ZUMIRAMO: Draganu Šćepanović, novinarku “Vijesti” i “Monitora”

Dragana Šćepanović je rođena 1973. godine u Beranama. Osnovnu i srednju školu završila je u Kolašinu, a Fakultet političkih nauka studirala u Beogradu. Vasilisina je majka i novinarka ND “Vijesti” i NN “Monitor”. 

ZUMIRAJ: Dragana, otkud ti u svijetu novinarstva?

Šćepanović: Da ću biti novinarka “znala” sam još na kraju osnovne škole. U to vrijeme, sigurno, nijesam baš razumjela šta tačno znači biti  novinar/ka, ali sam naslućivala “moć” tog poziva, zbog koje sam  više od dvije i po decenije novinarka. Pored toga, valjda je moj način pisanja uticao na buduće izbore prilikom upisa srednje škole i fakulteta. Naime, moja nastavnica srpsko- hrvatskog jezika uvijek me kritikovala zbog toga što pismene sastave pišem, kako je tvrdila, kao novinarske izvještaje – kratko, sažeto, bez mnogo “mašte”… Negdje tih godina, s obzirom da sam bila đak pješak, pa sam svakog dana prelazila  osam kilometara od kuće do škole i natrag, kolima mi je stao i nekoliko kilometara me povezao  novinar Radija Crne Gore, kojem sam, nažalost, zaboravila ime.  U 10-ak minuta vožnje kazao mi zbog čega je u Kolašinu, a u nekoliko rečenica ispričao koliko voli svoj posao i šta on u stvari  radi. Sigurna sam da je snaga entuzijazma koju sam prepoznala u njegovim riječima ostala svježa u mojoj memoriji i kad sam odlučivala “šta ću biti kad porastem”. Tako sam ja od 1998. godine novinarka, uz neke pauze koje sam pravila zbog privtanih okolnosti. 

ZUMIRAJ: Kakvi su bili tvoji počeci u redakciji? 

Šćepanović: Prvo radno mjesto mi je bilo, kratko, u Radiju Crne Gore. Bila je to vrsta nekog “probnog” rada, nakon kojeg nijesmo bili zadovoljni ni moji poslodavci, ni ja. Poslije toga počela sam da radim u kolašinskom radiju “Ozon” gdje sam, uz mentorstvo pokojnog Rajka Cerovića, zaista ispekla zanat. Rad u tom lokalnom mediju pružio mi je šansu i za povremnu saradnju sa radijom “Slobodna Evropa”. Nažalost, nesuglasice između suvlasnika radija okončale su i moj radni angažman. No, u međuvremneu počela sam da radim i kao dopisnica ND “Vijesti”, što je trajalo do 2003. godine. Zbog porodičnih okonosti tada sam prestala da radim, a 2011. godine opet su mi iz “Vijesti” ponudili saradnju.  Poziv tadašnjeg glavnog urednika Mihaila Jovovića je na više načina značajan i koristan za mene, ali to je već vrlo duga priča. Zaista sam i danas zahvalna na prilici da, poslije skoro osam godina pauze, dobijem šansu da nastavim da se bavim onim što jedino umjiem i volim. U međuvremnu je došla i saradnja sa Crnogorskim nezvisnim nedjeljnikom “Monitor”, pa sve to evo još funkcioniše uspješno. 

ZUMIRAJ: Od čega si se najviše plašila i zazirala, a šta si najviše volljela i voliš u ovom poslu?

Šćepanović: Plašilo me i još me plaši mnogo toga u vezi sa ovim poslom. U početku sam imala strah da ću, zbog toga što sam izabrala da živim i radim u Kolašinu, biti “manjevažna”a novinarka od onih iz većih mjesta ili Glavnog grada. Plašilo me da ne upadnem u zamku da postanem jedna od onih “novinara/ki” koji su nezvanični PR raznoraznih moćnika i “batina u rukama” političkih ili finansijskih interesa. Bojala sam se da neću imati dovoljno snage da se izborim sa činjenicom da, ka i kolege/ce iz gotovo svih medija, radim za  ispodprosječnu platu i da ću, iscrpljena tim svakodnevnim borbama za egzistenciju, doći u iskušenje da prihvatim neku od ponuda ili čak “potražiti vezu” za  udobniju poziciju u lokalnoj administraciji nekog državnog preduzeća… Na sreću, ništa se od toga nije dogodilo. Ne bih rekla da je to isključivo zbog moje snage, već, prije svega, zbog činjenice da radim u mediju u kojem sam slobodan čovjek i zahvalana sam ND “Vijesti” i “Monitoru”, jer je moja profesionalna sloboda ograničena samo kodeksom novinara. O tome šta volim u svom poslu mogla bih dugo da pričam. No, najednostavnije – najviše cijenim to što mi je pružio mogućnost da sačuvam samopoštovanje i da iznova pokušavam da se trudim da dam doprinos borbi da grad u kojem živim bude bolje mjesto za život. Ne ide to ni brzo, rezultati nijesu  očigledni, ponekad preskupo košta, ali znam da sam jedna od onih ljudi koji Kolašin vole onako kako se vole najbliži – bez interesa, bez laži, bez licemjerja, bez “pričanja bajki”, koji ga vole  istinom i kad je mnogo gorka.  

ZUMIRAJ: Šta te danas motiviše da se, uprkos svim izazovima i opasnostima koje ovaj poziv nosi, i dalje bavite novinarstvom?

Šćepanović: Motiviše me činjenica da predstoji još mnogo borbi za javni interes i u Kolašinu i u Crnoj Gori. U Kolašinu su u toku procesi, koji neki zovu “investicioni bum” ili “razvoj”, a koji su u stavri do sada bili, često, samo devastacija prostora i prirodnih dobara, radi interesa krupnog kapitala. U “najvećem gradilištu u Crnoj Gori”, kako zovu moj grad, zbog takvog “razvoja” nije porastao broj stanovnika, već je manji za skoro 20 odsto u odnosu na 2011. godinu. Nije se zbog takvog “razvoja” smanjila stopa nezaposlenosti, nijesu škole punije, nemamo bolje vodosnabdijevanje, nije nam bolji tretman otpadnih voda… Takvo stanje zahtijeva maksimalni angažaman svih onih kojima je stalo do ovog grada, ljudi u njemu i prirode. Nekada sam, prizanjem, obeshrabrena malim brojem onih koji razumiju, a još više brojem onih koji neće da ćute na takvu situaciju.   Često me, ali samo na kratko,  “izbaci iz stroja” nerazumijevanje i “nepripadanje”. Međutim, sve je to i motivacija da nastavim da budem “dopisnica iz Kolašina”. 

ZUMIRAJ: Na koju svoju priču/tekst si najponosnija?

Šćepanović: Na sve one u kojima je saopštena istina, koja je “zaboljela” raznorazne moćnike i gdje sam napisala činjenice o kojima je većina ćutala. Ponosna sam i na ne priče o obespravljenim pojedincima i marginalizovanim grupama.  Ponosna sam na to što sam, rastući kao novinarka, rasla i kao čovjek, razbijala svoje predrasude, ali i zbog toga što sam mnogo puta napisala istine, koje se čak ni meni nijesu dopadala. Na kraju, trenutno, možda sam najponosnija na činjenicu da me hajka, koja se već dvije i po godine vodi protiv mene, sa jednog “divljeg” poratla, čiji je vlasnik jedan od kolašinskih “investitora”, nije istjerala  iz ovog posla, niti dovela u iskušenje da u bilo kojem tekstu prekšim svoje i profesionalne etičke norme. 

ZUMIRAJ: Tvoja poruka svim mladim ljudima koji su u dilemi da li da se se oprobaju u novinarstvu i počnu prolaziti sve ono što si ti iskusila?

Šćepanović: Presrećna sam što nekoliko divnih mladih djevojaka iz Kolašina studiraju novinarstvo. Znam da će bar jedna od njih shvatiti ljepotu i moć ovog poziva i znam da će imati snage da budu sljedeće “dopisnice iz Kolašina”. Tim svojim mladim sugrađankama, Ružici, Hristini i Ljubici, poručujem: “ne idite u PR”. 

“Zumiramo” je rubrika portala “Zumiraj” koja donosi intervjue sa zanimljivim i naše pažnje vrijednim sugrađanima iz različitih profesija i sfera javnog djelovanja. Kroz kratke razgovore “zumira(će)mo” njihov rad, ličnost i strast koja ih je privukla onom čime se bave.