Brada – puki trend ili simbol otpora

Foto: Finearte.it

Da li je brada u 21. vijeku samo puki trend – nastojanje kapitalističko-konzumerističkog svijeta da “čegevarizuje” (komercijalizuje i naplati) ovaj simbol otpora, ili “trend” klasne pobune protiv imperijalizma i savremenog robovlasništva – vrijeme će pokazati. 

Jedno je izvjesno: istorija nošenja brade, od starog vijeka i istočnjaka – koji su držali do nje – preko antropomorfnih prikaza bogova iz politeističkih religija, te naroda zapadnog svijeta i mnogih vladara, ukazivala je na osobenost čovjekove pojave i slala određenu poruku, bilo da je u pitanju klasni status, politička pozadina, religijska orijentacija ili životno iskustvo. U novijoj istoriji, od revolucionarne, antimperijalističke i antisistemske profilacije, brada je došla do standardizovanog, poželjnog modnog ukusa, iliti – imidža.

Nošenje duge brade kod muškaraca, iz godine u godinu, postalo je sve popularnije. Zato na ulicama crnogorskih gradova – kao nekad dugokose – sve češće možemo sresti (i) dugobrade momke.

Mišljenja žena – kao neizostavnog “sudije” – o bradi su podijeljena. Jedan dobar dio njih uopšte ne voli bradu, drugom dijelu se sviđa, “al’ samo ona uz lice”, dok se na prste mogu izbrojiti procenti onih koje vole baš dugu.

Ozbiljna smetnja namjeri da muškarac pusti bradu – osim ljepših polovina i njihovih primjedbi da “bode” i “puni nozdrve dlakama od brkova prilikom ljubljenja”, znaju biti i komentari roditelja i ona, sad već tradicionalna, “eto te ka’ pop”.

Pored toga, otežavajuća okolnost znaju biti i “pravila službe” na većini radnih mjesta, jer, usljed istorijskih prilika, duge brade su nekonvencionalne. Naročito u ugostiteljstvu… Ipak, olakšavajuća okolnost je to što sve više vlasnika, šefova i direktora mlađe generacije nosi ili pušta bradu.

Dodatnoj averziji prema bradi kod nas doprinijela je i pobjeda Narodnooslobodilačke revolucije (1941-1945) u Jugoslaviji, kada su partizanske snage Josipa Broza Tita porazile četnike (JVuO), predvođene Dražom Mihajlovićem, koji su ih nosili i po njima se prepo/razazaznavali. U namjeri da u svakom smislu raskine sa tim naslijeđem Savez komunista Jugoslavije (SKJ) nije blagonaklono gledao na muškarce koji je nose. Zato ste u tom periodu (1948 – 1980) dugu bradu mogli vidjeti dosta rijetko, eventualno na (po)nekom filmskom reditelju (Živko Nikolić) ili studentu (68-osmašu).

Pojavom rokenrola stvari su se počele mijenjati, pa se uz dugu kosu sve češće mogla vidjeti i brada (grupa Smak), koju su nosili ondašnji muzičari (buntovnici) druge Jugoslavije.

Crnoj Gori tog doba – po kultu koji seže mnogo dalje u prošlost – uvijek su svojstveniji bili brkovi, dok se brada “britvila”. S tim što su danas zaista rijetki ljudi koji nose samo brkove, a i ako ih ima – to obično budu stariji ljudi na selima.

Jedan od ljudi koji je po njoj bio prepoznatljiv, a opet – pored Če Gevare – umnogome doprinio da se “vrati u modu” svakako je Fidel Kastro.

Njegova priča o bradi vrlo je jednostavna: ona je posljedica teških uslova gerilske borbe po šumama Kube.

“Nismo imali britve ni žilete za brijanje. Kada smo se našli u srcu planine, brada i kosa narasle su svima, i na kraju je to postalo svojevrsni znak raspoznavanja”, svojevremeno je ispričao Kastro piscu i novinaru Ignasiu Ramonu, koji je na osnovu 100 sati razgovora sa njim priredio njegovu biografiju “u dva glasa”.

Harizmatični El Komadante i njegovi gerilci u javnosti – za novinare i štampu iz vremena Batistine diktature – bili su prepoznati kao “bradati”.

Prema njegovom mišljenju, to je bilo veoma korisno u otkrivanju špijuna među pripadnicima pokreta “26. jul” čiji je neprikosnoveni lider bio.

“Da biste ubacili špijuna u gerilu, trebalo je dugo da ga pripremate. Morao je da ima najmanje šest mjeseci staru bradu. Tako je brada poslužila kao element prepoznavanja i zaštite, sve dok se nije pretvorila u simbol gerilaca. Kasnije, s pobjedom Revolucije, zadržali smo bradu da bi sačuvali simbol”, objasnio je Kastro u ovoj obimnoj biografiji, priređenoj na osnovu intervjua sa njim.

Osim toga, brada je za njega imala i praktičnu prednost: ne morate se brijati svaki dan, samim tim (u)štedite i vrijeme i novac.

“Ako pomnožite petnaest minuta dnevno za brijanje s danima u godini, dobićete 5500 minuta ušteđenih na brijanju. Kako se jedan radni dan od osam sati sastoji od 480 minuta, to znači da, ne brijući se, godišnje zaradite deset dana, koje možete posvetiti radu, čitanju, sportu, čemu god hoćete. A da ne govorimo o tome koliko uštedite na žiletima, sapunu, losionu i toploj vodi. Tako da pustiti bradu ima praktičnu prednost, a osim toga ispada i jeftinije”, navodi se, između ostalog, u Kastrovoj “računici”.

Ali, osim svih gore navedenih prednosti, brada ima i jednu manu – otkriva godine.

“Jedina je mana to što se sijede najprije pojavljuju na bradi. Zato su se neki koji su pustili bradu, kada su im se pojavile sijede, brzo obrijali, jer se godine bolje prikrivaju bez brade nego njome”, zaključio je Kastro, odgovarajući na Ramonovo pitanje “zašto je odlučio da pusti bradu”.

Danas postoje mnoga takmičenja koja se organizuju svuda po svijetu, na kojima se ocjenjuju oblik, stil i kvalitet brade, a koja – pored brojnih manekena na društvenim mrežama – motivišu muškarce da (po)žele da puste dlake na svom licu da (po)rastu.

Tako je brada, od zaštitnog znaka filozofa, preko revolucionara, pa sve do današnjih “hipstera” opet aktuelna. Zavisno od tumačenja, donekle i avangardna. Ipak, kao što “brada ne čini filozofa”, tako ni trend nije smisao sam po sebi, ukoliko ne (do)nosi neku “višu” i “dublju” simboliku.

Na kraju, opet se, logično, nameće pitanje/dilema s početka: Da li je brada u 21. vijeku samo puki trend – nastojanje kapitalističko-konzumerističkog svijeta da “čegevarizuje” (komercijalizuje i naplati) ovaj simbol otpora, ili “trend” klasne pobune protiv imperijalizma i savremenog robovlasništva počinje svoj novi život među omladinom – vrijeme će pokazati.

U svakom slučaju, iako će vrijeme/ljudi dugo provjeravati i preispitivati Kastrovu ideju i viziju svijeta, nikad je ne može/neće “ubiti”, jer će ona uvijek ostati mnogo ispred njega, ali – i njih samih.

(Iz arhive – 9. novembar 2021.)