Rastafarijanstvo – prirodna borba mirom za slobodu

Sloboda nije nešto što se može naučiti. Doktrina življenja po njoj, u njoj i za nju se ne može „nabubati“ iz knjiga. Sa tim osjećajem se rađaš. Čovjekov život je cikličan proces. Čitav taj krug prožet je težnjom za razvojem. Ali – i za slobodom.

Napretkom civilizacije čovjek se udaljio od prirode, a samim tim i od svega onoga što je prirodno u njemu – slobode. Njegov strah i urođena sklonost ka „grabljenju“, a koju taj strah produbljuje, porobili su ga sitnim zadovoljstvima. A sloboda je i neizvjesnost. U njoj zavisiš samo od sebe i svojih snaga. Zato se čovjek 21. vijeka plaši da živi u njoj. Mnogo je „lakše“ klimati glavom, okretati je kad ustreba i biti nijem na sve što se događa oko tebe. To ne iziskuje nikakav fizički napor. Samo onaj ljudski, čovječni, moralni – da ćutiš i trpiš. S tim što, u nekom trenutku, taj napor postaje fizički neizdrživ.

Svoja najviša dostignuća civilizacija je postizala i postiže u miru. Ne u pripremama za rat, već u vremenima kada je bila okrenuta tome da sebi olakša život i učini ga ljepšim, boljim i kvalitetnijim. Prva asocijacija na mir je odlazak i boravak u prirodi. Kada planiramo izlet, ili bilo kakav drugi boravak u njoj, često govorimo: „idem da udahnem malo mira”, ili: „idem u mir i tišinu – da počinem“. Zato je mir, uz slobodu, nešto što je iskonska potreba čovjeka. Možemo ga naći samo u onom što je prirodno i, naravno, od prirode.

Postoji jedna zajednica koja bitiše u apsolutnom miru i saglasju sa prirodom. Opstaje mirno, tiho, povučeno i nenametljivo već decenijama. Tačnije, od 1930. godine. Mnogi su čuli za nju, ali liše spoljašnjih obilježja (kao što su dredovi, zastave Etiopije i Jamajke) o njoj ne znaju ništa. Takođe, i oni koji znaju – rijetko se otisnu u plovidbu kroz suštinske stvari njenog učenja i njihovu primjenu u praksi.

Ovaj mali prkosni pokret nastao je kao borba porobljenog crnog čovjeka za slobodu. Riječ je o rastama i rastafarijanskoj kulturi. Ti ljudi žive za mir, u miru i od mira. Imajući ga u sebi, priželjkujući ga čitavom svijetu, oni žive slobodu. Sloboda je njihovo stanje svijesti. Poruke o ljubavi, miru i zajedništvu, „nalegle“ na jednostavni ritam rege muzike, potvrda su toga.

Raste danas predstavljaju prave male oaze otpora. Mišljenja o njima su podijeljena. I među njima postoje razlike u doživljaju pojedinih „dogmi“. Za neke rastafarijanstvo je religija, za neke društveni pokret, ali suštastveno – predstavlja način življenja. I to onaj koji beskompromisno prkosi establišmentu  – „Babilonu/Vavilonu“ i vodi ka „Zionu“.

Poštovaoci rastafarijanske kulture nedavno su proslavili jedan veliki praznik – 128. godišnjicu rođenja Hajla Selasija. U rastafarijanizmu on je centralna figura. Iz njegovog prvobitnog imena – Ras Tafari Makonen – izvedeno je i ime pokreta.

Različiti su načini na koji ga raste doživljavaju. Za neke on je Božija inkarnacija – pa ga slave kao svetitelja – dok ga neki doživljavaju kao uzor, velikog državnika i mislioca. U svakom slučaju, to ne mijenja činjenicu da je ovaj osvjedočeni prijatelj naših jugoslovenskih naroda bio čovjek vrijedan divljenja, koji je svijetu i čovjeku želio samo ono što mu nasušno od postanka treba – mir, a kojeg nema među nama ljudima još od kad je Kain ubio Avelja.

„Mir zahtijeva ujedinjene napore svih nas“, govorio je Selasije, dodajući da „očuvanje mira i garantovanje čovjekovih osnovnih sloboda i prava zahtijevaju hrabrost i vječnu budnost; hrabrost da se govori i djeluje, a vječnu budnost da ni najmanji prestup međunarodnog morala ne ostane neotkriven“.

Koliko je daleko gledao i koje je proročke visine dostigao Selasije – koji je vjerovao da „kada se afrički pravednici zbliže svijet će se okupiti“- najbolje govore njegove riječi iz 1939. godine, koje je izrekao na sjednici Lige naroda, preteči Evropske unije, a u kojima tvrdi da „sve dok se filozofija koja drži jednu rasu za superiorniju a drugu za inferiornu konačno i trajno ne diskredituje; sve dok više ne budu postojali građani prve klase i druge klase nijedne nacije; sve dok boja čovjekove kože nema veće značenje od boje njegovih očiju; sve dok se osnovna ljudska prava ne garantuju svima bez obzira na rasu; do tog dana san o trajnom miru, svjetskom državljanstvu i vladavini međunarodnog morala ostaće samo prolazna iluzija, koju treba slijediti, a koja se nikad neće postići.“

Zato, da svi ovi nedosanjani čovjekovi snovi ne bi ostali iluzija, mi „moramo postati veći nego što smo bili: hrabriji, veći u duhu, veći u pogledu. Moramo postati članovi nove rase, prevladati sitne predrasude, zahvaljujući svojoj krajnjoj odanosti ne narodu, već svim našim bližnjima unutar ljudske zajednice“.

Pripadnici rastafarijanskog pokreta prisutni su i kod nas u Crnoj Gori. Iza sebe ne ostavljaju nikakve hramove, oznake i spomen obilježja, vodeći se onom Selasijevom da „hram Svevišnjeg započinje ljudskim tijelom, u kome je smješten naš život, suština našeg postojanja.”

Oni, zagledani u Sunce, okruženi zelenilom prelijepe crnogorske prirode čuvaju sjećanje na pretke, koji su živote davali za slobodu, šaljući našem društvu vanvremenske poruke mira, ljubavi i sloge – jer svi su Jedno.

(Autorski tekst Milovana Markovića za portal „Kombinat”, objavljen 24. jula 2020. godine, u čast 128. godišnjice rođenja etiopskog cara Hajla Selasija, koju rastafarijanci obilježavaju svakog 23. jula)