Politika: Šta je populizam i da li je prijetnja po demokratiju

„Vjetrovi promjena su stigli!”, izjavio je mađarski premijer Viktor Orban kad je vidio rezultate skorašnjih holandskih izbora, dok je bivši američki predsjednik Donald Tramp rekao da će Havijer Milei „učiniti Argentinu ponovo velikom”.

Izborne pobjede ultradesničarskog autsajdera Havijera Mileija u Argentini i antiislamskog političara Gerta Vildersa u Holandiji nekima su pogodile žicu.

Obojicu nazivaju „populistima”, a njihove trijumfe pozdravili su srodni političari iz čitavog svijeta, ali šta taj izraz tačno znači?

Šta znači „populizam”?

Kas Mad, u knjizi Populizam: Veoma kratak uvod, populizam definiše kao društvo podijeljeno na dvije suprotstavljene grupe: „čist narod” i „iskvarenu elitu”,

On kaže da prema populizmu politika treba da bude izraz volje čitavog naroda.

Za Bendžamina Mofita, autora knjige Populizam: Ključni koncepti u političkoj teoriji, ovaj fenomen može da se manifestuje kao ideologija, tip organizacije, stil nastupa, diskurs ili način na koji ljudi govore, ali „sve te različite rasprave se vrte oko podjele na narod i elitu”.

„Populista će govoriti u ime naroda i identifikovati elitu kao osnovni problem u društvu”, kaže on.

Iako se populizam naširoko povezuje sa ekstremnom desnicom, postoji i ljevičarski populizam, koji možda najbolje zastupa bivši venecuelanski lider Ugo Čavez, koji je jednom izjavio: „Ja nisam pojedinac – ja sam narod.”

Mad opisuje populizam kao „ideologiju tankog jezgra” koja se bavi samo dijelom političke agende i nema mišljenje o tome koji je najbolji ekonomski ili politički sistem.

„Najuspješniji populisti kombinuju populizam sa nekom drugom ideologijom, takozvanom ideologijom domaćinom, koja se bavi tim osnovnim pitanjima.

„Generalno gledano, većina desničarskih populista kombinuje populizam sa nekom vrstom nativizma, a većina ljevičarskih populista kombinuje populizam sa nekim oblikom socijalizma”, dodaje on.

Koje su karakteristike populističkog vođe?

Jan Verner Miler, profesor politike sa Univerziteta Prinston, u knjizi Šta je populizam?, piše da populistički lideri tvrde da zastupaju objedinjenu „volju naroda”.

„Ono po čemu se populisti ističu je njihova tvrdnja da su jedini predstavnici ‘pravog naroda’ ili ‘tihe većine’.

„Kao posljedica toga, oni osuđuju sve druge pretendente na moć kao suštinski nelegitimne. Drugi su, insistiraju oni, naprosto ‘korumpirani’ i ‘pokvareni'”, kaže on.

U tom pogledu, bivši američki predsjednik Donald Tramp smatra se jednim od najboljih savremenih primjera populista.

Kao što može da se vidi u Trampovoj retorici, populista se suprotstavlja neprijatelju (često otjelotvorenom u vladajućem sistemu) sa ciljem da „isuši močvaru” ili se izbori sa „liberalnom elitom”.

Populisti se često predstavljaju kao „moćnici”, kombinujući opšti anti-imigrantski, autoritarni stav i dajući nepraktična obećanja koja tradicionalniji političari obično izbjegavaju.

Oni uglavnom vole direktne referendume, predsedničke ukaze ili izvršna naređenja kao alatke za „rješavanje problema”, umjesto da se oslanjaju na komplikovanije demokratske metode koji bi podrazumijevali zakonodavstvo ili pravosuđe.

Bendžamin Mofit ističe još nekoliko osobina koje se vezuju za tipičnog populističkog lidera.

Jedna je „nepristojnost” ili ponašanje koje nije tipično za političare – taktika koju je primjenio bivši predsjednik Tramp, a najskorije argentinski Havijer Milei, koji je ponio motornu testeru na miting kao rekvizit dok je obećavao smanjenje troškova.

Druga je, kaže on, „produžavanje stanja krize” i vječito predstavljanje sebe u ofanzivi.

„Uvijek postoji neka predstojeća propast koja nam se bliži a samo oni znaju kako da je pobjede”, navodi Mofit.

Koji su najbolji primjeri populističkih lidera?

Argentinac Huan Domingo Peron često se navodi kao arhetipski populista.

On je umro 1974. godine, ali njegovo ime i dalje definiše politiku i ključnu podjelu u društvu Argentine: jeste li peronista ili anti-peronista?

Desetog decembra će još jedan čovjek često opisivan kao populista preuzeti vlast – Havijer Milei.

On je stekao nadimak „El Loko” (Ludak) sa neurednom kosom, nesputanim entuzijazmom i često ekscentričnim postupcima.

Obećao je drastične promjene poput ukidanja aktuelne valute, peso, u korist američkog dolara, „dizanje u vazduh” centralne banke i gašenje čitavih vladinih ministarstava.

„Latinska Amerika je svetionik populističkog pokreta.

„Levičarski populista Ugo Čavez bio je sjajan primjer. Ušao je u politiku kao autsajder, promijenio je dvopartijski sistem u Venecueli i ostao na vlasti sve do smrti”, kaže Imdat Oner iz Evropskog centra za studije populizma.

Ali populizam je globalni fenomen, prema Mofitu, koji Trampa navodi kao „fantastični primjer desničarskog populiste”.

„Vjerovatno najuspješniji populista na svijetu u ovom trenutku – makar izborno gledano i u pogledu konsolidovane moći – jeste Narendra Modi, premijer Indije”, dodaje Mofit.

„Sva politika u Indiji vrti se oko Modija. Uspio je da uvede podjele između naroda i elite koja ima vjerske konotacije oko hindusa i ‘pravog naroda’ – tako da tu imate nativistički sentiment”, kaže on.

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan takođe se često naziva populističkim političarem.

„On predstavlja sebe kao odvažnog autsajdera; on će zauvek biti ulični borac iz istanbulske tvrde četvrti Kasimpasa, koji se hrabro suprotstavio starom kemalističkom establišmentu turske republike”, piše profesor Miler u knjizi Uspon i uspon populizma.

Gert Vidlers iz Holandije, Viktor Orban iz Mađarske, Marin Le Pen iz Francuske, Nikolas Maduro iz Venecuele i Boris Džonson iz Velike Britanije takođe se često navode kao populisti.

Međutim, Kas Mad ne smatra bivšeg brazilskog predsjednika Žaira Bolsonara populistom, jer je on odbacio samo ljevičarski deo političkog establišmenta, ali ne i desničarski.

Da li je populizam prijetnja po demokratiju?

Mad ističe da je u najužem smislu, prema narodnom suverenitetu i vladavini većine, populizam demokratski, jer želi da politika odražava „volju naroda”.

„Međutim, on je u suštinskom sukobu sa osnovnom idejom liberalne demokratije: pluralizam, ideja da se društvo sastoji od raznolike grupe ljude sa različitim interesima i vrijednostima koji su svi legitimni”, dodaje on.

Profesor Miler tvrdi da ako populisti steknu dovoljno moći, moći će na kraju stvoriti i autoritarnu državu koja isključuje sve one koji se ne smatraju pravim „narodom”.

Ovo ciljano napadanje drugih dio je razloga zašto populizam pogađa žicu mnogih širom planete, naročito u onome što mnogi nazivaju „vremenom polikrize”, smatra Mofit.

„Kriza životne sredine, tekući finansijski problemi… Mogućnost da se uskoči i govori o prostim rješenjima, da se izdvoje neprijatelji u vrijeme ogromne krize, ljudima je važno.

„Populista obično doživljava sudije, medije, nezavisne institucije kao prepreke na putu do glasa naroda. Na taj način on jeste prijetnja po demokratiju, ali njegovo karikaturalno predstavljanje kao jedne jedine prijetnje nije produktivno”, dodaje Mofit.

„Postoji razlog zašto on privlači ljude.”

„Teško je osporiti da je populizam sada postao sastavni dio glavnotokovske politike. On neće nikuda. Lično mislim da je to politički fenomen koji definiše 21. vijek.”

Izvor: BBC