Pokušaj vraćanja sporta u partijske ralje
Izvor: Marko Begović
Šesta sjednica novoformirane vlade pokazala je punu namjeru da se vrati na podešavanja prije 30. avgusta, 2020. godine. Naime, oživljavanje dokazanih koruptivnih mehanizama rezultat je kombinacije infantilnosti i nesposobnosti da se stane na kraj daljem urušavanju crnogorskog društva koja uvodi crnogorsko društvo u spiralu bezakonja i neizvjesnosti. Nakon protivustavnog odlaganja lokalnih izbora, Vlada Crne Gore je u suprotnosti sa Zakonom o sportu ali i procedurama koje se tiču preusmjeravanja unutar potrošačke jedinice, donijela odluku da se Crnogorskom olimpijskom komitetu i jednom broju saveza dodijele sredstva mimo konkursa. Posve je jasno da se želi anulirati prethodni rad kojim je zaustavljena praksa duplog finansiranja, kao i onemogućiti procese daljeg osnaživanja socio-ekonomskog statusa sportista. Valja skrenuti pažnju da dio onih koji sjede u vladi su upravo doprinijeli da jedan savez nezakonitim poslovanjem, a što je potvrđeno i presudom Osnovnog suda u Nikšiću mora da vrati preko 40 hiljada evra. Dakle, sadašnja Vlada Crne Gore, u maniru one prije 30. avgusta, sem što krši propise države Crne Gore, ne poštuje ni presude sudskih instanci.
Prošlo je 16 godina od obnove nezavisnosti, pa danas sve veći broj naših sportista ili sazrijeva u drugim državama ili za iste nastupa. Sportsko postignuće je više plod porodične preduzetničke inicijative ili rijetkih stručnjaka u sportu koji uprkos svim barijerama, ćutljivo izvode generacije talentovanih crnogorskih sportista. Jedno je sigurno, sportski rezultati već dugo nijesu plod sistema, jer sistem ne postoji. U prilogu nesposobnosti i nedostatku planiranja i programiranja u sportu, uzmimo podatke iz prijava nacionalnih sportskih saveza na ovogodišnjem konkursu. Imajte na umu da su svi potencijalni korisnici budžetskih sredstava, tj. njihovi ovlašćeni predstavnici morali dostaviti ovjerenu izjavu da krivično i materijalno odgovaraju za vjerodostojnost podataka iz prijave za konkurs. Naime, u jednom slučaju, za nacionalni sportski savez je u prijavi navedeno da na konkursu potražuje 559.000 dok je obezbijeđeno 593.000, što čini da program kumulativno vrijedi 1.152.000. Sve bi ovo bilo razumljivo da ukupni godišnji budžet pomenute organizacije nikada nije prešao ni petinu od planiranog budžeta. Šta nam ovo govori? Potvrđuje stajalište o nedostatku stručnosti i sposobnosti realnog i održivog planiranja i programiranja u sportu. Nažalost, ne radi se o izolovanom slučaju, već je većina nacionalnih sportskih saveza dostavilo nerealan plan i program uz netačan finansijski iskaz. Kada se prethodnom dodaju sljedeći podaci, čitalac bi trebalo konačno da sklopi mozaik o zarobljenosti sportskog pokreta u Crnoj Gori.
Godinama unazad materijalno-finansijsko poslovanje nije kontrolisano sistemski, pa samo površan uvid u dostavljene podatke Upravi za sport i mlade pokazuje da je značajan dio sredstava građana Crne Gore završavao na privatne račune donosilaca odluka ili povezanih lica. Ne naknade, već plate predsjednika saveza (funkcija koja je po običaju volonterska) po nekoliko hiljada eura uz plaćene druge troškove. Isti je slučaj i sa sekretarima saveza, i što je zanimljivo dobar dio tih ugovora je nezakonit, pa je za jedan savez kontrola utvrdila da su baš svi ugovori nezakoniti, što je naknadno potvrđeno od strane Uprave za inspekcijske poslove. Kako sportske organizacije operišu u sivoj zoni, a na šta upućuju i nedavni podaci u vezi sa poslovanjem jednog od najznačajnijih sportskih kolektiva naše države, nerijetko politički eksponirani pojedinci preusmjeravaju, obično posredstvom budžetske rezerve, opet sredstva građana Crne Gore pojedinim sportskim organizacijama. Ovdje pored upitne zakonitosti, ostaje nejasno za koju je svrhu, mimo konkursa i programa, budžetska sredstva mogu završiti na račune privatnih sportskih organizacija. Zamislimo sada sljedeću situaciju. Vi i vaš komšija ste odlučili da otvorite kiosk, sa jednom specifičnošću. Iako ste preduzetnici, svi troškovi poslovanja su pokriveni iz državnog budžeta, a profit ostaje samo vama. Ko se ne bi bavio takvim biznisom? Upravo tako funkcionišu pojedine sportske organizacije. Takođe, imamo krovnu sportsku organizaciju koja godinama prikazuje troškove, koji su pokriveni od strane međunarodne partnerske organizacije, jer se radi o finansijski prilično isplativim globalnim sportskim događajima. I to je tako godinama prolazilo – dovoljno je pogledati imovinske kartone uz poziv Upravi prihoda i carina da konačno reaguje i zajedno za budžetskim inspektorima Ministarstva finansija ispita poslovanje jednog broja sportskih budžetskih korisnika i ovlašćenih pojedinaca.
Zbog svega izloženog, ne smije vas iznenaditi ovoliko nezadovoljstava onih koji nijesu dovoljno sposobni da razvijaju oblast od javnog interesa kakav je sport. Više novca za sistem bez sistema neće pomoći sportu, ali hoće pojedincima da opstane mehanizam trgovine uticajem i obezbijeđivanje glasačke mašinerije. Zato su najave predstavnika sadašnje vlade da ponovo omogući političarima da budu u organima upravljanja saveza želja da se crnogorski sport i formalni vrati u ralje partijskih organizacija. U toj konstelaciji sportista ostaje sredstvo i objekat, a ne primarni interes takmičarskog sporta. Da nije tako, ne bi se bunili tamničari sporta na odluku komisije i tadašnje Uprave za sport i mlade da se stipendije i podrška programima sportista značajno podignu. Više za sportiste znači manje sredstava za manipulaciju. Pukotina koja je napravljena predstavnicima zarobljenih sportskih institucija će se samo produbljivati i širiti. Namjera, kako kažu „da se ispravi nepravda“, predstavlja sinonim za povratak korupcije koja je u prethodnih osam mjeseci suzbijena. Zato je važno da civilni sektor i predstavnici akademske zajednice se aktivnije uključe, ne samo kao korektiv, već i kao platforma za sportiste i sportske radnike da se slobodnije izraze, dobiju potrebna znanja o svojim pravima i vještine koje će ih učiniti samostalnijim u obavljanju svojih redovnih aktivnosti.
