Krvari ili radi

U februaru ove godine Španjolke su postale prve Evropljanke koje mogu da računaju na plaćeno menstrualno odsustvo. Ovaj zakon tada je usvojen u Španiji u okviru paketa novih zakonskih mjera koje su im garantovale veća reproduktivna i seksualna prava.

Vijest je snažno odjeknula: dok su reproduktivna i seksualna prava žena u SAD i Evropi bila izložena riziku od redukcije usljed jačanja konzervativnih ideologija, u Španiji se dogodilo nešto sasvim suprotno. Ovakva politička odluka mogla se, naime, shvatiti kao proširenje spektra ženskih radnih prava i kao spremnost države da preuzme socijalnu brigu o ženama, jednom riječju – kao trijumf lijevih i feminističkih politika. I zaista, iza ovog poduhvata stajao je Podemos, lijeva španska politička partija sa jakom feminističkom strujom, čija je članica Irene Montero aktuelna ministarka za ravopravnost.

Naličje jednog trijumfa

Ali, dok je još trajalo slavlje, počele su da stižu i prve informacije koje su zasijenile ovu radost. Tako smo ubrzo saznali da pravo na menstrualno odsustvo nije tako nova i neuobičajna praksa kako smo u prvi mah pomislili, da ono ima svoju istoriju u nekim van-evropskim zemljama, a na kraju smo saznali i to da je ta istorija pokazala da je korištenje ovog prava praćeno brojnim kontroverzama.

Već sama interpretacija ovog prava izaziva kontroverze (kao uostalom i bilo koja tema koja se tiče ženskih reproduktivnih sposobnosti). Španski zakon usvojen je u ime zaštite ženskog zdravlja koje uključuje i reproduktivno zdravlje, to jest očuvanje reproduktivnih sposobnosti žene, ali se ne svodi na njih. Na ovo pravo, naime, mogu računati žene koje pate od menstrualnih simptoma koji ih onemogućavaju da normalno žive i obavljaju svoje poslove.

Pa ipak, izgleda da je tu teško povući jasnu liniju razvajanja. U svim diskusijama o ovom pravu kao da smo uvijek u riziku da u prvi plan izbije pronatalistička politika i da se tema menstrualnog odsustva sa lijevog političkog terena zaštite ženskog zdravlja i radnih prava preseli na njegov krajnji desni dio, to jest da se ovo pravo stavi isključivo u službu zaštite majčinstva i patrijarhalnih vrijednosti.

Ta linija razdvajanja bila je tanka čak i u komunističkim zemljama koje su nedvodmisleno insistirale na emancipaciji žena od majčinske uloge. Na pravo na menstrualno odsustvo žene u Sovjetskom Savezu mogle su da računaju još od 1922. godine. Boljševička menstrualna politika bila je usmjerena na radnice u fabrikama, koje su dobijale dva do tri dana u potpunosti plaćenog menstrualnog odsustva, ali se u obrazloženju tih politika uvijek insistiralo na majčinstvu koje se štiti ovim pravom.

Ovakve ideološke interpretacije mogu izazvati negodovanje, ali se one konačno ne moraju ticati žena kojima može biti značajno da dobiju to pravo, bez obzira na motive onih koji im ga daju. Ali, problemi kao da tek počinju sa praktičnom primjenom ovog zakona.

Iskustvo žena u zemljama koje to pravo garantuju pokazuje da je njegova primjena često krajnje volunataristička. Tako u Japanu, kako kaže Maša Elezović, aktivstkinja za ženska prava, „ovaj zakon postoji još od 1947, ali je on formulisan na način da je na poslodavcu da odluči da li će žena koja zatraži odsustvo zbog menstruacije biti plaćena ili ne“.

Slično je i u drugim zemljama. U Južnoj Koreji, na primjer, žene imaju pravo na jedan neplaćeni dan mjesečno, dok tajvanski zakon ženama omogućava tri dana odsustva, za koji će dobiti pola dnevnice, ali u stvaranosti one mogu iskoristiti samo jedan dan. I tako redom… pravo postoji, ali se ono tumači proizvoljno i daleko od toga da pruža sigurnost ženama koje imaju potrebu da ga koriste.

Pravo na menstrualno odsustvo u ovim zemljama sukobljava se na terenu sa interesima profita, voljom poslodavaca, nespremnošću država da stanu iza ovog zakona na dosledan način. Japansko društvo je, na primjer, kako kaže Maša Elezović, vrlo radikalno u tom pogledu: „Japanska radna kultura je jedna od najtoksičnijih u svijetu i posebno je neprijateljski nastrojena prema ženama, tako da se, na primjer, od žena očekuje da napuste posao kada zatrudne, u nekim slučajevima i kada se udaju“.

Moguće je da u nekim drugim savremenim kapitalističkim društvima ima više spremnosti za kompromise sa ženama, ali je očito da se pravo na menstrualno odsustvo ne može bez posljedica po žene integrisati u neoliberalna kapitalistička društva zasnovana na kompetitivnosti, slobodnom tržištu radne snage i povlačenju socijalne države. U tim okolnostima primjena ovog prava žene može samo da dovede u nepovoljan položaj na tržištu rada.

Potrebi da se to pravo koristi suprotstavlja se ženski strah od siromaštva (ukoliko je odsustvo neplaćeno), kao i strah od gubitka posla. Ženama, dakle, nije nimalo lako da izađu na teren sa svojim „ženskim slabostima“. Uostalom, da to nije jednostavno vidimo na osnovu izvještaja o suzdržavanju žena od korištenju toga prava u zemljama u kojima ono postoji. Tako je, na primjer, jedno istraživanje pokazalo da je 2018. samo petina žena u Južnoj Koreji koristila to pravo. Podaci iz drugih država slični su ovima.

Otkrivanje ženske ranjivosti

Onako kako su najčešće formulisani, ovi zakoni dodatno destimulišu ženu i, kako navodi Elezović, oni „suštinski ne pomažu ženama koje imaju stvarnu potrebu za odsustvom, već ukazuju ili na prepoznavanje potrebe uz nedovoljno razumijevanje (jer su te zakone većinom pisali muškarci) ili na tradicionalistički patrijarhalni pogled na žene kao slabiji pol koji jednom mjesečno krvari“.

Možemo samo pretpostaviti koliko bi donošenje jednog takvog zakona bilo efikasno u patrijarhalnoj, post-tranzicijskoj Crnoj Gori u kojoj žene nemaju mogućnost da zaštite ni svoja elementarna radna prava.

Elezović ukazuje na kompleksnost takvih zakonskih rješenja i potrebu njihovih suptilnih formulacija na temelju pravičnosti: „Trebalo bi voditi računa o svim kategorijama onih koje imaju menstruaciju, jer ukoliko to odsustvo ne bude plaćeno, žene koje su nedovoljno plaćene neće koristiti ovu mogućnost ni onda kada im je prijeko potrebna. U tom sličaju, radnicama koje nisu prijavljene ovaj zakon će samo proširiti spektar prava kojima ne mogu pristupiti. Ako je zakon nekvalitetno formulisan on će dati poslodavcima povod za još veću diskriminaciju prema ženama prilikom zapošljavanja“.

Dok navijamo da španski zakon uspije, ne možemo da ne vidimo koliko tema menstrualnog odsustva sa posla zapravo otkriva ranjivost žena. Ovo pravo kao da žene stavlja u procjep između neoliberalnog kapitalizma i patrijarhata dodatno zaoštravajući ultimatum sa kojim moraju da žive: Ili ćeš da budeš žena ili ćeš da radiš! Ili, u ovom slučaju: Radi ili krvari!

Ono što je ženama potrebno je, međutim, i jedno i drugo: mogućnost da budu i žene i majke, ako to žele, i da budu radno angažovane, ako i to žele. I da sve te svoje želje mogu da ispune bez mrcvarenja, pritisaka, ucjenjivanja i uz podršku socijalno odgovorne države koje će znati da su žene potrebne i važne društvu u svim tim ulogama i da zato moraju biti zadovoljne i spokojne. Ali, takva perspektiva sve je udaljenija od žena. Španski zakon kojim se predviđa da država preuzme na sebe troškove menstrualnog odsustva mogao bi da bude jedan korak koji žene približava toj perspektivi.

Izvor: ROZA