Foto: Milovan Marković (Privatna arhiva)

Raštan je jedna od mnogobrojnih vrsta kupusa. Od ostalih sorti razlikuje se po tome što ne “glaviči”, već “cvjeta”.

Prema mišljenju naučnika, za raštan se zna još iz vremena drevnog Egipta, kad su ga tadašnji “šefovi gradilišta”, mada se ne zna da li sirov ili termički obrađen, uz jednu smokvu i čen bijelog luka davali robovima koji su gradili piramide.

U antičkoj Grčkoj, vjeruje se, smatran je za biljku koju je stvorio sam Zevs da bude hrana i lijek ratnicima i čuvarima Olimpa.

Zbog brojnih pozitivnih karakteristika, kako po pitanju uslova koje zahtijeva prilikom uzgoja, tako i po benefitima za ljudsko zdravlje, prepoznatljiv je simbol trpeze većine crnogorskih i brđanskih plemena. Jedan od razloga svakako je i taj što izuzetno dobro podnosi sušu koja je, recimo, kod mene u Piperima jako česta i veoma duga.

Naime, u slučaju suše raštan zaustavlja svoj rast, pa “pera” postaju tvrda i kožasta, da bi nakon kiše ponovo počeo razvijati nova, kvalitetnija i otpornija.

Foto: Milovan Marković (Privatna arhiva)

Osim toga, dobro podnosi i niske zimske temperature, do -10 ºC, a neko kraće vrijeme može “izdurat” čak i na -15 ºC.

Obično se sije krajem februara i početkom marta, a u “baštinu” se sadi u aprilu. Drugi ustaljen rok za sjetvu raštana je u julu, a za sadnju krajem avgusta i početkom septembra (dakle – nakon vađenja krompira), poslije prvih obilnijih kiša.

Ko je mislio da ga ima oko klanice svinja koja, otprilike, počinje krajem novembra – sad je idealno vrijeme da ga “ubači u zemlju”.

Osim na specijalno predviđenom mjestu u bašti, stari Piperi su praktikovali da sade raštan i “po među luka”, s tim što su onda morali biti obazrivi kad “plijeve” travu iz njega da ga ne bi počupali. Prije sadnje obično su čekali “poladicu” i kišu, kako bi uštedjeli sebi vrijeme na zalivanje, ali i vodu iz “ublova” i “bistijerni” koje, u ovim posnim i krševitim krajevima, ionako nema dovoljno.

Što se konzumacije tiče, listovi raštana beru se postepeno, dok su još mladi i nježni. Tamnozelena boja i “mesnata pera” znak su da je svjež i spreman za upotrebu. Kada živa u termometru naraste, listovi se “skvrče” i tada se raštan “podabira”. Taj višak, koji bi inače bacili, idealan je za krave, koje mnogo vole da ga jedu.

Raštan usađen “pomeđu luka”, Foto: Milovan Marković (Privatna arhiva)

Ovaj “kralj kupusa”, kako ga na mojoj Stijeni Piperskoj često zovu, veoma je bogat vitaminima A, C, E, K i B6, vlaknima i bjelančevinama.

Takođe, sadrži i ogroman broj minerala – gvožđe, mangan, bakar, kalcijum i kalijum, te je stoga odličan za jačanje imuniteta, borbu protiv anemije (malokrvnosti), kao i prevenciju kancera. U narodnoj medicini koristio se i za liječenje reume, tako što su zglobovi i mišići zavijani listovima raštana da “izvlače bol”.

Od njega se spremaju veoma ukusne salate i još bolja variva, a po tradiciji – najbolja su ona zgotovljena na suvom mesu.

(Iz arhive)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Skip to content