Govor mržnje u medijima vodi do linča i fizičkog nasilja

Prijetnje smrću, mizoginija, seksizam, linč, nasilje – sve to je doživio nakon što je njegova fotografija prikazana na televiziji „Happy“. Gosti i novinari okarakterisali su ga kao „simbol prozapadnih vrijednosti“ koje su dovele do masakra u beogradskoj osnovnoj školi.

Markovića su predstavili i kao razlog za razne devijacije omladine, „iskrivljenu seksualnost i dijelom NATO i američke agende“. Sve to zbog zbog Markovićevog fizičkog izgleda i odjevne kombinacije koji se kose sa idejom tradicionalne muškosti i onoga što gosti te televizije smatraju „normalnim“.

Nastavilo se na društvenim mrežama kada je Markovićeva fotografija postala predmet „mimova“, komentara i objava punih govora mržnje koje su se odnosile na njegov rod, seksualnost, fizički izgled… Nedugo zatim počele su da stižu i najgore uvrede i prijenje smrću. Na taj način, kako kaže Marković, stvorila se atmosfera linča.

Nasilje u online prostoru vrlo brzo se prenijelo u onaj realni pa je tako Petar Marković dobijao uvrede i dobacivanja u svom gradu, Baru, i Podgorici. Napadnut je i fizički kada ga je grupa mladića sačekala ispred jedne srednje škole u Baru gdje je on otišao da glasa na izborima.

Marković je napade prijavio policiji jer, kako kaže, nasilja ima mnogo i ne želi da dozvoli da ga normalizujemo i počnemo da ga prihvatamo.

Policiji je prijavio i uvrednljiv govor upućen njemu u komenatrima na portalu „BarInfo“ i protiv lica koje je ostavilo komentar pokrenuo prekršajni postupak.

Mizoginija i seksizam najčešći oblici govora mržnje

U jeku podnošenja izbornih lista za parlamentarne izbore, portal Aktuelno objavio je tekst pod naslovom „Odlazak starleta političke prostitucije“, u kojem na primitivan način targetiraju dvije poslanice Gradjanskog pokreta URA Boženu Jelušić i Suadu Zoronjić.

U slučaju Božene Jelušić, kako ona kaže, uobičajeni napadi sa ovog portala predstavljaju grube dezinformacije, smišljeno plasirane narativne zablude i senzacionalističke storitelinge sa elementima melodrame. „Potreba da se ciljano i smišljeno unizi moje dostojanstvo ove natpise smješta u zonu krivične odgovornosti i samim tim značajnijih kazni“, smatra ona.

Dovoljno je, dodaje, poći samo od pomnutog naslova da bude jasno da je u pitanju uvredljivo i ponižavajuće ponašanje zasnovano na mizoginiji i seksizmu. „Trenutno sam sa koleginicom, koja je takođe bila meta napada, u procesu podnošenja tužbe. Poučena praksom jedne druge koleginice iz Skupštine i procesima koje redom dobija na sudovima, shvatila sam da način na koji ja lično reagujem na napade nije u dovoljnoj mjeri društveno odgovoran“, objašnjava Jelušić.

U Crnoj Gori postoji ustaljeni narativ da one žene koje se bave javnim poslom u koje su izloženije javnosti od drugih treba da „trpe“. To je dovelo do djelimične normalizacije mizoginije i seksizma u javnom prostoru.

I Božena Jelušić misli da javne ličnosti treba da imaju viši prag tolerancije, osobito kada su u pitanju politički komentari i politička neslaganja. Međutim, politička mimoilaženja ne znače da je dozvoljen govor mržnje prema ženama, ugrožavanje njihove privatnosti i uzemiravanje njihovih porodica, pojašnjava ona.

„Kada žena dođe u priliku da utiče na donošenje odluka (koje u Crnoj Gori ovih godina vuku duboke korijene iz nacionalne polarizacije i neriješenih društveno političkih frustracija), žena postaje „prirodna“ meta i žrtva. Nažalost, kod nas se već normalizovala diskriminacija žena, o čemu jasno svjedoči smanjenje učešća žena na izbornim listama i njihova sve manja zastupljenost u Skupštini i na mjestima odlučivanja u izvršnoj vlasti. To se dogodilo unatoč činjenici da je u pitanju flagrantno kršenje zakonskih normi i da su svi deklarativno za pridruživanje EU kojoj je orodnjenost politika jedan od prioritetnih ciljeva“, zaključuje ona.

Božena Jelušić misli da je nesankcionisanim govorom mržnje prema ženama u Crnoj Gori realizovan „patrijarhalni“ cilj – da se žene zastraše i ućutkaju. Pri tom su, dodaje, mnoge žene doživjele ozbiljni udar na samopouzdanje i mentalno zdravlje; što je uticalo na pojavu anskioznosti, depresije i drugih emocionlanih problema zbog kojih se žene radije povlače – „Napadi ovakve vrste veoma otežavaju učešće mladih žena koje možda nemaju dovoljno medijskih znanja i vještina da se nose sa izazovma ovako malignog medijskog okruženja.“

Zato je potrebno osnažiti žene i naučiti ih da ne tolerišu govor mržnje. Kao jedan oda načina za to, Jelušić navodi tužbe. „Iza tih tužbi treba da stanu medijske kuće, pravosuđe i političke partije, šaljući poruku da žele drugačije kulturne norme“, poručuje ona.

Umjesto rješenja, dio problema

Slučaj poslanica i Markovićev slučaj, kojim smo se u tekstu bavili, dokazuju da sporni govor u medijima prethodi velikoj količini govora mržnje u javnom prostoru i na društvenim mrežama, To je zaključak i brojnih NVO organizacija, aktivista i kancelarije Ombusmana koji su osudili ovakav način medijskog izvještavanja.

Krivični zakonik Crne Gore sadrži tri krivična djela koja inkriminišu govor mržnje, od kojih se dva primjenjuju u praksi. To su krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje za koje je propisana kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora za svakoga ko „javno podstiče na nasilje ili mržnju prema grupi ili članu grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti“, rasna i druga diskriminacija i povreda ravnopravnosti koje u širem smislu zabranjuje diskriminaciju (nije poznato da je govor mržnje ikada kvalifikovan kao ovo krivično djelo)

Govor mržnje je Zakonom o zabrani diskriminacije Crne Gore članom 9a definiše govor mržnje kao poseban oblik diskriminacije. Pitanje sprečavanja govora mržnje tretirano je i Zakonom o javnom redu i miru koji predviđa da će se onaj ko na javnom mjestu govorom, natpisom, znakom ili na drugi način vrijeđa drugog po osnovu nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, etničkog porijekla ili drugog ličnog svojstva, kazniti za prekršaj novčanom kaznom od 250 eura do 1.500 eura ili kaznom zatvora do 60 dana

Zakonom o medijima zabranjuje se objavljivanje informacija kojima se izražavaju ideje, tvrdnje i mišljenja koja izazivaju, šire, podstiču ili pravdaju diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog ličnog svojstva, političkog, vjerskog ili drugog uvjerenja, ksenofobiju, rasnu mržnju, antisemitizam ili ostale oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu u formi nacionalizma, diskriminacije ineprijateljstva protiv manjinskog naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica.

Stručnjaci smatraju da je pravni okvir za suzbijanje govora mržnje u Crnoj Gori je dovoljan za borbu protiv tog štetnog društvenog uticaja i da je usklađen sa međunarodnim standardima. Smatraju da bi se propisi mogli precizirati da, na primjer, ostave manje dilema u vezi sa tim kada bi u praksi trebalo primjenjivati krivični, a kada prekršajni postupak

Duška Pejović, dugogodišnja novinarka, kaže da se govor mržnje može čuti svuda u javnom prostoru ali je posebno zabrinjavajuće kad diskriminatorne izjave, grube uvrede, rasistički i seksistički govor mržnje, političke dezinformacije dolaze od visokih zvaničnika jer imaju uticaj na veliki dio društva.

“Nedostatak adekvatnih sankcija i djelovanja institucija uz medije koji podgrijavaju govor mržnje i/ili ne reaguju kritički kad se takav govor koristi u javnom prostoru, za posljedicu ima normalizovanje i podsticanje negativnih ponašanja, stvaranje atmosfere nekažnjivosti u kojoj jačaju polarizacija, tenzije, netolerancija, agresivnost koja može voditi nasilju, kao i desničarski pokreti, objašnjava Pejović. Ona dodaje da sve to mnoge ljude može odvratiti od ostvarivanja slobode izražavanja, slobodnog i argumentovanog dijaloga o važnim pitanjima, što se odražava na razaranje društvene kohezije i zaustavljanje demokratskih procesa i napretka društva, dok istovremeno jačaju antidemokratska ponašanja i ugrožavanje ljudskih prava”, kazala je ona.

Duška Pejović kaže da je potrebno razdvojiti odgovornost autora govora mržnje, i samih medija koji doprinose njegovom širenju u okviru svog zadatka da prenose informacije o pitanjima od javnog interesa a koje javnost ima pravo da zna.

„Govor mržnje koji dolazi naročito od onih koji imaju političku moć i uticaj u društvu, novinarke i novinari treba da dekonstruišu/ospore, razjasne karakter te pojave u cjelini i svakog pojedinačnog slučaja govora mržnje, ukažu na njegovu štetnost stavljajući ga u kritički kontekst u cilju njegovog suzbijanja. Na taj način mediji skreću pažnju javnosti na pogubnost netolerancije, i promovišu demokratske vrijednosti i ljudska prava“, zaljučuje.

Da bi mediji mogli tako da djeluju, ona napominje važnost edukacije novinara i novinarki o profesionalnim i etičkim standardima i da rade na unapređenju sopstvenog sistema vrijednosti koji je u skladu s kulturom tolerancije i poštovanjem ljudskih prava.

Sagovornici ističu i važnost medijske pismenosti, ali i solidarnost samih žena. – „Svi moramo kritički reagovati kada vidimo da nije riječ o slobodi govora već o govoru mržnje sa krajnjom namjerom da se nekoj ženi unizi dostojanstvo.„ istakla je poslanica Božena Jelušić.