” Nazivali su me cigankom i zapitkivali je li mi majka našla hljeb u kontenjeru”

Vršnjačko nasilje kao posljedica generacijske diskriminacije

,,Išla sam u osnovnu školu gdje me uopšte nisu mogli podnijeti jer sam Romkinja. Moju majku bi zezali, zapitkivali da li je našla hljeb u kontejneru i nazivali bi me cigankom“, priča nam srednjoškolka Majda Malješaj.

O tome da je romska zajednica i dalje diskriminisana bez obzira na to kako se pojedinci ponašaju i u kojoj se situaciji nalaze svjedoči između ostalog i vršnjačka diskriminacija i nasilje.

Mladi Romi i Romkinje kada krenu u školu nađu se u nepoznatom okruženju, krenuvši od drugačijeg jezika i kulture od onoga kod kuće, a zaključivši sa tim da ih djeca izbjegavaju ili vrijeđaju, a da ni sami ne znaju zašto.

Tako nam srednjoškolka Majda Malješaj kaže da je još u osnovnoj školi iskusila ne samo diskriminaciju i govor mržnje već i nasilje.

Srednjoškolka Majda Malješaj, Foto: Privatna arhiva

,,Išla sam u osnovnu školu gdje me uopšte nisu mogli podnijeti jer sam Romkinja“, priča ona.

,,Moju majku bi zezali, zapitkivali da li je našla hljeb u kontejneru i nazivali bi me cigankom“, govori nam ona dodajući da je to trajalo svih devet godina.

Majda kaže da se svakodnevno žalila direktoru i razrednoj, ali da po tom pitanju ništa nije urađeno.

,,Zvali bi tog dječaka na razgovor, i ništa“, priča ona i kaže da je trpjela nasilje od strane cijelog odjeljenja, ali da se jedan dječak najviše isticao.

,,Govorili su mi da sam glibava, da se ne kupam, da sam ciganka“, a ovo, tvrdi Majda, nikad nije spomenuto na roditeljskim sastancima.

Majda nije imala prijatelje u osnovnoj školi.

O vršnjačkom nasilju svakako se ne govori mnogo, a o onom usmjerenom ka Romima još manje iako je učestalije.

Vršnjačko nasilje može biti povod za napuštanje škole

Ustaljeno je mišljenje u društvu da ako se djeca svađaju to nije ništa strašno, šale se, pomiriće se i sve će biti u redu.

Međutim, vršnjačko nasilje ostavlja ozbiljne posljedice na djecu kao i njihovu buduću percepciju svijeta i društva, ali i buduće izbore, a naročito onda kada je usmjereno na pripadnike manjinskih zajednica.

Isidora Pavlović, diplomirana psihološkinja, kaže da se ovakvo ponašanje vršnjaka iz većinske zajednice prema Romima može protumačiti kao ,,nedovoljno ili potpuno nepoznavanje njihovog života i kulture“.

Dodaje da je za njega zaslužan i ,, ogroman uticaj generacijski stvorene stigme i naravno medijski uticaj kroz koji se romska populacija predstavlja kao niža klasa uvijek na meti osude i kao populacija koja je vječito marginalizovana manjina i predstavljena u negativnom svjetlu“.

Psihološkinja Isidora Pavlović, Foto: Privatna arhiva

Osvrćući se na primjer Majde, koji je ilustrativan za nasilje koje trpe pripadnici romske populacije, Isidora kaže da zanemarivanje problema od strane uprave može biti jako opasno.

,,Kada nastavnici ne reaguju na nasilje druge djece ili ga u ovom slučaju ne iznose u odjeljenskoj zajednici, daju na neki način dozvolu za takvo ponašanje, svjesno ili nesvjesno“, pojašnjava Pavlović.

Kaže da se na taj način nasilje nastavlja, ako ne i pojačava, jer figure od ugleda ne sankcionišu takvo ponašanje.

Sve to dovodi do ,,potencijalnog odustajanja od daljeg školovanja, promjene škole ili razreda, katastrofalnih posljedica na psihofizičko stanje djece koja trpe nasilje, odnosno osuđenosti ove djece na život na margini“, kao što je bio slučaj sa Majdom koja je u osnovnoj školi bila izolovana i bez prijatelja.

Jasmina Beriša nam priča da se u osnovnoj školi gotovo nije susrela sa diskriminacijom, budući da je išla u školu koju pohađa mnogo romske djece, OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin“. Tvrdi da iz te škole nosi samo lijepe uspomene.

Srednjoškolka Jasmina Beriša, Foto: Privatna arhiva

Međutim, preokret se desio pri dolasku u srednju školu, u cijeloj školi, kaže ona ima samo troje djece iz  romske zajednice, i kaže da je itekako osjetila vršnjačku diskriminaciju.

,,Desilo se i to da su učenici iz mog odjeljenja, dovodili druge učenike, iz drugih odjeljenja da nam se podsmijavaju. Nazivali su nas pogrdnim imenima“, govori Jasmina.

Jasmina i njena drugarica iz odjeljenja, takođe Romkinja, prijavile su ovaj slučaj pedagoškinji, a ona je obavijestila razrednu. Kaže da se nakon prijave ova, kako je naziva Jasmina ,,neprijatna situacija“ nije ponavljala.

,,Ali se naravno događa van odjeljenja, neko vrijeme nisam ni željela izaći van učionice, na primjer za odmor. Zato što će me svi gledati, pričati o tome kako sam crna, i nazivati cigankom, a to je nešto što mi zaista mnogo smeta“, kaže ona.

Jasmina smatra da se diskriminacija prema Romima ispoljava ,,zato što je većinskoj zajednici, od strane prije svega porodice, zatim okoline i medija nametnuto to da Romi kradu, oni su prljavi,nedodirljivi, psuju i slično“.

Sebastijan Bajra, kaže da jeste iskusio i diskriminaciju i nasilje kao pripadnik romske zajednice, a ističe primjer svoje drugarice iz srednje škole koja nije mogla više da trpi diskriminaciju i ispisala se.

,,Moja drugarica je svakodnevno trpjela diskriminaciju i govor mržnje u srednjoj školi. Odbacivali su je iz društva i zbog toga je razmišljala da se ispiše iz škole. Kad je vidjela da će to još da potraje ona je odlučila da se ispiše i sada više ne ide u školu zbog toga”, priča Sebastijan.

UNICEF-ova studija ,,Višedimenzionalno siromaštvo djece u Crnoj Gori” pokazala je da stigma siromaštva značajno utiče na živote djece i adolescenata.

“Izloženost djece psihičkoj agresiji jer ne mogu da priušte društveno prihvatljivu odjeću ili obuću može doprinijeti njihovoj odluci o napuštanju škole“, navode iz UNICEF-a.

Srednjoškolka Ksenija Kumburović, Foto: Privatna arhiva

Srednjoškolka Ksenija Kumburović, kaže nam da u svojoj školi, kada je riječ o diskriminaciji i nasilju, najčešće se radi o ,,verbalnom nasilju i pogrdnim nazivima upućenim članovima romske populacije“.

Miljana Stanković ne sjeća se skorijih primjera, ali ranija neprijatna iskustva sa kojima se susretala ,,najčešće su se svodila na odbijanje usluživanja Roma, ignorisanje njihovog prisustva od strane drugih ljudi i slično“.

Ipak, ozbiljan primjer diskriminacije i nasilja opisuje nam srednjoškolac Bojan Perić.

,,Prisustvovao sam fizičkom obračunu sa dječakom iz romske zajednice. Razlog tome je što ga je grupica dječaka optužila da je ukrao školski džeparac iz torbe jednog od njih. Njihova namjera je bila da ga osramote pred društvom i proglase za lopova zbog njegove etničke pripadnosti“, priča nam on.

Isidora Pavlović pojašnjava nam kako verbalne uvrede, ali i neverbalna negodovanja dodatno podstiču da se romska djeca osjećaju odbačeno i neželjeno u zajednici.

,,Prisutan govor mržnje koji je najviše usmjeren na njihov način života, kulturu, siromaštvo, ali i različiti oblici agesivnog ponašanja usmjerenog ka ovoj djeci i dalje su u velikom nivou prisutni. Zato je važno da se aktivno radi sa djecom i njihovim roditeljima na smanjenju ovakvog tretmana djece iz romske populacije, što za djecu romske populacije može biti dodatni faktor odustajanja od daljeg školovanja“, ocjenjuje Pavlović.

Reći ,,ciganin/ka“ je govor mržnje

Iako danas pripadnici romske populacije ponekad sami za sebe kažu da su ,,cigani“, i iako je taj naziv romantizovan kroz književnost, filmove, muziku, taj naziv je pogrdan.

Romi nikada u prošlosti sebe nisu nazivali ,,ciganima“, a sama riječ potiče iz grčkog jezika i prevodi se kao ,,nedodirljiv“, ne u pozitivnom smislu, kao slobodan čovjek, već kao neko koga ne treba dodirnuti.

Ipak, naši sagovornici, srednjoškolci, kažu da taj termin čuju svakodnevno.

Srednjoškolka Miljana Stanković, Foto: Privatna arhiva

,,On se kod svih nas provlači još od malena, kada bi nam prijetili kako će nas, dok smo nestašni ,,Ciganka odnijeti”. Na taj način, normalizovana je njegova upotreba u negativnom i zastrašujućem kontekstu i od nje se teško odvići, stoga je neminovno prestati praviti ovakve greške ako stremimo suzbijanju svakodnevne upotrebe ovog termina“, kaže Miljana Stanković.

,,Prilikom odrastanja sam ga često slušao od ljudi iz svog okruženja koji bi je koristili da opišu pripadnike romske zajednice kao prljave, lopove… Takođe, koristili su ih da opišu određene negativne situacije tipa tuča ili svadba maloljetnika kao „ciganska posla“ “, priča nam Bojan Perić.

Jana Đukić primjećuje da se termin koristi i kao uvreda za ljude koji ne pripadaju romskoj zajednici.

,,U jednom broju situacija, ona bude upućena pripadniku neke druge populacije ali opet sa željom da ga na neki način uvrijedi. U većini slučajeva bude upućena pripadniku romske populacije obično kroz dobacivanje, što je za jedno društvo poražavajuće“, govori ona.

Djecu iz romske zajednice, koji takođe slušaju taj termin svakodnevno, to povrjeđuje.

Majda i Jasmina se osjećaju neprijatno, dok je Sebastijan razočaran i osjeća se odbačeno.

Važno je ponavljati šta zapravo znači ovaj termin, jer jednom kada budemo sigurni da svi znaju da je to uvreda, a ne drugi naziv za Rome, uvijek će biti jasna namjera iza njegove upotrebe.

Radionice, edukacije i susreti kao rješenje za otklon usmjeren ka Romima

Dugogodišnja stigma koja prati romsku zajednicu, stereotipi kojim se predstavljaju u medijima mogu stati edukacijom i susretima, kao načinom da se prekine ,,strah od nepoznatog“ kada se zapravo i pribjegava stereotipima.

,,Upoznavanje sa njihovom istorijom, kulturom, običajima, njihovim željama, potencijalima dalo bi šansu da se sagledaju iz drugog, humanog ugla, nasuprot prisutnom anticiganizmu koji dodatno pogoršava njihov položaj u društvu“, kaže Pavlović.

Zato bi svi iz uprave škole, pojašnjava nam ona, trebalo da prolaze kroz seminare ili obavezne pripreme svake godine kako adekvatno pristupati svakom djetetu, a pogotovo vulnerabilnoj i ugroženoj populaciji kao što su romska djeca.

,,Mnogi ljudi koji rade u školama i sami imaju lične predrasude i uvjerenja kako nastava i edukativni tok treba da izgleda. Međutim da ne bi došlo do diskriminišućih poteza, ignorisanja problema, ostajanja pri stavu da su svakako osuđeni na propast, mora se staviti akcenat na formiranje pravila o tretmanu djece u školama bez ikakvih povlastica“, ocjenjuje Pavlović.

Uz to kako kaže treba predstaviti ,,predlog o sankcijama koje prate zaneramivanje dobrobiti svakog djeteta, kako edukativno, tako i psihički i fizički“

,,Oglušivanje i prenošenje odgovornosti na druge ne smije da bude odgovor ljudi koji su kapitalne figure pored roditelja u njihovom odrastanju. Na takav način i drugoj djeci na neki način odobravaju ponasanje, jer im ne daju pozitivan primer adekvatnog ponašanja, već se začarani krug predrasuda održava“, poručuje Isidora.

Ona ističe da ne treba biti usmjeren na jednokratnu pomoć, već dugoročna ulaganja u adekvatne programe koji bi podstakli integraciju.

Srednjoškolac Bojan Perić, Foto: Privatna arhiva

Upravo kroz radionice, naši su se sagovornici upoznali i stvorili prijateljstva. Pričaju kako im je krivo što su tako kasno shvatili šta znači termin ,,ciganin“, kakva je romska kultura, ali i jezik.

Majda kaže da ima nekoliko drugarica iz većinske zajednice i da su ,,naučile da broje na romskom i žele da uče još riječi iz romskog jezika“.

Ksenija vjeruje da je u posljednje vrijeme stekla prijateljstva upravo iz romske zajednice koja će je pratiti kroz cijeli život.

Bojan Perić ima nekoliko prijatelja iz romske zajednice.

,,Ali nisam to tretirao nikad kao da imam prijatelja romske pripadnosti, već kao isključivo da imam prijatelje pa poimenice koga. Smatram da onog momenta kad imate potrebu da dodate sufiks posle drug/prijatelj bilo da je to romske pripadnosti ili kao što često čujem: “Imam druga muslimana ili pravoslavca” to zapravo nije iskreno drugarstvo/prijateljstvo“, zaključuje Bojan.

Tekst objavljen na portalu Romanet