Radnička klasa i spasenje: Pakao zvani sezonski posao

Pakao je vjersko-religijski koncept koji se često tumači na različite načine. Neki ga žive, neki ga se boje a neki u njega ne vjeruju. U Crnoj Gori je takođe i uzrečica kada želimo naglasiti koliko je nešto loše ili, paradoksalno, smiješno – E, pakao.

Ipak, jedno je sigurno. Ko je radio sezonski u Sutomoru ili u nekom drugom dijelu našeg primorja, ni pakao mu neće teško pasti, kako god on izgledao.

Trenutne procjene su da će faliti više hiljada radnika za ljetnju sezonu. Poslodavci se već žale kako niko neće da radi, odgovorni građani po društvenim mrežama javljaju da moramo raditi i spasiti sezonu i državni budžet. Neki kritikuju mlade, ne zanima ih, kaže, ništa i svi su lijeni.

„Ne razumijem kako neko može da ide da radi u Hrvatsku za malo veće pare nego ovdje“, jedan je od komentara na društvenim mrežama.

I dok svako ima pravo na svoje mišljenje ne mogu da ne povjerujem u jedno – oni koji nagovaraju na masovno prihvatanje sezonskih poslova nikada nisu radili sezonski posao.

Sa strane, nekom nezavisnom posmatraču, tokom ljeta Crna Gora može izgledati kao turistička metropola. Muzika, večere, puna šetališta, na plaži nema mjesta ni za papuču a kamoli za peškir, sa svih strana se čuju različiti jezici… Ekonomska idila, rekao bi nezavisni posmatrač u ulozi naratora.

Iznutra, glavnom akteru turističke sezone, to izgleda mnogo drugačije. Evo kako…

ŠTAND

Moj prvi sezonski posao nakon završetka prvog razreda srednje škole bio je na štandu u Sutomoru. Poslovi su se tada tražili malo drugačije nego danas. Mi, Barani, sjedemo na autobus do Sutomora i šetnjom tražimo natpise „potrebni radnici“ na staklima lokala.

Radila sam od 11 do 7 svakoga dana, po najvećem „žaropeku“, za punih 250e bez obroka i putnih troškova koji su iznosili oko 30-50 eura mjesečno. Nijesam morala da radim, ali sam željela. Željela sam da olakšam obaveze mojim roditeljima, da se „obučem“ za školu, kupim jedne (za naš kućni budžet poprlično skupe) nove martinke. Moje starije sestre i brat su takođe, svojom dobrom voljom, radili tokom sezone pa ne ide da ja, već kada ne moram, sjedim kući.

Zaradila sam pare za nove martinke, kupila sam ih, uz još neke stvari i znatno olakšala makar neke troškove svojim roditeljima. Da bih to uradila tri mjeseca sam provela na suncu, bez ikakvog hlađenja, obližnje česme ili toaleta. Svakodneve svađe sa strancima oko cijena, kvaliteta robe i svega onoga sa čime ja nemam veze, bile su neizbježne.

Da stvar bude još bolja, gazda štanda je bio neki manji biznismen iz Pogorice kojem je prije i posle mene po dva sata na štandu radio otac od 80 godina. On, kada bi bio tu, ostavio bi mi male ćerke na čuvanje dok se on okupa a u povratku mi pričao svoje dogodovštine sa svojim drugom, Šakom Polumentom. Slika i prilika Sutomora.

SLADOLED

Sledećeg ljeta tražila sam drugi posao. Iako sam se ovog prethodnog znatno umorila i ponijela mnogo ružnih iskustava, bio je dobar osjećaj zaraditi za sebe i obezbijediti si neke sitne luksuze. Preko starijeg brata dobila sam ponudu da radim na sladoledu na točenje u barskom „Voliju“. Prihvatila sam to misleći da neće biti toliko loše, unutra sam, klimatizovano je, neću se puno umarati. Tako je i bilo, prvih pet dana dok posao nije zatrebao ćerci računovođe koja je vlasniku tih sladoleda vodila knjige. Moj posao naravno dobija ona, a ja prelazim da radim ispred sutomorskog „Volija“.

Važno za napomenuti, sladolede je držao tadašnji šef Volija u Sutomoru koji je na taj način dobio dozvolu da prodaje sladolede unutar i ispred Voli objekata. Ovog ljeta, za 200e, moj posao je bio da prodajem sladolede. ALI, moj šef, pritom samo nekoliko godina stariji od mene je imao jako važna pravila – nema sjedjenja, nema jela, a od pića samo može voda.

Posao je išao toliko dobro da smo imali oko 20 eura pazara dnevno, za obije smjene. U tom očiglednom deficitu, moj šef odlučuje da uvede novo pravilo – stojiš pored mašine i svakome ko prođe „nazoveš“ dobro veče i kažeš izvolite. Ko je ljetovao u Sutomoru, zna da taj Voli posjeti i hiljadu ljudi dnevno. Neki stranci koji ne razumiju naš jezik su vidjeli da ponavljam jedno te isto pa su mislili da prosim, i ponekad mi dali nešto sitno. Moj šef koji je stojao pored ograde ispred Volija i žusto me posmatrao rekao je da to ne odbijam jer pravim zastoj, već da sve to stavim u kasicu.

Bakšiš nijesmo smjele da uzimamo jer „kako on može da zna da je to bakšiš“. Dvije plate su kasnile po 15 dana a poslednja nije ni došla, ma koliko je ja tražila ili slala poruke. Na kraju, samo jedan poziv mog brata tom mom „šefu“ bio je dovoljan da me on nazove da mi da 150 eura jer, kako je rekao, više nema.

Ništa neobično da pokondireni vlasnici sladoleda na točenje ponižavaju i izrabljuju svoje radnice, znajući da za to neće ispaštati. Prvo, jer su mlade, drugo, jer su žene. Ali kada se neka muška figura umiješa u razgovor, tada se već, u Crnoj Gori, mora ukazati poštovanje.

ŠANK

Sledeće godine sam prihvatila posao pomoćne šankerice u jednom jako poznatom i starom restoranu na barskom šetalištu. Na razgovoru za posao sve mi je djelovalo super – plata 450 eura, obrok, pošto sam pomoćna šankerica samo perem čaše i dodajem sokove.

Naravno, realnost je bila potpuno drugačija. Radila sam sve što i glavna šankerica, ostajala više sati preko radnog vremena kako bismo usluživali gazde i njihove prijatelje koji su voljeli dugo da piju. Kada je došao red da dobijem platu u koverti sam, naravno na ruke, dobila 300 eura. Kada sam pitala zašto nijesam dobila iznos koji mi je obećan, vlasnica restorana mi je rekla da to nije bio dogovor, već da 450e dobija glavna šankerica a ja, pomoćna, 300.

Kada sam se jednog dana na poslu, od umora, onesvijestila i kolima hitne pomoći bila odvezena u bolnicu, vlasnici te picerije su išli sa mnom dok mi majka nije došla i tada sam pomsilila – ma, nisu toliko loši.

Sjutra ujutru me je dočekala poruka od njih da li mogu da dođem ranije danas pošto su mi juče „dali slobodan dan“. Nedugo nakon toga sam dala otkaz jer se bližilo vrijeme za školu. Gazdarica je bila toliko ljuta zbog činjenice da sam dala otkaz, da nije htjela da mi da poslednju platu. Preko poruka mi je više puta javljala kada da dođem po nju, ali kada bih u ugovoreno vrijeme došla, nje nije bilo. Kada sam, već četvrti put, došla po platu a nje opet nije bilo ni na vidiku jedan od konobara, vidno revoltiran njenim ponašanjem, me je pitao koliko su mi dužni i taj iznos mi dao od svog pazara. Kada sam pitala hoće li mu zbog toga praviti problem rekao je – „Neka probaju.“

Nikada se više nisam vratila u tu piceriju ni na kafu.

RECEPCIJA

Ljeto nakon srednje škole dobila sam, naravno preko ličnih poznanstava i porodičnih veza, svoj prvi pristojni sezonski posao na recepciji jednog manjeg ruskog hotela u Sutomoru. Po prvi put sam bila prijavljena kao zaposlena, po prvi put sam primila platu preko računa koja je iznosila 450 eura.

U svojoj zemlji, ali zaposlena u stranoj firmi, po prvi put sam vidjela fiskalnu kasu, račune, knjige gostiju, bankarske izvode, licence i dozvole. Po prvi put sam se osjetila kao radnica a na podanica. Po prvi put mi nije bilo mrsko da idem na posao. Po prvi put sam imala slobodne dane, smjela da jedem, pijem i uzmem telefon onda kada nemam posla.

Pa eto odgovora na pitanje kako mladi mogu da idu da rade u drugoj zemlji. Odgovor je dostojanstvo. Ono dostojanstvo koje im je u Crnoj Gori decenijama oduzimano i nastavlja da bude. Od strane vlasti, poltičara, institucija, hotelijera, vlasnika lokala, štandova i sladoleda na točenje.

Samo tri mjeseca u inostranoj firmi, u sred Sutomora, bila su mi dovoljna da to shvatim.

Sledeće godine sam se, zadovoljna prethodnim iskustvom, vratila na to isto radno mjesto. Uporedno sam počela i da sezonski radim u redakciji „Radio Bar“ za 150 eura mjesečno, koje sam dobijala takođe na ruke. Prvog mjeseca nisam dobila platu, jer je „direktorica zaboravila da stavi na platni spisak, vidjeće ima li nešto od reklama“. Sledeći mjesec sam dobila dvije plate, a poslednji, taj treći, opet su me zaboravili ali sam ih dobila brzo jer je legla neka uplata od reklama.

Od većine političara i drugih javnih aktera slušamo kako moramo pobjeći od politike devedestih ali se prava radnika i sistem poslovanja još uvijek zasnivaju na principima tog doba i prekarnog rada. Još uvijek ne samo da trpimo posljedice vremena tranzicije i privatizacije, već ih nadležni organi objeručke prihvataju i plasiraju ih kao neke novine u stilu Carevog novog odela.

Tako da, ukoliko mislite da na primorju postoji mlada osoba koja neće da radi tokom sezone iz čistog hira i ljenjosti, varate se. Postoje dvije opcije – njihova porodica ima dovoljno novca pa oni, srećom, ne moraju da se pate na taj način ili su prošli kroz pakao zvani sezonski poslovi na crnogorskom primorju.

Ova druga grupa ima potpuno pravo da, vođenja i više nego negativnim iskustvom, svoje dostojanstvo i te tri sezonske plate potraži van granica Crne Gore. Ne zamijeram im. Zapravo, nadam se da će steći neka pozitivna iskustva, donijeti nova znaja i prakse i nekada sa tim znanjem biti vlasnici sezonskog biznisa i imati svoje radnike, koje će poštovati, vođeni ličnim primjerom.

Moj primjer nije izolovan slučaj, ali jeste jedan od boljih. Moji prijatelji, poznanici, porodica imali su mnogo gora iskustva i poslove na kojima su morali trpjeti tortutu, fizičko, verbalno, psihičko i seksualno nasilje i uznemiravanje. Sve to za punih 200 do 500 eura.

Lako je iz odijela i kabineta pozivate ljude da rade i moliti ih da „spasu sezonu“. Lako je pohvaliti se na sajmu za zapošljvanje odličnim uslovima. Nego, sezonski poslovi nijesu samo  u Portu, u One&Only i u Blue Bay-u. Sezonski poslovi su i Sutomore, i Čanj, i štand, i sladoled, i šank i tacna. Sezonski poslovi su često i nasilje i svojevrsni pakao.

Zbog toga, ove ljetnje sezone, ne dozvolite da u ime ikoga spašavate sezonu koja svakako posluje u sivoj ili crnoj zoni. Spasite sebe, svoje zdravlje i dostojanstvo. Jer oni koji su trebali da spasu sezonu i državni budžet to nijesu učinili i opet traže da njihove greške ispravljamo mi, dok oni spašavaju sebe sa broda koji tone kakav je Crna Gora. Dok ih na tom brodu mi uslužujemo, i dodajemo čamce za spasavanje.