Svrha uplate: žrtva fizičkog i seksualnog napada
Iako na Balkanu prednjačimo u zakonskoj regulativi kada su u pitanju rodna pitanja i ženska prava, praksa je još jednom dokazala da je sve to mrtvo slovo na papiru. Praksa je poslala jasnu poruku – OKRIVLJENA.
82 eura je Kolašinka M.Ž. platila kaznu za kršenje Zakona o javnom redu i miru, nakon što je pokušala da se odbrani od muškarca koji je fizički napao i dodirivao po intimnim djelovima tijela.
82 eura država je dobila od djevojke koja se fizički branila od pokušaja silovanja i tim putem nanijela lakše tjelesne povrede nasilniku.
82 eura država je dobila jer je Kolašinka prijavila nasilje.
82 eura država je dobila od žene koja se fizički izborila za svoju sigurnost, i, možda, život.
82 eura država je profitirala od žrtve nasilja, jer nije onakva žrtva kakvu oni priznaju.
Danas se ženama sa svih strana plasira taj narativ “slobodnog izbora”. Da je dovoljno da žena bude osviješćena, da kaže ne, da se odbrani i da ona može sama protiv svijeta samo ako osvijesti to kod sebe, ako je dovoljno jaka. Ona ima sva prava. Ove poruke čujemo u idejama neoliberalnog feminizma, sadržaju žena popularnih na društvenim mrežama, muzici, medijima… Čujemo ih i sa visokih, zvaničnih adresa. Ženama se poručuje da se ne boje. Da budu hrabre. Svi su na na njihovoj strani.
No, na primjeru hrabre Kolašinke vidimo da nije sve baš tako lako. Možeš biti dovoljno jaka da se odbraniš. Možeš biti dovoljno osviješćena da prijaviš nasilje. Možeš biti dovolljno pametna da pokupiš dokaze sa lica mjesta. O tvojoj sudbini, tvom napadu, tvom nasilju i nasilniku, na kraju će odlučiti institucije sistema. I REĆI ĆE TI – KRIVA SI KOLIKO I ON!
Reći će ti – plati 82 eura.
Plati i troškove prevođenja jer te napao strani državljanin. A, da te je napao naš državljanin, i to onaj koji ima par korisnih brojeva telefona, ili jedan od vlasnik tih korisnih brojeva, ko zna za šta bi sve bila okrivljena. Ko zna kolika bi cijena bila. Jer ti se dozvoljava da imaš izbor, ali ne i da napraviš onaj pravi.
U državi kakva je Crna Gora, u društvu kakvo je crnogorsko, žena ne može biti slobodna ukoliko je (a jeste) prepuštena sama sebi. Iako na Balkanu prednjačimo u zakonskoj regulativi kada su u pitanju rodna pitanja i ženska prava, praksa je još jednom dokazala da je sve to mrtvo slovo na papiru. Praksa je poslala jasnu poruku – OKRIVLJENA.
Okrivljena od strane istog sistema koji sredstvima iz budžeta finansira projekte organizacije koju vodi višestruko osuđivani nasilnik. I ti projekti odnose se na brigu o drugima.
Okrivljena od sistema koji angažuje advokate koji uzimaju za shodno da komentarišu menstrualni ciklus svojih koleginica.
Okrivljena od sistema koji nije vidio krivično djelo u prijavi Šejle Bakije, malo prije nego će biti ubijena.
Okrivljena od sistema koji je nije prepoznao kao žrtvu nasilja jer na to nasilje nije pristala, jer ga je zaustavila. Nije onakva žrtva kakvu su navikli, ili možda vole, da vide. Nije se poklopila sa idejom koju imaju u svojoj glavi a još manje se nije ponašala onako kako institucije i očekuju da se žena ponaša – pokorno i zahvalno.
U Crnoj Gori žena može prijaviti nasilnika ali će sud odlučiti ko je zapravo nasilnik.
Žena će se odbraniti od nasilja ali će država od toga profitirati 82 eura. Neke prijave koštale su nas tih 82 eura, neke prijave koštale su nas linča, nepovjerenja, proživljavanja nasilja na desetine puta. Neke prijave koštale su nas života.
I dok životi žena u Crnoj Gori pišu horor priče, neke sudske presude ih pretvaraju u drugi žanr, dramu. Jer drama je u životu svake one žene koja ne želi bajku, rom-com, i koja izlazi iz okvira onoga što je slika i ponašanje žene koje patrijarhalne norme, i naše institucije, zahtijevaju. U najboljem slučaju, ona je anti-heriona. Nikada heroina. Dok ne da svoj život. Pardon, dok joj ne bude oduzet.
Ako spasimo same sebe moramo da platimo. A spasiti sebe, moramo. Jer institucije to sigurno neće za nas učiniti.
I dok sistem zaliva korov patrijarhata i mizoginije koji se po našoj zemlji širi kao po neodržavanoj bašti, čemu da se nadamo? Dok nam institucije uporno govore gdje nam je mjesto, kako da izgledamo, kako da se branimo i kako da trpimo, na koji sve način da se borimo?
Šta da učimo djevojčice? Da se tuku? I da uvijek imaju 50 eura pri pruci u slučaju da ih neko napadne. I da, račun državnog budžeta.
