Crnogorska politika – stub demokratije ili sudar testosterona?

Crna Gora je još uvijek patrijarhalno društvo i vodi se zastarjelim običajima kojima se poslovi  još uvijek dijele na muške i ženske. Teško je vidjeti ženu koja ravnopravno radi sa kolegama u „muškoj“ profesiji a još teže čuti za neko zanimanje u ženskom rodu.  „Ona je doktor, ona je vozač taksija, ona je profesor, ona je direktor“,  ali slaganje u rodu tek čujemo onda kada je ona „domaćica, čistačica, kuvarica,“.

Može li ONA, u Crnoj Gori, biti političar(ka)?

Crna Gora nikada do sada nije imala ženu za predsjednicu države ili predsjednicu Vlade Crne Gore. Prema podacima Centra za građansko obrazovanje u Vladi Crne Gore, od oobnove njene nezavisnosti, 2006. godine bilo je 5,8 odsto žena. Naredne dvije godine, 2009. i 2008, u Vladi je bilo 4,7 odsto žena. Od 2010. do 2012. godine 5,5 odsto. U sledećoj, vladujućoj do 2016. je bilo 15,7 odsto žena a u vladajućoj do 2020. 19 odsto.

Nakon smjene dugogodišnje vlasti taj broj malo raste pa je Vlada kojoj je nedavno izglasano nepovjerenje imala 28,5 odsto žena u svom sastavu. Aktuelna Vlada Crne Gore je taj broj smanjila na 19 odsto. 

Specifična politička situacija u Crnoj Gori nepresušni je izvor rađanja novih koalicija, dogovora, potpisivanja memoranduma o saradnji… Tako je, od smjene vlasti 2020. godine potpisano nekoliko memoranduma o saradnji među kojima su memorandumi između URA-e, Zdravka Krivokapića i Demokrata, zatim između URE i manjinskih partija.

Ovi memorandumi imaju više sličnosti nego različitosti. Osnovna načela su uglavnom evropska, građanska i ekološka Crna Gora. No, čini se da je i nepisano pravilo da ove važne dokumente ne mogu potpisati žene, već isključivo muškarci.

Neki će reći da takve dokumente potpisuju čelnici partija te da to nije rodni problem. Crna Gora je zemlja u kojoj na čelu niti jedne partije ne stoji žena, pa se zaključuje da jeste.

Aktivistkinja za ženska prava Maša Elezović, kaže da su žene  na liderske pozicije u partijama u Crnoj Gori dolazile češće kao dio strategije rebrending-a i kada je bilo neophodno napraviti otklon od prethodnog vođstva.

“Kada su se donosile velike odluke ili sprovodili istorijski potezi, muškarci su preuzimali te uloge, dok je na žene nerijetko spadala odgovornost sređivanja posljedica”, poručuje Elezović.

Ona napominje na  jednogodišnji mandat Milica Pejanović-Đurišić na mjestu predsjednice Demokratske partije socijalista koji se desio odmah nakon velikog raskola 1997. godine i imenovanje Draginje Vuksanović na čelo predsjednice SDP-a nakon što je njena partija prekinula dugogodišnju saradnju sa DPS-om.

“Kako bi žene imale pristup liderskim pozicijama na jednak način kao što to imaju muškarci, neophodno je sprovesti ozbiljnu reformu partijskog sistema, uvesti principe rotacije liderstva i raditi na depatrijarhalizaciji društva. Do tada se možemo nadati da će Ljeposave uzeti stvar u svoje ruke i osnovati AFŽ 2.0, da imamo za koga da glasamo”, poručuje Elezović.

Dina Bajramspahić, građanska aktivistkinja, članica Radne grupe za poglavlje 23 „Pravosuđe i temeljna prava“ kaže da memorandume potpisuju muškarci jer su muškarci faktički nosioci moći u društvu.

„Politika je maskulinizirana, što znači da tek kad muškarci daju svoj pečat, pitanja dobiju na društvenoj težini.  Zato je npr. sektor bezbjednosti, kao nešto što muškarce interesuje, uvijek u fokusu javnosti, dok su socijalna politika i prosvjeta, npr. gdje ima dosta socijalnih radnica i učiteljica, mimo svakog interesovanja“, smatra Bajramspahić. 

Ona kaže da, nažalost, čak i kada se u rijetkim prilikama žene nađu na poziciji moći,  rijetko kada uzmu tu moć u svoje ruke i još rijeđe je koriste da suštinski promjene stvari. Prva prepreka je nesolidarnost žena, objašnjava ona, koje su uvijek radije solidarišu sa partijskim drugovima nego sa drugim ženama.

Na pitanje kako komentariše sastav nove Vlade ona kaže da je nezadovoljavajuća reakcija poslanica, mandatara i partija koje čine novu Vladu, a društvo nije uopšte odreagovalo.

Bajramspahić misli da se mnogo žena  još uvijek zanosi da ne živimo u sistemu duboke neravnopravnosti i ta nesvjest održava i produžava stanje neravnopravnosti.

„Muškarci znaju da su u privilegovanom položaju i u svakoj situaciji kada treba da izaberu između toga da daju doprinos za ravnoparavnost i sebe samih, oni izaberu sebe. To govori o tome koliko je nedovoljan pritisak, koliko nije jaka klima koja bi učinila da im bude neprijatno što je pola stanovništva isključeno iz političke moći“, zaključuje sagovornica PRIME redakcije.

Dodaje da čak i kada se nekako prisile da imaju žene u svojim redovima, u partijama ih gotovo po pravilu ne shvataju ozbiljno, izostavljaju ih, guraju ih da pred javnošću brane njihove nepopularne i sporne odluke, dogovaraju se mimo njih i ne uzimaju u obzir njihova mišljenja.

Ona smatra da su žene obeshrabrene zato što se plaše da će svaki put kada im nestane argumenata, muškarci iz suprotnih klupa da ih obezvrijede i omalovaže kao žene te da će se javno suočiti sa mizoginijom, sa sistemskom mržnjom prema ženama.

„To je za žene u Crnoj Gori tako težak udarac da će radije da se sklanjaju u stranu, da ih niko ne primijeti, samo da ih ne bi neko „napao“ i izvrijeđao“, poručuje Bajramspahić. 

Objašnjava da prosječna žena iz Crne Gore i kada joj se nešto ponudi, kaže: „kako ću ja to, ja to ne znam“, pa se snebiva i oklijeva, brine i povuče, dok prosječan muškarac iz Crne Gore, „koji ne zna apsolutno ništa iz resora kojim treba da upravlja – bez problema i bez ikakvog osjećanja odgovornosti prihvata da bude direktor ili ministar odmah nakon pripravničkog“.

Do takvog ishoda, smatra ona, dovode ozbiljne, dugotrajne razlike u socijalizaciji dječaka i djevojčica – Kod dječaka se podstiče aktivan život a kod djevojčica da imaju pomoćnu ulogu u svemu.

Da bi se ovaj problem riješio ona smatra da žene treba da otvore oči i uoče da imaju odgovornost da prokrče put za buduće djevojčice, da imaju obavezu da formulišu konkretne zahtjeve i politike za rodnu ravnopravnost, da upute zahtjeve novoj Vladi i budno prate realizaciju i u slučaju zabušavanja, uskrate muškim političarima podršku – „Kad bi sve poslanice odbile da glasaju o svim temama, partije bi itekako osjetile da nešto mora da se mijenja“.

U crnogorskom parlamentu ima 22 žene od ukupnog broja od 81 poslanika što iznosi 27 odsto.

Zakon o izboru odbornika i poslanika obavezuje političke partije da na izbornoj listi, radi ostvarivanja principa rodne ravnopravnosti, moraju imati najmanje 30 odsto žena. Na poslednjim lokalnim izborima, koji su se održali u Beranama i Ulcinju, samo jedna žena je bila predvodnik izborne liste, Lidija Kljajić koja je predvodila DPS-ovu listu u Beranama.

Govor mržnje prema ženama koje se bave javnim poslom je skoro svakodnevna javna komunnikacija. Često se suočavaju sa uvedama isključivo na rodnoj osnovi i ne praštaju im se greške ili osobine koje se podrazumijevaju za muškarca u politici. 

Politika je nasljedstvo koje dobija sin, ćerka će ionako da se uda

Maša Elezović  kaže da je politika, kao i većina drugih stvari na svijetu, igra čija su pravila osmislili muškarci za muškarce, a žene su svoje pravo da budu dio te igre osvojile višedecenijskom, krvavom borbom. Ipak, ona smatra da ta borba nije gotova i da se nastavlja i danas u partijskim redovima, poslaničkim klupama i u vrhovima partija.

Elezović kaže da iako formalno ne postoji ništa što bi obeshrabrilo žene da učestvuju u politici, naprotiv, kreiraju se politike čija je namjera upravo da podstakne njihovo (naše) učešće, nema nas dovoljno. Uzrok tome je kompleksan, smatra ona, a duboko je ukorijenjen u rodnim ulogama koje prožimaju sve pore našeg društva. Politika je zahtijevna igra, traži vrijeme, posvećenost, debelu kožu i osmišljena je za one koji kod kuće imaju podršku (čitaj: suprugu).

Prema njenim riješima, u politici su posledice rodnih uloga znatno intenzivirane zbog velike akumulacije moći koju ta sfera donosi i žene moraju da ulože dodatni napor jer je teren na kom se politika igra minsko polje mizoginije.

“Liderske tendencije kod žena se tumače kao posljedica bolesne ambicije, dok se isti model ponašanja kod muškaraca ne dovodi u pitanje. Snažno zastupanje stavova se kod muškaraca čita kao strastvenost i čvrstina, dok se kod žena čita kao neurotičnost i ludilo”, poručuje Elezović.  

Ona objašnjava da žene u politici, u zavisnosti od godina, se susrijeću sa različitim vidovima napada koji rijetko zadese njihove muške kolege. Recimo, ukoliko se radi o mlađim političarkama, njihov fizički izgled i modni odabiri će biti u fokusu umjesto njihovih kvalifikacija – sjetimo se kako se javnost pozabavila kvalitetom kose nove ministarke digitalizacije, a ne njenim profesionalnim iskustvom koje je kvalifikovalo za tu poziciju.

“Iako je intelekt glavna alatka politike, za političarke, njihovo tijelo je meta napada, pa smo ove godine svjedočili gnusnim ilustracijama bivše ministarke Bratić. Ako kojim slučajem, političarke izbjegnu napade koji su vezani za njihovo tijelo ili seksualnost, jer su ušle u godine u kojima žena prestaje da bude percipirana kao seksualno biće, onda se susrijeće sa drugim vidovima duplih standard”, zaključuje Elezović.

 Kao primjer navodi poslanicu Boženu Jelušić, koja je od kada je stupila na tu funkciju optuživana da se pravi pametna i da pokušava u sve da se razumije, zato što ozbiljno i pripremljeno pristupa odlukama koje od nje zahtijeva njena pozicija. Ovakavom narativu ne podliježu muškarci, čak ni onda kada u kratkom vremenskom roku pokrivaju raznorodne ministarske i upravljačke pozicije, kaže ona.

“Plastično rečeno, biti žena u politici je kao igrati fudbal u uslovima iz skeča The books of knjige Fudbal uz brdo i sa opterećenjem”, poručuje Elezović.

Na pitanje šta je uzrok nedovoljnog broja žena u politici ona odgovara da je to neprijateljsko okruženje za žene, a posledica je ta da se politika sporo mijenja i da odluke koje utiču na cijelo stanovništvo, a koje preko 50 odsto čine žene, donose većinom muškarci.

“Rješenje problema se ne nalazi samo u povećanju reprezentacije žena (kao i manjina i marginalizovanih grupa) u politici, iako je to prvi korak, već je neophodno kompletno promijeniti paradigmu kako bi politička utakmica bila jednaka za sve njene igrače/ice. Jedino na taj način ćemo moći da kreiramo politike koje su zanovane na stvarnim potrebama društva i koja će omogućiti jednak pristup prirodnim, ekonomskim i društvenim resursima za sve”, kaže ona.  

Ovakva situacija u crnogorskoj politici dokazuje da rodni jaz postoji i da je utkan u najviše i najniže slojeve društva. Reprezentacija žena u politici je važna ne samo zbog rodne ravopravnosti već zbog kreiranja politika koje se tiču direktno žena a koje su sada, većinnom, u muškim rukama.

Marija Pešić 

Foto: pixabay

Tekst je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni iInkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom tekstu isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.