Ekonomsko nasilje nad ženama: borba za egzistenciju i dostojanstvo

Ne smiješ ti da radiš, ti si žensko. Ja zarađujem, ovo je moja kuća. Bez mene ne bi imala hljeba da jedeš – rečenice su koje je sagovornica Zumiraj čula više puta od svog bivšeg supruga.

Iako nije smjela da radi, on joj je rekao da je njegova dobra volja to što je hrani jer on ima obavezu samo prema djeci.

Kada je sebi, od nadoknade za majke koju je ranije primala, kupila nove patike pitao je kako je nije sramota da troši pare na to umjesto na djecu ili hranu, i koga je pitala može li to da kupi, prisjeća se sagovornica čije je ime poznato redakciji.

Danas je  razvedena, zaposlena, kako priznaje, „na crno“ da bi opet mogla da prima nadoknadu za majke jer je to jedini način da u današnjem vremenu preživi i pomogne svojoj djeci. Kako ona kaže, nije bivša žrtva ekonomskog nasilja već „svakog nasilja“.

Brojna istraživanja pokazuju da je u prethodne dvije godine svaka peta žena u Crnoj Gori bila žrtva neke vrste nasilja. Među njima je i ekonomsko, koje se često ni ne prepoznaje kao vid nasilja, jer je u sijenci drugih oblika fizičkog i psihičkog nasilja.

Ekonomsko nasilje nad ženama je mehanizam potpune kontrole

Maja Raičević, direktorica Centra za ženska prava, kaže da rodno zasnovano nasilje nad ženama predstavlja jedan mehanizam totalne kontrole žrtve, koji najčešće uključuje i ekonomsko nasilje, uz emocionalno, a u nekim situacijama i fizičko, ali ne nužno.

„Stoga većina žena koje nam se obrate imaju i iskustvo ekonomske eksploatacije. Ona se manifestuje na razne načine npr. žena radi i zarađuje, ali njenom zaradom raspolaže nasilnik, obično partner ili suprug ili neki muški član porodice“, objašnjava Raičević.

Navodi još neke primjere ekonomskog nasilja u kojima žena biva često prezadužena kreditima koje troši nasilnik, uskraćena joj je mogućnost da ispuni potrebe za socijalnim ili kulturnim životom. Takođe, nasilnik eksploatiše njen rad u kući, nekad joj ne dozvoljava da radi ili da se usavršava, kao bi je lakše kontrolisao i učinio zavisnom, koristi njenu imovinu bez da je pita, ne daje alimentaciju za djecu itd….

Raičević objašnjava da ovaj vid nasilja, kao i svaki drugi, u velikoj mjeri utiče ne samo na žene i njihovo siromaštvo, već i na zajedničku djecu, jer onemogućava zadovoljavanje i njihovih potreba. Na taj način su žene i djeca iz jednoroditeljskih porodica nasiromašniji dio našeg društva.

Tome svjedoči i poslednje istraživanje UNICEF-a po kojem je svako treće dijete u Crnoj Gori siromašno.

Maša Vučinić, projektna koordinatorka programa za rodnu ravnopravnost UNDP-a u Crnoj Gori, kaže da je crnogorsko društvo i dalje dominantno patrijarhalno – uloga koja ženi pripada u takvom društvu je određena stereotipima i tradicionalnim patrijarhalnim obrascima. Dodaje da u takvim okolnostima, svi oblici diskriminacije i nasilja nad ženama, uključujući fizičko, seksualno i psihičko, lako dolaze do izražaja.

Vučinić objašnjava da kada je riječ o ekonomskom nasilju nad ženama, ono poprima suptilniju i teško prepoznatljivu formu. „Ekonomskim nasiljem se, između ostalog, smatraju situacije u kojima muškarci imaju potpunu kontrolu nad finansijama i novcem, zabranjuju ženi da se zaposli ili raspolažu njenom zaradom ukoliko radi, kreditno zadužuju ženu bez njenog znanja, onemogućavaju joj da napreduje u poslu ili je primoravaju da prekine obrazovanje“, objašnjava ona za Zumiraj.

Ekonomsko nasilje za posljedicu ima finansijsku nestabilnost žena, a nekad i nemogućnost zadovoljenja njihovih osnovnih životnih potreba, kaže Vučinić. Po njenim riječima, sprečavanjem žene da se zaposli, nasilnik je stavlja u podređeni i zavisni položaj koji je vremenom vodi u socio-ekonomsku izolaciju – „Žene sa iskustvom ekonomskog nasilja gube povjerenje u sebe i svoje sposobnosti, teško pronalaze zaposlenje i ostaju dugo van tržišta rada.“

Baveći se pitanjem rodne ravnopravnosti i rodno zasnovanog nasilja, Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori prati i problematiku ekonomskog nasilja nad ženama i raspolaže podatkom da je svaka peta žena u Crnoj Gori doživjela bar jedan oblik ekonomskog nasilja.

Tako, recimo, istraživanja sugerišu da je jedan od najčešćih oblika ekonomskog nasilja nad ženama u Crnoj Gori određivanje iznosa novca od strane muškog partnera koji žena smije da potroši, objašnjava Vučinić.

Istraživanja UNDP-a pokazuju i da su žene bez sopstvenih prihoda u većem procentu doživjele partnersko nasilje od žena koje imaju sopstvene prihode.

Dodaje da, u vremenu višestrukih globalnih kriza i retrogradnih procesa, koji Crnoj Gori dobijaju svojevrsno lokalno lice, vidjeli smo da su ženska prava prva na udaru, a da žene bivaju izloženije svim oblicima nasilja, uključujući i ekonomskom.

„Svjedoci smo kako populističke politike koje povlače žene sa tržišta rada stvaraju povoljan ambijent i veću izloženost žena ekonomskom nasilju.“

Potrebno unaprijediti zakonodavni okvir

U ovih par riječi prepoznaje se ekonomsko nasilje ali se u daljem tekstu ono definiše uglavnom kao uskraćivanje brojnih stvari djetetu ili drugoj osobi u porodici koja ne može brinuti o sebi. Kao takav, ovaj dio zakona, nije prilagođen ekonomskom nasilju na onaj način na koje ga žene u Crnoj Gori trpe.

Pravnik Damir Rebronja za Zumiraj kaže da sve ove godine koliko radi, nije imao jedan jedini predmet u kome je ekonomsko nasilje bilo primarni zahtjev za neki pravni postupak.

„Naravno u većini razvoda koje sam radio, ekonomsko nasilje postoji, ali kada se žene obrate za pomoć, ekonomsko nasilje je potpuno kolateralna stvar. One se obrate jer su žrtve drugog nasilja, opipljivijeg“, objašnjava Rebronja.

Budući da zakon o ekonomskom nasilju nije jasno definisan, ponekad je slobodan za interpretaciju.

Iako nikada nije vodio krivični ili prekršajni postupak koji se tiče samo ekonomskog nasilja dodaje da „neki smatraju da je neplaćanje alimentacije vid ekonomskog nasilja, a takvih predmeta ima na desetine“.

Vučinić podsjeća da Istanbulska konvencija, na čiju se primjenu obavezala i Crna Gora, prepoznaje ekonomsko nasilje kao vid nasilja nad ženama i porodičnog nasilja.

Međutim, da bi sistem pružao adekvatnu podršku ženama sa iskustvom svih oblika nasilja, potrebno je unaprijediti zakonodavni okvir, kontinuirano jačati institucije i podizati svijest građanki i građana, te na taj način obezbijediti dugoročnu i održivu primjenu sistemskih rješenja.

Maja Raičević ističe CEDAW konvenciju i preporuke ovog komiteta koji u kontinuitetu zahtijeva da Crna Gora  napravi procjenu uticaja razvoda na živote žena i djece, upravo imajući u vidu nepravednu podjelu bračne ili vanbračne imovine i pitanje nedavanja izdržavanja za djecu. Mnoge žene u ovim postupcima dobijaju neopravdano mali dio zajedničke bračne tekovine, pa ih razvod ili raskid partnerske zajednice, dovodi u rizik od siromaštva, zajedno sa djecom.

„Problem nedavanja izdržavanja je razlog zbog kojeg smo inicirali uspostavljanje Alimentacionog fonda, ali još uvijek postoje prepreke u primjeni. Naravno, rana identifikacija nasilja u porodici i mjere prema nasilniku predstavljaju osnov individualnih prava i sloboda žrtava, ali i način da se prevenira siromašenje žena i djece. Dakle, mehanizmi su tu, samo ih treba dosljedno primjenjivati“, zaključuje sagovornica Zumiraj.