Rakočević za Dnevno: Crnogorska zbilja je farsa vrlo ozbiljna i bizarna, neophodna istinska reforma od temelja

“ZA KULTURNU POLITIKU NIKADA NIJESMO IMALI PLAN”

Intervju objavljen na portalu dnevno.me – autor Jelena Ćetković

Crna Gora oscilira između jaslica i predškolskog uzrasta, nikako da se domogne prvog razreda osnovne u kojem tek treba da počne da uči slova, kaže pozorišni reditelj i umjetnički direktor međunarodnog festivala „Korifej“ Zoran Rakočević komentarišući kulturnu ljestvicu razvoja naše zemlje u posljednih deset godina.  

“To ne znači da nema fenomenalnih umjetnika i mislilaca. Onamo gdje se umjetnost oslanja na pojedinca, tu smo jaki. Onamo gdje se očekuje organizovan sistem koji nosi svoj kolektivni identitet, tu skoro pa ne postojimo”, ocjenjuje Rakočević u intervjuu za portal Dnevno.me.

A to što se, kako kaže, kulturnjaci ni godinama nakon obnove nezavisnosti nijesu uspjeli “odlijepiti” od političke premise u svom djelovanju, koliko god ona bila realna, problem je.

Upozorava i da su lokalne institucije kulture u velikom problemu jer su, smatra, preopterećene nagomilanim partijskim kadrovima, “koji uglavnom ne spadaju u umjetnički sektor, niti znaju čime da se bave kada dođu na posao, ako dolaze”. 

Volio bi, ističe, i kada bi Crna Gora, konačno, bila svjesna da mora da jača nezavisnu kulturnu scenu. Kaže i da se kulturna politika kod nas nikada nije sprovodila kao neki plan.

“Već imamo nizove sporadičnih akcija i događaja koji čine jedan amorfni i krnji kulturni milje”, mišljenja je Rakočević. 

Upoređujući zbilju u Crnoj Gori sa pozorišnim žanrovima, kaže da možemo govoriti o farsi, crnogorskoj koja je ozbiljna i veoma bizarna. 

“Mislim da istinska reforma mora da se desi od temelja. Crna Gora prosula je previše novca i vremena”, poručuje naš sagovornik i pita:  

“Kakve sadržaje kreiramo za mlade –  to je najzapušteniji sloj crnogorskog društva, osim što im uvaljujemo prestiž parkiranja na trotoaru ispred kafića ili kladionice”?

***

Portal Dnevno: Ako bi stepen razvijenosti jedne zemlje mjerili i razvijenošću kulture, gdje bi se sada, prema Vašem mišljenju Crna Gora mogla pozicionirati? Da li je, zapravo, (ograničimo se na period u posljednih deset godina) bilo značajnih oscilacija na kulturnoj ljestvici naše države?

Rakočević: Stepen razvijenosti zemlje se prije svega mora mjeriti aršinima kulture, jer ekonomska razvijenost ne garantuje ujedno i razvoj društva, a o tome nam svjedoče razni primjeri nekih država koje trguju zlatom i naftom, ali i dalje kidaju glave ukoliko žena pokuša da iskaže svoje mišljenje. 

Crna Gora, čini se, oscilira u tom pravcu između jaslica i predškolskog uzrasta, nikako da se domogne prvog razreda osnovne u kojem tek treba da počne da uči slova.

To ne znači da nema fenomenalnih umjetnika i mislilaca. Onamo gdje se umjetnost oslanja na pojedinca, tu smo jaki.

Onamo gdje se očekuje organizovan sistem koji nosi svoj kolektivni identitet, tu skoro pa ne postojimo.

Portal Dnevno.me: Nedavno ste crnogorsku zbilju opisali kao veselu tragediju sa elementima farse, sa naglaskom na posljednje. Jeste li optimista da bi se društveno- politička situacija u Crnoj Gori mogla ubrzo svrstati u neki drugi pozorišni žanr? 

Rakočević: Nažalost, nijesam optimista, jer trošimo mjesece i godine života ni za šta. Crnogorska farsa je ozbiljna i veoma bizarna – mislim da smo u doba legalnog šverca i kriminalizacije Crne Gore bili organizovanije društvo, nego danas kad smo navodno dostigli društveni koncenzus o evropskoj budućnosti. Uz to, javni prostor je kontaminiran blatom koje svakodnevno svi mi izručujemo, svjesno ili nesvjesno. Tranzicija se vrti, tajkuni kupe kajmak, a mi starimo. Mora da se podvuče crta, a to ne vidim da će se uskoro desiti.

Portal Dnevno: Ko, zapravo, “kroji” kulturnu politiku u Crnoj Gori?

Rakočević: Partije i koalicioni dogovori, tj. političari i ljudi oko njih (splendidi i crkve) koji generalno nemaju mnogo senzibiliteta za kulturu. Uz to, mislim da se kulturna politika kod nas nikada nije sprovodila kao neki plan, već imamo nizove sporadičnih akcija i događaja koji čine jedan amorfni i krnji kulturni milje.

Portal Dnevno.me: Kultura podrazumjeva radikalnu kritiku postojećeg stanja, no glas kulture je u Crnoj Gori, čini se, slabašan u pobuni protiv sadašnjeg stanja. Zašto?

Rakočević: Mislim da je nekoliko razloga iza toga. Crnogorska umjetnička scena formirala se na krilima političkog zaleta prava na samoopredjeljenje i formiranja savremene crnogorske zbilje, te je bilo logično da kritika bude usmjeravana na faktore van Crne Gore, jer su ometali njenu autentičnu liniju razvoja. 

Nažalost, crnogorsko društvo nije sazrelo do te mjere da se samopreispituje i samoreguliše, već se po diktatu ometajući faktori i dalje lociraju van sebe. 

Crnogorsko društvo i dalje je sklono da svaku kritiku determiniše kao nacionalnu izdaju. Zamislite da javno kažem da ne volim svoju zemlju, da je mrzim, organski ne podnosim, jer imam pravo na to. To mi garantuje pravni poredak (mada se ovdje prije radi o pravnom haosu, ali on ima neku svoju legislativu), pa i ustav, iako je to jedan čini se potpuno obezvrijeđen akt djelovanjem lica iz vlasti. Ko to uradi bio bi prokazan kao okužen, na njega bi se obrušila cjelokupna mejnstrim kultura u državi. 

Portal Dnevno: Šta bi još mogao biti razlog? 

Rakočević: To što su crnogorski umjetnici generacijama zaposleni kod države (koja se i sama rađala, razvijala i snalazila), odnosno u njenim institucijama, nezavisna kulturna scena bila je slaba ako je uopšte bilo, te se nikome nije išlo protiv sistema koji garantuje kakvu takvu egzistenciju. 

Na drugoj strani dugo je stajao sistem koji je prijetio da obesmisli sve što je Crna Gora stvarala. To što se kulturnjaci ni godinama nakon nezavisnosti nijesu uspjeli odlijepiti od te političke premise u svom djelovanju, koliko god ona bila realna, problem je.

To je bilo potpuno opravdano 1995. i 2005, ali desetljećima kasnije nije, i dokaz je da nam kultura zapravo nije odmakla od novoromantičarskih potreba, osim u usamljenim slučajevima.

Zoran Rakočević; Foto: Privatna arhiva

Portal Dnevno.me: U moru površnosti, (be)smisla koji nam se servira, dostupnosti svega uz pomoć jednog klika, ili još preciznije Vašim riječima – u vremenu kada nam se nudi “sažvakani” život, kako onda ostati mentalno zdrav? I, koliko kao nacija vodimo računa da ne postanemo “svaštojedi”?  

Rakočević: Evidentna palanačka svijest koja štrči i vidi se čak na ulicama, zgradama i otvorenim prostorima, podrazumijeva da donosioci odluka zasuču rukave i počnu da kreiraju uslove da živimo nešto zdravije. 

Kod nas kriminalni i njima srodni miljei zapravo diktiraju tempo i način življenja. Pogledajte na šta nam liče novoizgrađeni stambeni blokovi i kakav život je moguće voditi u njima. Volio bih da citiram našu istaknutu građansku aktivistkinju Biljanu Gligorić, parafraziraću – šta će to iz ove epohe ostati budućim generacijama, po čemu će se ovo vrijeme nekada prepoznavati, šta će neko nekome reći za sto godina o Crnoj Gori 2022? 

Da li će mega giga kvartovi sa stanovima od 30 i 40 kvadrata bez zelenila, bez zvučne izolacije, bez urbanističkog smisla, biti naš istorijski kuriozitet? Da li će male hidro elektrane možda biti spomenici današnjeg vremena? Uz to, kakve sadržaje kreiramo za mlade – najzapušteniji sloj crnogorskog društva, osim što im uvaljujemo prestiž parkiranja na trotoaru ispred kafića ili kladionice?

Da ne idemo dalje i govorimo o edukaciji na drugim nivoima – mi se još borimo da opstane drvored, da se ne militarizuje planina i da se ne devastiraju prostori i nasljeđe na kojima nema svijet zavidi.

Portal Dnevno.me: Koliko Crna Gora pruža mladim dramskim umjetnicima?

Rakočević: Uglavnom zavisi od toga ko je na vlasti i koliko je raspoložen. Sistem pružanja ne postoji, osim kako se ko snađe. Ne znači da tu nema dobrih ljudi, samo dakle nema pouzdane prakse. Moja diplomska predstava “Gospođica Julija” (Strindberg) se nije igrala osim jednom, jer su se smjenjivali direktori u CNP-u, a svaki novi nije htio da prati praksu ovog prethodnog, valjda radi davanja ličnog pečata firmi. Otprilike tako to ide na svim frontovima. 

Foto: Privatna arhiva

Portal Dnevno.me: Šta je Vama konkretno pružila Crna Gora, ili je pak “tijesna” za sve što biste željeli i mogli?

Rakočević: Mislim da sam uvijek odgovorio kvalitetno kad god mi se pružila prilika.Imao sam sreću da se dobro sporazumijem sa nekim kolegama i pozorištima, sa nekima nažalost i ne – ali to su normalne stvari. Volio bih da Crna Gora prepozna da mora da jača nezavisnu kulturnu scenu, a to se još ne dešava, čak se i ne percipira kao problem, osim nominalno. 

Portal Dnevno.me: Bili ste ranije vrlo precizni u zahtjevima da je potrebno redefinisati konkurse za kulturne projekte, a još jasniji u pozivima da resorno, tada četvorostruko Ministarstvo (prosvjete, nauke, kulture i sporta) reaguje. Vjerujete li da će sadašnje Ministarstvo imati više sluha za kulturu, ili će pak mrtvijem snom spavati? 

Rakočević: Vjerujem da ne postoji mogućnost da neko može da zapostavi resor kulture kao što je to bivša ministarka Bratić uradila. Čak moram reći da je potpunim nemarom i krajnje pogrešnim shvatanjem sopstvenog resora zasjenila prethodni period tokom kojeg je ministar Bogdanović partijski obnašao tu funkciju.

Vjerujem da je sadašnji izbor ministarke kao nepartijskog kadra dobar put i da će se čuti glas ljudi sa realnim problemima. Veliki je to i ozbiljan posao, i valja krenuti od početka. 

Portal Dnevno.me: Osvrnimo se na rad opštinskih centara za kulturu i njihov doprinos u razvoju kulture. Koliko, zapravo, rukovodioci ustanova kulture ili oni koji osmišljavaju programe vode računa o važnom segmentu kojim se postavlja zdrav temelj svakog društva: mladima i kulturi. U Crnoj Gori nemamo nijedno profesionalno pozorište namijenjeno isključivo djeci i mladima, kako onda ukazati (pokazati) važnost kontakta djece sa teatrom? 

Rakočević: Lokalne institucije kulture su u velikom problemu, jer su preopterećene nagomilanim partijskim kadrovima koji uglavnom ne spadaju u umjetnički sektor, niti znaju čime da se bave kada dođu na posao, ako dolaze.

Mislim da lokalnu samoupravu u Crnoj Gori generalno treba ozbiljno reformisati, a lokalne centre u kulturu osmisliti kao produkcijske centre koji funkcionišu od projekta do projekta, a mimo toga imaju malu upravljačku strukturu i dobro obučen tehnički kadar. Ići na konkurse i angažovati umjetnike na osnovu prijava.

Sadašnje stanje je neizdrživo. Očigledno ne stvara dobar produkcijski proizvod. Mali je broj pozitivnih primjera gdje se nešto u tom pravcu stvara. 

Portal Dnevno.me: Na koncu dva suprostavljena poimanja kinematgrafije- evropsko shvatanje kao umjetnosti i američko kao komercijalni proizvod. Koje je Vama bliže i kakvo mišljenje imate o regionalnoj kinematografiji danas? 

Rakočević: Vidim mnoštvo mladih umjetnika koje treba podržati i osnažiti. Srećom po njih, film je privlačniji za mlade od pozorišta – tako se pokazalo. Regionalna kinematografija mi nekada nije jasna, ali tu zaista tražim problem u sebi, i priznajem da nijesam previše uključen u njeno praćenje, te možda nijesam dobar sagovornik na ovu temu.

Drugi dio pitanja: Komercijalno shvatanje umjetnosti mi nije blisko, iako i sam često produciram neke svoje projekte, i tu se trudim da kada pođem na probu zaboravim sve drugo. Prije sam za hermetičnost nego za populizam. 

Foto: Privatna arhiva

Portal Dnevno.me: Šta se trenutno “krčka” u glavi Zorana Rakočevića?

Rakočević: Za sada sam siguran da ćemo u Korifej teatru ponovo raditi nešto novo, nakon predstave “Ifigenija” sa kojom već idemo na festivale i predstavljamo se publici i van Crne Gore. U pitanju je tekst Vaska Raičevića. Imamo dobru saradnju i razumijevanje pojedinaca u lokalnoj vlasti i stvari su se u Kolašinu mrdnule nakon godina i godina upiranja i zalaganja.

Takođe, ima mnogo prostora za reformu. O ostalim projektima i mojim angažmanima izvan naše male produkcije ne bih smio da pričam, a čuće se. Generalno krčkaju se razne teme. Mislim da treba progovarati o klasnoj borbi.

Portal Dnevno.me: Iako bi ispravan tretman kulture, čini se, mogao biti više nego dobra kopča između turizma baziranog na kulturi i ekonomskog napretka, to nije slučaj u Crnoj Gori. Tako se i vraćamo na početak – kako preusmjeriti dnevno – politička prepucavanja, priče o famoznim “dubinama” i “širinama” na konkretne stvari, u ovom slučaju, nesporni kulturni nevalorizovani potencijal lokalnih zajednica?

Rakočević: Mislim da istinska reforma mora da se desi od temelja. Svjedoci smo da u svim društvenim krizama koje nas spopadaju posljednjih decenija uvijek ima novca i da se novac uvijek nekako nađe odnekud i suludo prosipa.

Crna Gora je prosula previše novca i vremena. Politička nezrelost se plaća ovim sadašnjim stanjem u kojem su naizgled obični parlamantarni izbori izazvali tektonske poremećaje. Lokalne zajednice neophodno je aktivirati. 

Ne mislim samo na zapušteni sjever ili nedovoljno oprobani jug, i Podgorici nedostaje kulturnih centara – ne može sve u dvije zgrade da stane.

Zašto se recimo energija skoro održanog Festivala kulture na Zabjelu ne bi trajnije kanalisala i izgradila onako kako Zabjelčani žele, u sklopu kulturne institucije? Isto važi i za druge dijelove grada, ali i za brojne opštine u kojima kulturni centri stagniraju i čile.