Kritičko mišljenje i edukacija čine štit u borbi sa dezinformacijama

Dezinformacije nas navode na pogrešne zaključke i odluke, čine od nas saučesnike u  njihovom širenju, kada ih lakomisleno dijelimo. Toksične su za čovjeka i društvo u cjelini. Kada su u rukama moćnih političara i drugih centara moći, manipulišu nama, izazivaju osjećaj straha i ugrozenosti, bespomoćnosti i obespravljenosti.

To je za Zumiraj objasnila Olivera Nikolić iz Instituta za medije.

Ona kaže da je u borbi sa dezinformacijama najvažnija sopstvena volja i želja da imamo stav i da se pitamo ko i zašto je kreirao neku poruku i sta mu je cilj. Recimo, ako je cilj da nam pruži informaciju potkrijepljenju činjenicama, bazira se na kredibilnim izvorima i u službi je teme koja je od važnosti za naše živote, onda je takva poruka vrijedna naše pažnje. Ako je medijska poruka usmjerena da nas zapanji, šokira, onda je njena namjera privlačenje pažnje i profit.

„Ako je namjerna obmana, cilj joj je da izazove kod nas nepovjerenje u institucije, činjenice, nauku. Ako je cilj poruke da nas usmjeri protiv ljudi druge vjere, nacije, seksualnog i drugog oprednjenja, onda je namjera manipulacija, proizvodnja podjela, izazivanje straha, nasilja“, objašnjava Nikolić.

Ona se prisjeća  kampanje za Bregzit, izlaska Britanije iz EU, antimigrantskih kampanja, teorija zavjere tokom COVID krize kada je količina dezinformacija bila zabrinjavajuće velika. Zato je važno, kaže Nikolić, da osvijestimo šta je cilj poruke i ko je kreator, da sagledamo koju emociju ona u nama izaziva. Ako je emocija jaka, da je obuzdamo i odmah ne posežemo za dijeljenjem iste ili reakcijom, već da zastanemo, promislimo, posumnjamo, potražimo informaciju u drugim izvorima kojima vjerujemo, pogledamo ko je kreirao informaciju, da li su izvori pouzdani, relevantni, imenovani, da li ih je više…       

„Samokontrolom i zdravom dozom sumnje prije nego sto pritisnemo enter i podijelimo neki sadržaj možemo spriječiti širenje obmana, manipulacija, propagande…“, poručuje.

U kombinaciji sa dezinformacijama često se javlja govor mržnje, mada ne nužno. Ono što im je zajedničko jeste i da u biti govora mržnje stoje emocije, kao glavni pokretač. Nikolić objašnjava te emocije koje žele da izazovu strah i mržnju od drugih i drugačijeg,  što često može rezultirati i nasiljem.

Zbog toga, ona savjetuje da ukoliko građani primijete ovakav govor u javnom prostoru, a osnovna mu je karakteristika poziv na nasilje protiv pojedinca ili pripadnika određene grupe (nacionalne, vjerske, seksualne, rodne…) da to prijave policiji, tužilastvu, zaštitniku ljudskih prava ombudsmanu, regulatoru medija (Agencija za elektronske medije), uredništvu medija, medijskim ombudsmanima i organizacijama civilnog društva prepoznatim po borbi za ljudska prava.

Kako provjeriti informacije i prijaviti dezinformacije?

Damir Nikočević, koordinator za razvoj u Centru za građansko obrazovanje (CGO), za Zumiraj kaže da je jedan od osnovnih načina provjere informacija provjera izvora, dakle medija ili osobe koja dijeli sadržaj, a zatim i potvrđivanje takve informacije i pretragom na drugim medijima.

„Veoma je važno to uraditi na što više adresa, kao što je važno istražiti moguću pristrasnost osobe ili medija koji je podijelio tu informaciju“, poručuje Nikočević.

 On građane usmjerava na brojne programe koji mogu da potvrde autentičnost fotografija i videa koji se dijele poput Google Reverse Image, Tin Eye, Forensically, itd. Ove platorme i sajtovi služe za laku provjeru vizulenog sadržaja koji takođe, sam po sebi, može biti dezinformacija.

Nikočević akcenat stavlja na kritičko promišljanje kada se konzumiraju informacije i postavljanje pitanja – koji je mogući motiv za širenje određenih informacija? Podsjeća da postoje i brojne nevladine organizacije koje se aktivno bave provjerom informacija, pa im se građani mogu obratiti.

Na kritičko mišljenje pozivaju i iz Digitalnog forenzičkog centra (DFC). Savjetuju nekoliko osnovnih načina i koraka putem kojih građani mogu provjeriti informacije: uvijek treba razmotriti izvor, provjeriti autora, zatim datum.

Napominju da ponovno postavljanje starih sadržaja ne znači da su relevantni u datom trenutku. Treba obratiti pažnju da li je u pitanju šala? – možda je plasirani sadržaj satira.

Jedan od ključnih koraka jeste razmotriti da li naša lična uvjerenja utiču na naše rasuđivanje, kažu iz DFC-a za Zumiraj – „Takođe treba imati na umu i pet jednostavnih, ali suštinskih pitanja: Ko?, Gdje?, Kada?, Šta? i Zašto? koja mogu pomoći u provjeri informacija“ i na kraju – sajtovi za provjeru činjenica su uvijek dobra adresa.

U Centru za demokratsku tranziciju (CDT) se već pet godina putem platforme Raskrinkavanje bave provjerom objava u online medijima. Za to vrijeme, kažu našem portalu, naišli su na veliki broj online medija koji dijele netačne informacije i još veći broj različitih grupa građana i stranica na društvenim mrežama.

Došli su do zaključka da u Crnoj Gori i okruženju funkcioniše veliki broj neregistrovanih, anonimnih portala, koji objavljuju praktično šta im je volja. Zbog toga, kažu iz CDT-a, građani treba da uvijek traže dodatne izvore za vijest koju pročitaju u ovakvim medijima, da na tim sajtovima potraže impresum i vide da li je portal registrovan, a treba biti oprezan i sa nepotpisanim tekstovima. 

„Svakako, naša preporuka je i da uvijek, za vijesti koje su im sumnjive, građani provjere sajtove regionalnih fakt-čekera pa na kraju i pošalju upit redakcijama koje se bave provjerom činjenica, a koje su uvijek otvorene da provjere ono što im čitaoci pošalju“, poručuju.

Raskrinkavanje je dio Fejsbukovog programa za provjeru činjenica, čija platforma ima  mehanizme kojima se sumnjivi postovi prijavljuju direktno Fejsbuku koji radi reviziju sadržaja.  Ukoliko se utvrdi da je u pitanju dezinformacija, može biti uklonjena, a izvor tog sadržaja sankcionisan od strane same platforme u vidu manje vidljivosti i limitirane mogućnosti objavljivanja.  Isto važi i za Instagram.

„Međutim, to često ne daje rezultat, iz razloga što algoritmi, na kojima počivaju automatski sistemi moderacije, još uvijek nijesu „istrenirani“ za „manje“ jezike kao što su crnogorski ili srpski. Zbog toga naša preporuka je da se građani obrate organizacijama koje se bave problemom dezinformacija“, upozoravaju iz Digitalnog forenzičkog centra.

Dezinformacije na svakom digitalnom koraku, nedovoljno se radi na suzbijanju

Građani se redovno obraćaju CDT-u i Raskrinkavanju putem društvenih mreža gdje im dostavljaju objave koje žele da provjere. Teme kojih se dezifromacije tiču su različite, odnosno u skladu su sa onim o čemu se u datom momentu najviše izvještava i govori u javnosti tako da su imali prijava o objavama o kovidu, vakcinama, ratu u Ukrajini, pa sve do dnevno-političkih tema u Crnoj Gori.

Istraživanje javnog mnjenja koje je DFC sproveo tokom 2023. godine pokazalo je da gotovo jedna trećina ispitanika (29.2%) ukoliko bi primijetila lažnu vijest na društvenim mrežama ne bi uradila ništa tim povodom, te bi vjerovatno ignorisali takvu informaciju.

Sličan rezultat ima i istraživanje „Kako građani i građanke vide medije u Crnoj Gori?“, koje je sproveo CGO u martu 2021. godine, pokazavši da je čak 36,4% građana spremno da oprosti mediju ukoliko iznese neistinu o nekome ko mu se, iz bilo kojih razloga, ne dopada.

„To ukazuje na primat privrženosti ideološkim matricama u odnosu na činjenice i istinu. Stoga ne čudi da se kod nas rijetko koriste alati i mehanizmi provjere informacija sa društvenih mreža i online“, zaključuje Nikočević iz CGO.

U Evropskoj uniji postoji niz dokumenata i primjera dobre prakse koji se odnose na borbu protiv dezinformacija, napominje Nikočević. Neki od njih su Akcioni plan EU za borbu protiv dezinformacija, Akt o digitalnim tržištima, Akt o digitalnim uslugama, Kodeks dobre prakse u suzbijanju dezinformacija.

“U Crnoj Gori se ne radi na njihovom inkorporiranju u interne mehanizme, što potvrđuje odsustvo političke i institucionalne volje da se ovo pitanje kvalitetno adresira“, smatra on.

Nikočević kaže da su društvene mreže u Crnoj Gori i dalje potpuno neregulisan prostor što mnogima daje uvjerenje da je praktično sve dozvoljeno. Jačanje zakonodavnog okvira u dijelu sankcionisanja radikalnih oblika ponašanja, konkretnije – govora mržnje na portalima i na društvenim mrežama, jeste neminovnost, ističe on – „Stoga je potrebno ojačati odredbe Zakona o medijima u dijelu odgovornosti portala, a posebno za nepostupanje po prijavama kojima se traži uklanjanje komentara sa nezakonitim sadržajem ili nepostupanja u predviđenom roku.“

On smatra da je svijest o medijskoj pismenosti, načinima medijske manipulacije, medijske zloupotrebe i zaštite od neprovjerenih informacija nedovoljno razvijena. Sve to je, kako Nikočević objašnjava, nažalost, rezultat marginalizacije građanskog obrazovanja i medijske pismenosti u formalnom obrazovnom sistemu.

To potvrđuju i rezultati Indeksa medijske pismenosti globalne Fondacije za otvoreno društvo koji godinama Crnu Goru svrstavaju na dno ljestvice država u kojima je mjerenje urađeno. Pomenuto istraživanje i region i Crnu Goru      definiše kao izuzetno ranjive kada je u pitanju podložnost lažnim vijestima.

Komentarišući taj Indeks Nikočević kaže da su „građani u velikoj mjeri izloženi djelovanju brojnih ad-hoc portala kreiranih dominantno za jednokratno širenje lažnih vijesti i blaćenje neistomišljenika, a isto se odnosi i na internet publikacije registrovane van Crne Gore koje ostaju van crnogorskog zakonskog okvira“. 

Ovaj tekst je kreiran u okviru projekta RADIKAL(NO) koji implementira Mreža za otvoreni dijalog (MOD). Ovaj projekat se implementira uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost autorke i ne predstavlja stavove Mreže za otvoreni dijalog kao ni stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške.