Demokratizacija društva kao “bodyweight” trening
Od kako znam za sebe – treniram. “Bodyweight” vježbe, plivanje, vožnja bicikla…
Na taj “porok” mene i brata “navukao” je naš otac.
Stari je, dok je bio mlađi, trenirao na Gorici i Ljuboviću gotovo svakodnevno.
Iako nikada nije postao fitnes instruktor, jer je vječito ostao posvećen zanatu električara, on se trudio da mene i Marka poduči svemu onom što je sam spoznao “klešući” svoje tijelo.
I, tako, sjećam se dobro da nam je – kad god bi burazer i ja, poslije serija i serija na vratilu i razboju, stali pred ogledalom da se, što bi ono rekli, “kokotimo” – govorio da se ne zamaramo time kakav nam je mišić (biceps, triceps ili lats) ovog momenta, nego kakav će u perspektivi, ako nastavimo sa vježbanjem, biti.
U najkraćem, njegova filosofija (treninga) svodi se na to da čovjek svoju pažnju treba usmjeriti da ono na čemu radi vidi onakvim kakvo će to nešto na kraju – kada ostvari svoj puni potencijal i dođe do željene/tražene forme – biti.
Prethodno, naravno, treba da uvidi koliki su mu kapaciteti da sve to uopšte i ostvari i za koliko vremena će biti u prilici da to postigne.
Tim razmišljanjem se ovih dana, zgađen svim onim što od 2020. godine čini nekadašnja (o)pozicija gladna fotelja, privilegija i moći, vodim i kada je u pitanju aktuelna crnogorska društveno-politička zbilja.
Naime, demokratizacija države i institucija je svojevrstan “bodyweight” trening društva.
Na njemu građani vježbaju demokratiju samo i isključivo sa svojom težinom.
U ovom slučaju taj trening je, zapravo, proces oblikovanja i razvijanja demokratskog društva sa onim čime se trenutno raspolaže.
Jer svako društvo organski teži demokratiji, odnosno tome da se glas svakog pojedinca jednako čuje.
Dakle, ti naši “tegovi od sopstvene kilaže” su one partije koje su aktuelne/aktivne na političkoj sceni, institucije stanja u kojem su upravo i prakse koje su, spram svih onih kulturoloških, duhovnih i mentalitetskih pretpostavki, svojstvene društvu i prostoru kojem gravitira.
Iz tog razloga, s obzirom da su nam izbori u Podgorici blizu, ali i da je situcija na državnom nivou zbog alavosti partitokratskih aždaja veoma neizvjesna, ne bismo smjeli da se deprimiramo i sve ono postignuto od 30. avgusta posmatramo kao neuspjeh.
Svoj fokus sada moramo usmjeriti na posmatranje naše države u budućnosti, tj. da se potrudimo da je zamislimo onakvom kakva ona mora i zaslužuje da bude.
Stoga se sada neophodno posvetiti ozbiljnijem sagledavanju šta na pozornici ovog teatra plagiranog apsurda danas imamo.
Ako smo izvukli neku pouku od/iz ’89. godine i AB revolucije, pa sve do današnjeg dana, vjerujem da ne smijemo više dozvoliti sebi da neku partiju, pokret ili listu percipiramo na osnovu onog što njeni predstavnici tvrde da će (u)raditi poslije izbora i toga kakvom je predstavljaju, već šta će ona kasnije postati, kao i u šta se sve može, onog momenta kad nas “zajaše”, pretvoriti.
To je nešto što od nas kao zajednice zahtijeva mudrost i proniciljivost!
Iskustva i znanja nam, vjerujem, naročito poslije svega ovog što smo doživjeli u poslednje četiri godine, ne fali.
Jer, imajmo na umu, čovjek ne izlazi na izbore da glasa samo radi sadašnjosti, nego prvenstveno zbog budućnosti.
Zato je mnogo važno da se dobro, kao društvena jedinica na jednom malom parčetu teritorije, zamislimo nad onim kako želimo da ona izgleda i, najvažnije, da se i od čega na njoj živi.
