(INTERVJU) Vujačić za “Zumiraj”: Bez poštovanja ljudskih prava OSI društvo ne može napredovati!

Još jedni izbori su pred nama. Ovog puta riječ je o lokalnim izborima u Podgorici i Kotoru, dok su prošle nedjelje završeni u Gusinju.

Mada su izbori na pomolu i u još ponekim opštinama (Budvi i Beranama), kao što se da i pretpostaviti – svim političkim subjektima najvažni su oni koji se održavaju u glavnom gradu.

Premda je stanje u oblasti poštovanja prava osoba s invaliditetom, a naročito pristupačnosti javnih objekata i institucija, gotovo nepromijenjeno – uprkos brojnim političkim promjenama u posljednje četiri godine – stiče se utisak da političari/ke nikada više u kampanji nisu pominjali upravo ovu, njihovom zaslugom, najranjiviju kategoriju našeg društva.

Iz tog razloga ovih dana možemo čuti/pročitati kako će oni, ukoliko od građana dobiju povjerenje, za osobe s invaliditetom napraviti čudo, iako će sve to, kao i do sada, ostati samo na praznim obećanjima.

O tome kakav je odnos političara prema osobama s invaliditetom, te pristupačnosti biračkih mjesta, zakonskoj regulativi i, uopšteno, poštovanju prava OSI razgovarali smo sa izvršnom direktoricom Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), aktivistkinjom i borkinjom za ljudska prava, Marinom Vujačić.

ZUMIRAJ: Od prošlih lokalnih izbora, kako parlamentarnih 2020, tako ni svih narednih koji su uslijedili, gotovo da se ništa nije promijenilo kada je, uopšteno govoreći, u pitanju pristupačnost izbornom procesu i ostvarivanju biračkog prava, u bukvalno svim segmentima, za osobe s invaliditetom? Političari se osoba s invaliditetom sjete tek ponekad i to, obavezno, u kampanji. Šta nam to govori? Da li je problem do nas građana, donosilaca odluka, političara koji pretenduju da postanu donosioci odluka..?

Marina Vujačić: Da, upravo često govorim da nas se političari/ke sjete u kampanji, a da bi bilo bolje, s obzirom na njihove stavove i odnos prema invaliditetu, da nas se ne sjećaju ni tada. U kampanji nas se sjećaju jer smo njihovo ciljano biračko tijelo i jasno im je da je osobama s invaliditetom uglavnom lako manipulisati. Ovo ne zbog toga što su osobe s invaliditetom lakomislene i naivne, nego većina živi u teškim životnim uslovima, nedostojanstveno, zavisi od podrške sistema i prema tome lako ih je ucijeniti, uplašiti, zastrašiti i obećanjima „potkupiti”. Nijesu navikle na dovoljno i zadovoljavaju se sa malo, makar to malo bilo nerealno i kasnije neostvareno ili i neostvarljivo. A političari/ke, uglavnom, nemaju tu vrstu odgovornosti, ni profesionalne, ni lične, ni političke. I snose posljedice eventualno samo na (narednim) izborima. E upravo u ovom dijelu mislim da je problem u svima nama. Mi, kao društvo, treba da insistiramo i na profesionalnoj i ličnoj odgovornosti, ne samo da pristajemo na tu političku, koja podrazumijeva promjenu vlasti, smjenjivost na narednim izborima i td.

Zbog nepostojanja odgovornosti upravo i imamo nepristupačnost biračkih mjesta, materijala i procedure glasanja ili nedovoljnu pristupačnost. Zbog toga što donosioci odluka i oni koji čine izbornu administraciju smatraju da je u redu i poželjno da osobe s invaliditetom glasaju putem pisma ili uz pomoć asistenta i kada bi njihov izbor bio samostalno i tajno glasanje i izlazak na biračko mjesto.

Po tome koliko su osobe s invaliditetom vidljive na sam izborni dan, jasno je i koliko su vidljive i zastupljene u društvu.

ZUMIRAJ: Kako ocjenjujete pristup političara prema pitanjima prava osoba s invaliditetom u ovoj predizbornoj kampanji za izbore u Podgorici? Reklo bi se, po svemu sudeći, da se sve svelo na poneko šturo saopštenje, koje se ne može nazvati ni obećanjem, na koje bismo mi građani sjutra mogli da ih podsjećamo, niti jasnim i konkretnim planom kako zaista poboljšati ostvarivanje prava za sve osobe s invaliditetom koje žive u glavnom gradu?

Marina Vujačić: Stiče se utisak da nikada i u nijednoj kampanji osobe s invaliditetom nijesu pominjane koliko u ovoj za podgoričke izbore. Možda je ovo i zbog toga što je sada zastupljen veći broj partija/lista nego do sada. Možda i usljed činjenice da ovog puta na listama ima osoba s invaliditetom ili roditelja djece s invaliditetom, ili zato što partije kada je riječ o nama vole da „kopiraju” jedne od drugih.

Kako god, mislim da ključni razlog leži u onom što sam prethodno navela – vide nas kao ozbiljan potencijal biračkog tijela. Uz to, znaju da je među osobama s invaliditetom dosta onih koje apstiniraju, pa tako pokušavaju pridobiti povjerenje za izlazak na izbore.

Partije ili pokreti, kako god da sebe nazivaju, i ne znaju dovoljno ili skoro ništa o pravima osoba s invaliditetom. Samim tim, nemaju konkretan plan kako zaista poboljšati ostvarivanje prava za sve osobe s invaliditetom koje žive u Podgorici. Većina njih smatra, i to i pokazuje u svojim programima, izjavama ili saopštenjima, da je rješenje pitanja i problema osoba s invaliditetom u otvaranju novih dnevnih centara. Ali se niko od njih ne bavi poboljšanjem funkcionisanja postojećih. Bez obzira na to nas sve bi smjestili u institucije, privremeno ili trajno – da boravimo tokom dana ili živimo u njima. To je mjesto gdje oni nas sve vide, bez obzira na naše zahtjeve, htjenja, interesovanja, realne potrebe. Bez obzira na standarde i na činjenicu da je ova država dužna da omoguči i razvije brojne usluge i to na jednakim osnovama, održive, dostupne, priuštljive i u skladu sa prethodnim procjenama osoba s invaliditetom.

Tokom pripreme programa kontaktirala nas je samo jedna kooalicija, partija ili pokret. Ne navodim o kome je riječ jer ne želim eventualno time uticati na ishode glasanja. Ali smatram da sve partije to treba da čine, čak i kad na listi imaju osobe s invaliditetom, treba da sarađuju i da se konsultuju s organizacijama osoba s invaliditetom. Ne zato što smo mi „pokupili” i crpimo najveće znanje ili jedino/konačno znanje, već zbog toga što imamo najveće resurse, okupljamo veliki broj osoba s invaliditetom i znamo raznovrsnosti njihovih zahtjeva, prepreka s kojima se suočavaju i sl.

Kao što pomenuh, uočila sam na nekoliko lista osobe s invaliditetom ili roditelje među kandidatima/kinjama, međutim ne i suštinski drugačiji pristup zbog toga. Mnoge zauzimaju niske pozicije na listi, a neke u kampanji nevidljive. To valjda samo po sebi dovoljno govori da ja i ne zaključujem o čemu je riječ.

ZUMIRAJ: Koji su najveći problemi i izazovi u vezi s pristupačnošću na biračkim mjestima i, generalno, samom izbornom procesu za osobe s invaliditetom u Crnoj Gori i šta bi donosioci odluka trebali pod hitno da (u)rade kako bi to riješili?

Marina Vujačić: UMHCG je u više navrata na parlamentarnim i lokalnim izborima u Podgorici vršilo monitoring pristupačnosti biračkih mjesta i izbornog procesa. Tom prilikom godinama je aktuelna ocjena da preko 50% biračkih mjesta nije pristupačno za nesmetan pristup, ulazak, kretanje i boravak osoba s invaliditetom. I to je ocjena za biračka mjesta u gradskom području, ne i u prigradskim područjima i selima, zbog čega bi u nekim opštinama procenat ukupno pristupačnih biračkih mjesta bio i niži.

Posebno je neprihvatljivo da se veliki broj biračkih mjesta nalazi u javnim objektima, prvenstveno vrtićima i školama koji su nepristupačni, pa tako su, na primjer, i u Glavnom gradu u nekima od njih, na spratovima do kojih vode stepenice, smještena po tri, četiri ili čak pet i više biračkih mjesta, iako je prizemlje pristupačno. Isti slućaj je s nekolicinom domova zdravlja, mjesnih zajednica, klubovima penzionera i sl, koji, takođe, imaju stepenice. Isto tako na nekim biračkim mjestima postoje hidraulične stepenišne platforme koje nijesu u funkciji iako je riječ o objektima koji su prije samo par godina prilagođavani.

Osim nepristupačnosti fizičke sredine i prostora, nerijetki primjeri koji su zabilježeni odnose se na činjenicu da birački odbori ne znaju čemu pojedini elementi pristupačnosti služe. Tako su na nekim biračkim mjestima zabilježeni i primjeri da birački odbori nijesu postavili glasačku kutiju na stolu niže visine, niti su postavili policu u jednoj glasačkoj kabini na visini od 75cm, iako je ona bila mobilna. 

Dodatnu prepreku na nekim mjestima predstavljaju parkirana vozila na trotoarima, ili na ulici neposredno do ulaza. Prepreke su se odnosile i na nepostojanje propisanog broja šablona za glasački listić ili na materijal i izgled šablona, čime nije bila obezbijeđena tajnost glasanja osobama s oštećenim vidom.

Ovo, kao i nemogućnost potpisa izvoda iz biračkog spiska faksimilom, bez obzira što je preporučeno da se isto dozvoli, i između ostalog navedeno u Smjernicama koje smo izradili uz podršku OEBS-a, je značajno uticalo na procenat pristupačnosti, a ne samo segmenti koji se odnose na korisnike pomagala za kretanje i osobe niskog rasta.

Tako smo se, nakon izvršenog monitoringa tokom izbornog dana u Glavnom gradu Podgorici u oktobru 2022. i sistematizacije svih podataka sa terena, obratili tadašnjem sastavu Opštinske izborne komisije i dostavili im detaljan izvještaj sa terena, inicirajući i sastanak do kojeg nije došlo do današnjeg dana. Ovom sastavu Opštinske izborne komisije u susret predstojećim izborima se nijesmo obraćali, ali je zanimljivo da je predsjednik OIK-a (Vladimir Filipović) naveo kako ga čudi to što se organizacije osoba s invaliditetom nijesu obratile prije određivanja biračkih mjesta, kao da bez našeg obraćanja oni ne znaju šta su im obaveze.

Sve navedeno jednako je zastupljeno i na nivou države, uz jedan izuzetak, a to je da je predjednik Državne izborne komisije Nikola Mugoša zaista posvećen ovom pitanju sa pozicije koju pokriva i da je Komisija u proteklom periodu propisala odredbe i obavezujuće smjernice i osigurala elemente pristupačnosti koje treba da koriste opštinske izborne komisije, odnosno birački odbori.

ZUMIRAJ: Da li postoje primjeri nekih konkretnih projekata ili inicijativa koje su, koliko-toliko, uspjele da unaprijede položaj osoba s invaliditetom u Podgorici od prošlih izbora do danas?

Marina Vujačić: Glavni grad Podgorica je započeo sprovođenje nekih usluga socijalne i dječje zaštite na lokalnom nivou još prije nekoliko godina unazad.

Tako je usluga prevoza od vrata do vrata uspostavljena kroz projekat na kojem je Glavni grad bio partner Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore, a nastavljena je kasnije finansiranjem iz budžeta grada. Prema tome, saradnja je nastavljena i s lokalnom upravom formiranom nakon izbora u oktobru 2022.
Takođe, preko Crvenog krsta Glavni grad obezbjeđuje neke usluge. Međutim, još i prošle godine smo navodili da budžet koji se opredjeljuje za uslugu sada nije dovoljan, jer cifra od početka nije promijenjena, a povećao se broj korisnika/ca usluge, samim tim i zahtjevi za vožnjama, pa logično i ukupni troškovi.

Bez obzira na još neke usluge koje se pružaju i činjenicu da je u određenom mjeri unaprijeđena i pristupačnost gradskog saobraćaja i neki drugi segmenti pristupačnosti, smatram da to nije dovoljno i da je Glavni grad mogao i morao više. U Glavnom gradu logično živi i najveći broj osoba s invaliditetom, ali one nijesu u dovoljnoj mjeri uključene u život zajednice. Samim tim, gradska uprava i svi činioci u Glavnom gradu moraju pokazati suštinsku posvećenost ljudskim pravima i suzbijanju diskriminacije s kojom se suočavaju osobe s invaliditetom, ali i druge ugrožene grupe.

ZUMIRAJ: U kojoj mjeri su aktuelne javne politike i zakoni u Crnoj Gori zaista omogućili poboljšanje pristupačnosti i inkluzije za osobe s invaliditetom? Šta su prioriteti kojima se, kao država i društvo, trebamo i moramo hitno posvetiti?

Marina Vujačić: U nedovoljnoj. I u onim oblastima u kojima imamo dobre ili relativno dobre zakone, problem je njihovo sprovođenje, a najčešće izostaju odgovornost i sankcije za nesporovođenje i kršenje zakona. Tako je ne samo u oblasti pristupačnosti kao ključnoj oblasti i preduslovu za ostvarivanje prava u svim oblastima već u o brojnim drugim.

Sam pojam inkluzije je u Crnoj Gori izvrgnut i pokušava se zloupotrijebiti tumačenje tog pojma – bez suštinskog razumijevanja suštine.

Okrenimo se oko sebe. U Crnoj Gori su i danas osobe s invaliditetom u brojnim oblastima manje zastupljene i manje vidljive nego prije pet, deset ili 15 godina. Jedino se možda u oblasti sporta i paraolimpizmu desio napredak.

Aktivizam je ugušen, nije osnažen i podržan, a osobe s invaliditetom danas žive u getoizaciji, umjesto da su na ravnopravnim osnovama s drugima uključene u društvo.

Teško je govoriti o prioritetima s obzirom na toliko problema. Često sam ranije govorila da su ključne prepreke s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom u stavovima ljudi. Iz stavova ljudi proizilazi sve ostalo – adekvatan ili neadekvatan pristup, pozitivno djelovanje, izostanak tog pozitivnog djelovanja ili stvaranje novih ili neuklanjanje postojećih prepreka. Iz stavova i od stavova drugih ljudi u velikoj mjeri zavisi i odnos osoba s invaliditetom prema sebi samima – proces samoprihvatanja, samoodređenja, samopoštovanja. Zato kao država i društvo treba da se zapitamo na kom smo stupnju i gdje smo kada su u pitanju (naši) stavovi, a da tom prilikom budemo iskreni u (pr)ocjeni. To će nam dati i odgovore na brojna druga pitanja.

ZUMIRAJ: Za kraj, šta biste savjetovali svima nama, građanima, koji se zalažemo za implementaciju zakona i standarda koji se tiču osoba s invaliditetom i njihovih prava, garantovanih Konvencijom UN o pravima OSI, a koju je Crna Gora ratifikovala i obavezala se na njeno poštovanje još 2009, posebno u svetlu hipokrizije koju često pokazuje politička scena?

Marina Vujačić: Da nikad ne pristajemo na ono što nam se nameće kao dominantno i plasira kao poželjno, prihvatljivo, jedino moguće, a da se to radi bez argumentacije i činjenica.

Treba da se ponašamo u skladu s onim što je naša i njihova uloga. Mi, građanke i građani, smo jedini poslodavci poslanika/ca, drugih na javnim funkcijama, donosilaca/teljki odluka, i svima ostalima koji su zaposleni u organima vlasti i drugim institucijama čije se zarade finansiraju iz budžeta. Prema tome, treba da insistiramo na znanju, posvećenosti, odgovornosti i da vjerujemo samo dokazima i činjenicama. Ne smijemo da dozvolimo pokušaj relativizacije koji je često u svemu prisutan i da se tješimo i zadovoljavamo time kako je nekad bilo i gore ili kako će biti bolje u narednom periodu. Konvencija je alat i mehanizam koji kao društvo treba da koristimo i zahtijevamo njeno poštovanje. Bez poštovanja ljudskih prava osoba s invaliditetom ni društvo u cjelini ne može napredovati.

Društva u kojima su osobe s invaliditetom isključene i diskriminisane ne koriste sve svoje resurse i potencijale već stvaraju ogroman jaz i nepremostive prepreke između „većine” i „manjine”.