Identifikujmo: Ciklus nasilja nad ženama

Nasilje u porodici je pošast na koju nijedna zajednica nije imuna. Na žalost svjedoci smo sve učestalijih pojava porodičnog nasilja. Bezbroj okidača uslovljava ovu nepoželjnu pojavu u kojoj su najčešće žrtve žene i djeca. Samo po sebi ovakvo nasilje uključuje elemete emocionalnog, fizičkog, psihičkog, ekonomskog nasilja. Pored žrtava koje prijave slučaj nasilja, ima i onih koje još uvijek nijesu osnažene da prijave nasilje. Ipak promjene u ponašanju ili ponavljanje određenih obrazaca u ponašanju ili tragovi povreda na tijelu nam mogu ukazati da je neko žrtva nasilja. Aleksandar Jerotić iz NVO Pandora je naš sagovornik, koji će nam približiti ciklus nasilja nad ženama te na taj način pomoći da indetifikujemo potencijalne opasnosti.

Aleksandre, kroz rad u NVO Pandora imali ste nerijetko iskustvo sa ženama žrtvama nasilja, samo po sebi priznanje da je neko žrtva nasilja je stresno i neugodno, zašto je to baš tako?

Svako priznanje porodičnog nasilja u našoj NVO Pandora je podjednako stresno kao i čin samog nasilja što je i uobičajeno zbog moralnih i tradicionalnih normi na koje nas roditelji podjednako pogrešno uče od samog djetinjstva. Naučeni pogrešno smatramo sramotom ako se to baš nama desilo i ako smo mi akteri tog čina. Kada se radi o drugima obično stojimo sa strane i posmatramo jer smo naučeni da se ne miješamo u tudje zivote. Živimo u 21. vijeku i pod hitno moramo osvijestiti da nasilje nije sramota i da se moze svakom od nas desiti. Isto tako ne smijemo ostati imuni na to, već prijaviti i spasiti jedan,dva, ma sto života!!!

Zašto još uvijek posmatramo nasilje nad ženama kao najčešći oblik porodičnog nasilja, kao problem pojedinca, odnosno privatni problem i koliko nas to košta?

Kao što sam već naveo, zbog pogrešnog porodičnog vaspitanja, tradicionalnih normi, straha od osvete partnera, sramote od porodice i prijatelja… Faktora je mnogo, a to nas zaista košta. Samim činom ne prijavljivanja, mnoge su žene ostale bez života, trajno invalidne i žrtve su svih ostalih pošasti koje se mogu desiti. To možemo primjetiti i po crnoj hronici na internet portalima i štampi.

Ko su najčešće žrtve porodičnog nasilja?

Porodično nasilje obuhvata slučajeve fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja, ekonomske eksploatacije i kršenja reproduktivnih prava. Porodično nasilje izbija, kako sam pojam ukazuje, među članovima porodice, ili članovima istog domaćinstva. U tim slučajevima jedna osoba ostvaruje nadmoć i kontrolu nad drugima, korišćenjem fizičke ili emotivne prisile. Porodično nasilje ne poznaje granice. Ono se može dešavati između muža i žene, bivših supružnika, odrasle djece i starijih članova porodice, djece i novih partnera njihovih bioloških roditelja, u istopolnim parovima, među roditeljima i djecom, usvojiteljima i usvojenom djecom – rečju, u svim oblicima domaćinstva, većina najučestalijih napada na žene je nasilje koje se dešava praktično svakodnevno kod kuće, od strane ženama dobro poznatog nasilnika.

Ko je najčešće nasilnik, šta nasilnika karakteriše i da li postoje neki obrasci u ponašanju nasilnika koji mogu zbuniti javnost?

Nasilnik je obično muž, momak, bivši muž ili vjerenik, otac, očuh, usvojitelj, brat, sin… Nasilnike obično karakterišu manipulacija, perfidnost, alkoholizam i različite vrste opijata, lukavost. To zajednicu može da zbuni, ali ne rijetko se i otkrije sami čin nasilja. Onda priča za njih postaje drugačija i nimalo prijatna.

Jedna od zabluda je da nasilnici nad ženama pripadaju slabije imućnim slojevima društva sa nižom školoskom spremom.

Upravo. Mit je da su : Domaće svađe, batine i tuče karakteristika života siromašnih i neobrazovanih ljudi, pripadnika niže statusnih društvenih slojeva, Roma, onih koji žive u nehigijenskim naseljima a da su kod ljudi višeg ekonomskog, obrazovnog i kulturnog sloja takvi događaji su rijetki.

Činjenica je: Nasilje prema ženama ne poznaje granice. Ono se dešava svuda, u svim društvenim klasama i grupama

Mit je: Domaće nasilje je nova pojava prouzrokovana novim promjenama koje nosi savremeni život, ubrzanim načinom življenja i društvenim stresovima.

Činjenica je: Da nasilje postoji od pamtivjeka samo je mijenjalo formu.

Jedna od karakteristika nasilja je da se ponavlja u ciklusima, ciklus može biti zbunjujući po samu žrtvu nasilja , jer postoji jedan period primirja. Sa ciljem boljeg upoznavanja naših čitalaca da li možete da nam opišete ciklus nasilja?

Ovo je tipičan ciklus nasilja nad ženama, evo i razlozi i objašnjenja:

Sjećanje na ,, stara dobra vremena”

Svaki odnos ima svoju sopstvenu istoriju i mnoge žene žrtve nasilja nijesu birale nasilnike. Mnogi budući nasilnici su bili nježni i pažljivi ljubavnici u periodu prije braka i za vrijeme prvih godina braka. Onda dođe do iznenadnog izbijanja nasilnog čina, koji je za nju potpuno neočekivan i šokantan, ali još uvijek postoji među njima cijela ljubavna priča koja ne može tek tako da nestane. Čak i kada nasilje nastavlja da se dešava, postoje mnogi periodi normalnog življenja i mirni momenti, kada on uopšte nije nasilan i kada oboje imaju lijepe trenutke.

Pogrešno traženje uzroka nasilja

Žene koje trpe nasilje vjeruju da nije moguće da je problem u stvari u nasilniku. Umjesto toga, one pronalaze probleme na njegovom radnom mjestu, u njegovim roditeljima, u djeci, a posebno, u sebi samoj, jer tobože, nijesu u stanju da budu “dobre žene”, i da ispune njihova očekivanja. Zbog svega toga, one vjeruju da bi oni mogli da se promijene, samo ako bi one imale malo više strpljenja. Dalje, veruju u to da je u stvari njihova dužnost da ih podrže i da im pomognu da prevaziđu ono za šta one vjeruju da je privremena kriza, a ne stalna situacija.

Tretiranje nasilnog partnera na idealizujući način

Ona često vjeruje da on nije “od takve vrste ljudi”, i da su ga samo neki spoljni faktori doveli do nasilja. Kada bi samo mogao da se odupre tim spoljnim silama, on bi opet “postao onaj stari”. Ponekada žene vjeruju da bi on morao da se liječi, od alkoholizma ili psihijatrijski. Ona ponekada vjeruje da bi nasilje prestalo ako bi on počeo da posjećuje bračno savjetovalište. One izgube mnogo energije pokušavajući da ostvare takva svoja vjerovanja ali, obično, njihovi napori ne daju rezultate. Čak i ako oni prihvate neki vid liječenja, uskoro se vraćaju starim nasilnim praksama.

Vjerovanje u nasilnikova ,,nikad više” obećanja

Poslije svakog nasilnog čina, on izražava duboko žaljenje, grižu savjesti, i obećava da se “to” više nikada neće dogoditi. Prihvata svu odgovornost za ono što se desilo i moli je da mu oprosti, “samo još ovaj put”. Ona mu poveruje – i uskoro, nasilje se nastavlja.

Izazivanje osjećanja krivice zbog želje za napuštanjem

Nasilnik uopšte ne želi da izgubi svoju žrtvu i zbog toga nastoji iz sve snage da je spriječi da ode. Prijeti da će da izvrši samoubistvo, da će prekinuti s liječenjem, da će prestati da uzima ljekove, da će napustiti posao, početi da pije, prodati sve u bescjenje, skočiti u rijeku, i sl. Mnoge od tih pretnji se i ostvare. Žene se već osjećaju krivima, i bez tih dodatnih pokušaja i manipulacija, počinju da se pitaju: “Pa kako uopšte mogu da odem u takvoj situaciji?”

Strah od prijetnji ubistvom ili još većim nasiljem

Ipak, najjači pritisak ne dolazi od izazivanja osjećanja krivice, već od pretnje još većim nasiljem. Nasilnik joj prijeti da će je ubiti, unakaziti, osakatiti, pobiti sve po kući, uključujući djecu, da će djecu baciti u rijeku, zapaliti kuću, itd. I sami pomen razvoda ili pokušaj bjekstva čine ga mnogo nasilnijim i opasnijim. Čak i kada žena uspije da pobjegne, nikada nije sigurna i nikada ne zna šta će se desiti. Ustvari, najozbiljnije nasilje se dešava pošto je žena otišla. Od strane suda određen razvod za mnoge nasilnike ništa ne znači i oni nastavljaju da terorišu svoje bivše supruge. Razvod za žene ne znači put ka sigurnosti, jer njihovi nasilnici uvek mogu ponovo da upadnu u njihov život, da ih napadaju kad god to žele. Mnoge žene postaju svjesne da su njihovi napori da pobegnu loši i one rešavaju da ne rizikuju samo još veće nasilje.

Preživljavanje kroz odbijanje-sleđene od straha

Ponekada smo zbunjene ličnošću žena: one izbjegavaju poštene odgovore, štite nasilnike, ne žele da pričaju o nasilju koje im se dešava, ne retko ga umanjuju, tražeći u svemu “svoje sopstvene greške”. To su sve strategije preživljavanja. Kada je žena u traumatičnoj situaciji ili u situaciji u kojoj je njen život u opasnosti, ona često iz sve snage nastoji samo da izbegne njegov gnjev, da ga nekako potkupi i primiri. Ona nastoji da ne pokaže sopstvena jaka osjećanja, jer je mogu dovesti u još opasniju situaciju. To stanje se naziva SLEĐENE OD STRAHA. To je dobro poznata, opšta taktika preživljavanja koju imaju sve žrtve svih vrsta nasilja. Nije važno da li žrtva priznaje da trpi nasilje ili ne, i da li je uplašena ili ne… ona to zaista jeste. Ali ako ona ne prizna postojanje nasilja, ne može da preduzme ništa da bi ga uklonila.

Nastaviće se….