Praznog stomaka se teško uči
„Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“ ukoliko eliminišemo niz faktora koji taj period života čine manje bezbrižnim. Siromaštvo negativno utiče na obrazovanje djece i mladih, a ostavlja trag i na cjelokupno školsko iskustvo.
Osnovno i srednje obrazovanje u Crnoj Gori je besplatno, ali ipak košta. Pored osnovnih troškova kao što je raznolik školski pribor i užina, tu su i izleti, ekskurzije, prikladna odjeća, oprema za fizičko vaspitanje i još niz stvari neophodnih za aktivnu participaciju učenika u školskim aktivnostima.
Podaci Fonda Ujedinjenih nacija za djecu (UNICEF) dokazuju da najmanje jedna trećina djece u Crnoj Gori živi u siromaštvu. Prema podacima Uprave za statistiku (MONSTAT) potoršačka korpa za decembar 2022. godine iznosila je 800 eura a minimalna zarada u Crnoj Gori je 450 eura.
Novo doba donijelo je i drugačije troškove koje obrazovanje djeteta zahtijeva. Na društvenim mrežama nedavno je opet bila aktuelna tema poklona za nastavnike i profesore za koje se izdvajalo i do 30 eura po djetetu. Mnogi roditelji nijesu bili u mogućnosti da taj trošak priušte pa su na mrežama dijelili svoje iskustvo, zabrinuti da će to ostaviti posljedice po dijete i odjeljensku inkluziju.
Siromaštvo jedna od najvećih prepreka obrazovanja
Ipak, svi ti problemi su zanemarljivi kada se uzme u obzir da se mnoga djeca kod kuće susreću sa najgorim posljedicama siromaštva, kao što je glad.
Profesorica Milica Kankaraš kaže da je vrlo je širok spektar problema koje uzrokuje siromaštvo. „Po meni je neuhranjenost najgori od svih fenomena jer se odražava na sve aspekte života počevši od zdravstvenog stanja do rezultata u školi. Dijete koje nema kvalitetne obroke ne može ostvariti svoj potencijal. Isto važi i što se tiče zdravstvene zaštite“, objašnjava ona.
Profesorica filozofije Jasminka Milošević smatra da siromaštvo može, ali i ne mora biti prepreka u obrazovanju djeteta. Prema njenim riječima, više faktora utiče na motivaciju, a ponekad je siromaštvo snažan pokretač, a ne prepreka. Dodaje da to da li će dijete svoje siromaštvo doživjeti kao prepreku u obrazovanju najprije zavisi od stava roditelja i nastavnika.
„Nije rijedak slučaj da dijete iz veoma siromašne porodice bude sjajan učenik. Sve zavisi od toga kako odrasli oko njega percipiraju siromaštvo, od toga da li su roditelji stabilan oslonac ili nisu. U sredini poput naše, uticaj spoljašnje sredine, komšiluka, rođaka, stanja u društvu, nije tako veliki kao u većini drugih zemalja“, kaže Milošević.
Njeno iskustvo je pokazalo da mnogi siromašni roditelji veoma dobro brinu o svojoj djeci i da ta djeca često imaju i bolje djetinjstvo od djece koja nemaju materijalnih problema, ali imaju nezrele roditelje.
„Ipak, ima roditelja koji ne mogu da se nose sa svojim siromaštvom i to znatno utiče i na njihovu djecu. Posebno su ranjiva romska djeca, jer je upotreba djece kao sredstva za opstanak u toj grupi česta, djeca prose i uglavnom ne idu u školu, od obrazovanja tu nema ništa“, zaključuje sagovornica Zumiraj.
Tanja Ašanin, socijalna radnica iz Udruženja roditelji, potvrđuje da jednako obrazovanje za sve podrazumijeva nabavku udžbenika, nabavku pribora, adekvatnu obuću i odjeću, prevoz do škole, užinu za vrijeme nastave, mogućnost pohađanja dodatnih vannastavnih aktivnosti…
„Iz dugogodišnjeg rada sa djecom koja žive u siromaštvu možemo reći da jednakost postoji samo u obezbjeđivanju besplatnih udžbenika za djecu osnovnoškolskog uzrasta. Sve ostale stavke su puki pokazatelji nejednakosti, odnosno uticaja siromaštva na obrazovanje“, poručili su iz Udruženja roditelji.
Nejednakost je, kako kažu, itekako izražena među djecom i to znači da su neka djeca gladna u školi, da nemaju pribor potreban za školu, da nemaju svoj krevet u kući, nerijetko nemaju struju, toplu obuću za hladne dane. Ta nejednakost takođe znači da su djeca diskriminisana u školi, odbačena od grupe vršnjaka, sama na odmorima i bez dodatne podrške u savladavanju gradiva koja im je često neophodna.
„Porodice koja su višegeneracijski u siromaštvu često ne prepoznaju značaj obrazovanja i ne posvećuju istom dovoljno pažnje a sigurni smo da predstavlja jedini izlaz iz siromaštva“, poručuju.
Instititucije moraju biti ažurnije
Kankaraš smatra da su nadležne službe morale davno prepoznati problem gladi kod đaka i obezbijediti makar jedan kvalitetni topli obrok u svim školama i predškolskim ustanovama.
„Odnos Ministarstva prosvjete prema učenicima slabijeg materijalnog stanja je zaista poražavajući“, kaže ona. Dodaje da godinama upozoravaju na nedostatak prostora u školama i vrtićima koji, pored ostalog, dovodi do toga da se učenici slabijeg materijalnog statusa diskriminišu.
Milošević ocjenjuje da je očigledno da nadležne institucije o tome ne vode računa. „Crna Gora je tako mala zemlja da u njoj niti jedan stanovnik ne bi smio biti siromašan. Više je nego jasno da smo posljednjih godina postali utočište za ljude sa svih strana svijeta, ali nismo u stanju da to budemo za svoj narod“, ocjenjuje ona.
Smatra da su institucije korumpirane – ne svodi se korupcija samo na manipulacije novcem, već i na nerad, neznanje, nepotizam, partijsko zapošljavanje itd. Za nju je to očigledno je, jer nema pozitivnih pomaka, da u nadležnim institucijama nema dovoljno valjanog kadra, sposobnog da se upusti u rješavanje ovog problema koji je ogledalo našeg društva.
„Socijalne službe i institucija ombudsmana za prava djeteta samo formalno odrađuju svoje poslove. O ministarstvima i skupštinskim odborima ne vrijedi ni govoriti“, kaže profesorica filozofije.
Iz Udruženja roditelji pozdravljaju odluku da se djeci obezbijede besplatni udžbenici ali smatraju da to nije dovoljno. Kao i Kankaraš, misle da bi obrok u školama znatno olakšao stvari roditeljima i djeci.
„ Za početak barem za djecu iz socijalno ugroženih porodica koje ne mogu priuštiti kao što je slučaj sa razvijenim zemljama u Evropi. Ipak se čini da smo mi u praksi miljama daleko uslovima u obrazovanju koje imaju djeca u razvijenim zemljama, iako na papiru i javnim govorima nadležnih nećete čuti tako“, zaključuju.
Iz Ministarstva prosvjete za Zumiraj kažu da su u toku sa problemom siromaštva đaka koji pohađajuobrazovno-vaspitne ustanove. Objašnjavaju da je spostavljena razmjena podataka između Informacionog sistema obrazovanja MEIS i Informacionog sistema socijalnog staranja ISSS. MEIS iz ISSS-a preuzima informacije koja su djeca iz porodica sa materijalnim osiguranjem i koja su djeca bez roditeljskog staranja, a ISSS iz MEIS-a preuzma informacije o statusu djece, odnosno da li su redovni učenici.
ISSS provjerava u MEIS-u status učenika kada porodica podnese zahtjev za materijalno obezbjeđenje, jer je jedan od uslova za dobijanje nadoknade da djeca iz te porodice redovno pohađaju školu.
Po Zakonu o predškolskom vaspitanju i obrazovanju, djeca samohranih roditelja plaćaju 50 odsto od utvrđene cijene mjesečnog boravka i ishrane u predškolskim ustanovama. „Takođe, djeca iz porodica sa materijalnim obezbjeđenjem i djeca bez roditeljskog staranja imaju pravo na besplatan smještaj i ishranu u predškolskim ustanovama, a uz pomoć povezanosti sistema cijela procedura fakturisanja se odvija automatski putem web servera“, podjsećaju iz Ministarstva prosvjete.
Što se tiče djece koja pohađaju osnovno ili srednje obrazovanje, iz Ministarstva kažu da kroz razne aktivnosti pomažu svakom djetetu. Napominju na besplatne udžbenike, participaciju prevoza djece do škole, a kažu da su izlazili u suret i za jednokratne pomoći.
Kažu da uprave škola, i mimo zakonskih obaveza, organizuju dopunske časove kako djeca ne bi morala plaćati dodatnu nastavu.
Ipak, naši sagovornici iz prosvetne struke smatraju da je praksa drugačija, te da se dopunska nastava više koristi kao „kazna“ i da nije efektivna te da veliki broj đaka pohađa privatne časove iz raznih predmeta. Na taj način se stvara jaz između znanja učenika i samim tim dolazi do nejednakih rezultata.
Škole su važan dio borbe protiv siromaštva đaka
Djeca misle da dobro mogu sakriti probleme sa kojima se nose kod kuće, ali to često nije tako. Nastavnici i profesori i drugi zapsoleni u školi često mogu vidjeti koje dijete živi u siromaštvu, a još jasnije mogu vijdeti koje dijete zbog toga ispašta.
Milica Kankaraš kaže da pojedini profesori i uprave nekih škola rade sve što je u njihovoj moći da obrazovanje bude inkluzivno, tj. da se svako dijete osjeti prihvaćeno i voljeno ali sistemski odgovor izostaje.
„Imamo situaciju da određeni broj dobronamjernih roditelja pomaže u vidu donacija, npr. garderobe koju je njihovo dijete preraslo, a s druge strane tu su roditelji koji odmažu tako što vrše pritisak na uprave škole da se kreiraju tzv. VIP odjeljenja“ , objašnjava ona.
VIP odjeljena su namjenski konstruisana odjeljenja sa djecom imućnih roditelja.
„O tome kakav psihološki i pravni teror vrše pojedini roditelji i na učenike slabijeg mateijalnog statusa i na profesore koji imaju najskromnija primanja od svih državnih službenika (zapravo nemaju ni status državnih službenika jer u suprotnom ne bi izdvajali dobar dio tzv.plate za nastavne materijale i putne troškove) a neće da budu korumpirani – niko ne smije da piše i mediji to ignorišu“, upozorava ona.
Iz Ministarstva prosvjete kažu da na nivou škola pedagoške službe vode lične kartone učenika. Dodaju da s obzirom da je osjetljiva tema u pitanju, treba joj pristupiti sa posebnim senzibilitetom. „Djeca su ponosna i ne žele priznati da se nalaze u stanju socijalne potrebe. Kada stručne službe i uprave škola primijete da neko dijete jeste, pružiće podršku djetetu na više načina. Osim organizovanja humanitarnih predstava i priredbi, na razne načine se ta djeca oslobađaju plaćanja izleta i ekskurzija“, kažu za Zumiraj.
Profesorica Milošević nekada kaže da sve škole liče jedna na drugu, ali ipak zna nije tako. Objašnjava da kao i kod institucija sistema, tako i u školama, mnogo toga mora da se odradi jer to zakon i pravila zahtijevaju – formalno. „Škole postoje zbog učenika i one su i vaspitne, a ne samo obrazovne institucije. Ne mora nastavnik da sam rješava problem materijalnog statusa učenika, ali mora da mu pomogne ako uoči da da taj problem postoji. Postoji niz koraka koji se tu može preduzeti: uključuje se psihološko-pedagoška služba, odjeljensko vijeće, direktor itd. Sve zavisi od ljudi“, misli ona.
Ona skreće pažnju na romsku djecu i kaže da je iritira kada ih vidi kako prose na ulici u vrijeme nastave. Ima kontakte sa njima često i shvatila je da uglavnom ne znaju da čitaju iako su neki već pri kraju osnovne škole. „Kako je to moguće? To samo znači da u njihovim školama nastavnici, pedagozi i uprava ne rade svoj posao. Niko ne konstatuje da djece nema u školi, da prose i da nisu savladali gradivo“, zaključuje.