Gerilski Bitef i „Proces Peliko“: Pozorište kao javni sud savjesti
BBC
Predstava „Proces Peliko“, švajcarskog reditelja Mila Raua, snažno je obilježila gerilsko izdanje Bitefa, održano pod nazivom Ne:Bitef, i okupila publiku željnu istine, pravde i društvenog suočavanja s nasiljem. Iako 59. Beogradski internacionalni teatarski festival ove godine nije zvanično održan zbog institucionalnih i političkih nesuglasica, upravo je ova predstava pokazala da Bitef postoji tamo gdje se okupe umjetnici i publika.
„Proces Peliko“ je četvoroipočasovna pozorišna rekonstrukcija stvarnog suđenja Dominiku Pelikou u Francuskoj, koji je, prema optužnici, godinama organizovao silovanje svoje supruge Žizel, dovodeći desetine muškaraca da zlostavljaju ženu u besvjesnom stanju. Na sceni se prepliću sudski iskazi, dokumentarni materijali i lična svjedočenja, čime se stvara potresna studija o patrijarhatu, normalizaciji nasilja i društvenim mehanizmima poricanja.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka predstave je monolog Vesne Trivalić, zasnovan na autentičnoj izjavi Žizel Peliko pred sudom u Avinjonu. Rečenica „Fasada se drži, ali unutra sam potpuno urušena“ odzvanja salom Fakulteta dramskih umjetnosti, gdje je predstava izvedena, dok publika reaguje dugim aplauzom, tišinom i suzama. Taj prostor, obilježen studentskim protestima i političkim porukama, dodatno je pojačao simboliku predstave.
U izvođenju učestvuje više od trideset glumaca, aktivista i javnih ličnosti, među kojima su Svetlana Bojković, Tihomir Stanić, Milena Radulović, Nada Šargin, Branislav Trifunović i drugi. Rau svjesno bira mješavinu profesionalnih glumaca i aktivista, naglašavajući da nasilje ne pripada margini, već da dolazi iz svih slojeva društva. Upravo ta raznolikost izvođača pojačava poruku da silovatelj nema jedno lice, profesiju ili društveni status.
Predstava je prvobitno bila planirana kao zvanično otvaranje Bitefa, ali je odbijena od strane festivalskog odbora, što je dovelo do ostavki i konačne odluke gradskih vlasti da se festival ne održi. Kao odgovor na to, umjetnici su organizovali Ne:Bitef, svojevrsni kulturni otpor, u kojem je „Proces Peliko“ postao centralni događaj. Zbog ograničenog broja mjesta, predstava je prenošena i putem interneta, čime je dodatno proširena njena publika.
Osim što govori o konkretnom slučaju, „Proces Peliko“ postavlja univerzalna pitanja o pravdi, odgovornosti i odnosu institucija prema žrtvama. U kontekstu regiona, mnogi su povukli paralelu sa domaćim pravosuđem i dugotrajnim, često obeshrabrujućim sudskim procesima u slučajevima seksualnog nasilja. Upravo zato predstava ne ostaje samo umjetnički događaj, već prerasta u javni čin, svojevrsni sud savjesti koji publiku ne ostavlja ravnodušnom.
Gerilski Bitef i „Proces Peliko“ pokazali su da pozorište, čak i bez institucionalne podrške, može biti snažan prostor otpora, solidarnosti i borbe za dostojanstvo žrtava, potvrđujući staru ideju da umjetnost ne mora imati dozvolu da bi govorila istinu.
