Feminizam i antifašizam su neodvojive borbe za pravdu i dostojanstvo

Sofija Kirsanov je studentkinja politikologije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Crne Gore. U osnivačkom je timu NVO “Mreža za omladinski aktivizam Crne Gore” (MOACG) i koordinatorka za kulturu i neformalno obrazovanje u istoj organizaciji. Urednica je i osnivačica veb-sajta Dekameron.me, platforme za mlade spisateljice i pisce. Dio je Evropske mreže mladih za demokratiju (EDYN) i Nove Generacije UNDP. Dobitnica je više državnih, lokalnih i međunarodnih stipendija. Piše poeziju i prozu i svira gitaru.

Šta za tebe predstavlja borba za rodnu ravnopravnost, feministička borba?

Apsolutnu i najveću nužnost. Na milione stranica, mahom nepisane, izbrisane, utišane, istorije urezana je patnja, žrtvovanje, i strukturalna marginalizacija polovine ljudskog roda zasnovana na rodu. Feministička borba je sasvim racionalna, cjelishodna i plemenita reakcija na to. Koliko god bijesa takva vjekovna nepravda izazivala, u srži ove borbe uvijek je bila, jeste, i biće duboka svijest o pravičnosti, jednakosti, zajedništvu, poštenju, ljudskom dostojanstvu i čovjekoljublju.

Kako komentarišeš istoriju ženske borbe u Crnoj Gori? Mnogi se pozivaju na tradiciju i istoriju kada žele da nametnu patrijarhalne rodne uloge. Kakva je uloga naše istorije, ima li antifašizma bez feminizma?

Položaj žena na Balkanu prije Drugog svjetskog rata bio je određen normama androcentričnog, patrijarhalnog društva. Isključenost iz javnog života, iz svojinskih odnosa, analfabetizam većine žena i time uslovljena kulturna obamrlost i ekonomska zavisnost od muža i porodice reprodukovane su do, pa i u toku NOB-a.

Otisnuvši se u borbu, žene herojkinje su povele dvije bitke u isti mah: bitku za slobodu naroda i bitku za jednakost žena. Duboko vjerujem da antifašizam u Crnoj Gori ženama duguje jednako onoliko koliko žene duguju antifašizmu. Antifašistička borba u biti jeste ženska borba, i borba žena uvijek mora biti antifašistička.

Antifašistički front žena (AFŽ) je nemjerljivo doprinio i borbi protiv fašizma i rodnoj ravnopravnosti. Ravnopravnost, među njima i rodna, jesu najveća i najvažnija tekovina te veličanstvene revolucije. Nakon rata, AFŽ je nastavio istim tempom da hrli ka emancipaciji žena, prije svega kroz kulturno – prosvjetni rad, a njihove masovne akcije opismenjavanja su, po mom mišljenju, najvažnija komponenta emancipacije žena do danas, kao i njihov angažman na uključivanju žena u obrazovni, politički i ekonomski sistem.

No, upravo je gašenje AFŽ-a pokazalo da nije dovoljno žene samo osnažiti, već podesiti čitav sistem tako da ne pada breme svake društvene obaveze u cjelosti na ženska pleća. Mislim da smo se, makar u nekim sferama društva i nekim djelovima države, u međuvremenu vratili na predratni odnos prema ženama, što je apsolutno neprihvatljivo i porazno. Učeći na greškama iz naše prošlosti, a praktikujući solidarnost među ženama i sistematični terenski rad na ženskim pitanjima u svakom selu u Crnoj Gori, poput AFŽ-a, možemo dati ženskoj borbi novi zamah koji joj je prijeko potreban.

Rodna ravnopravnost je za neke djelove crnogorskog društva još uvijek tabu tema. Kako je to odrastati i sazrijevati u Crnoj Gori i boriti se za jednakost, razbijati stereotipe?

Ja dolazim iz privilegovanih uslova i zato moram naglasiti da je meni mnogo lakše voditi ovu bitku nego mnogim drugim ženama – Romkinjama, ženama koje žive na selu, na sjeveru, u nemaštini… Ipak, mislim da je moja odgovornost baš zato velika – moram (i želim) biti na “prvoj liniji fronta” i svojim primjerom pomoći ženama koje su pod mnogo jačom stegom patrijarhata da se osnaže i prisvoje ono što im pripada – jednakost u odnosu na muškarce i dostojanstven život kao žene. No, čak sam se i ja susretala sa negativnim reakcijama i pritiscima od upravo tog dijela stanovništva koji rodna pitanja vide kao tabu, iako se krećem u mnogo osvješćenijim krugovima nego, nažalost, većina žena. Kad je patrijarhat ugrađen u socijalno-kulturni kod, a nejednakost u ekonomski i politički sistem, teško je odrastati kao neko ko prkosi stereotipima i aktivistički pristupa pitanju jednakosti bilo koje vrste – postoji i horizontalni pritisak (stigma i osuda zajednice), ali i vertikalni (institucionalne kočnice raznih vrsta) koje vas, ako im snažno ne prkosite, tjeraju da posustanete na putu do jednakosti. Ipak, ponosna sam što ja i većina žena oko mene ne posustaju – ponos i prkos su ono što su oduvijek bile karakteristike žena u Crnoj Gori i drago mi je što se i dalje prkosno i uspravno držimo. Dokaz za to je “Nova Generacija” UNDP-a, grupa nevjerovatnih mladih ljudi većinski sastavljena od mladih žena, koje su idealtipski primjer ženske razboritosti, odvažnosti i pameti. Zahvalna sam što sam dio te zajednice koja već mijenja Crnu Goru na bolje, a sigurna sam da su pred nama su još decenije takvog zalaganja.

Možda zvuči previse idealistično, ali u državi koja vjekovima čojstvo uzdiže kao najvišu moralnu vrijednost, ako ga uistinu baštini, feminizam nije neorganski. Samo je potrebno da sve građanke i građani čuju, na primjer, riječi rimokatoličke feminističke teološkinje Elizabet Šusler Fiorence, “Feminizam je radikalna ideja da je žena čovjek”.

Može li u Crnoj Gori biti potpune rodne ravnopravnosti bez inkluzije i ravnopravnosti LBTIQ+ zajednice? Koliko smo blizu ili daleko od toga?

Ne može i ne smije. Feminizam nije samo pitanje prava žena, već svih potlačenih, borba za socijalnu pravdu, mir, jednakost i humanost. Možda je radikalno, ali mislim da se osoba koja ne podržava prajd i koja se ne zalaže za prava LGBTQ+ zajednice ne može nazvati feministkinjom ili feministom. Borba žena i LGBTQ+ zajednice za svoja prava izuzetno su se često ukrštala i spajala, a ove dvije grupe su jedna drugu podržavale i osnaživale, a potpuno je prirodno da ta solidarnost danas bude još jača. Dodatno, višeslojnost ljudskih identiteta uslovljava i višestruku diskriminaciju. Ta intersekcionalnost je pogotovo značajna kada govorimo o pravima i potrebama transrodnih i biseksualnih žena i lezbejki, koje se suočavaju sa svim problemima sa kojima se suočavaju i heteroseksualne, cisrodne žene, i svim problemima sa kojima se suočava ostatak LGBTQ+ zajednice. Feminizam koji briše iskustva nekih žena, bilo da su uslovljena seksualnošću, transrodnošću, rasom, vjeroispovijesti, samo predstavlja novu vrstu opresije.

Na koje sve načine je važno komunicirati rodnu ravnopravnost, i sa kime? Treba li voditi dijalog i sa konzervativnim, desničarskim dijelom stanovništva i pokušati probiti barijere?

Važno je komunicirati ideju rodne ravnopravnosti sa aposolutno svima, pogotovo sa desnicom, tim prije što je njihov stav najpotrebnije i najteže promijeniti. Ipak, treba postaviti granicu tolerancije u odnosu na desničarske narative. Sve ostalo bi značilo normalizaciju i relativizaciju onoga što u značajnoj mjeri i jeste pokretač rodno zasnovanog nasilja, mizoginije, ksenofobije. Nijesmo jednake strane u diskusiji – njihov spiritus movens je mržnja, koja produkuje nasilje, nejednakost i patnju, a naš ljubav, koja produkuje jednakost, blagostanje i pravdu. Zato, vrijeme je da konzervativna desnica sasluša šta mi imamo da kažemo, jer rezultat toga može biti samo dobrobit svih, uključujući njih.

U kojoj mjeri se u Crnoj Gori bavimo lijevo feminističkim pitanjima? Kako komentarišeš postupanje političkih elita u domenu lijevih ženskih ideja?

U Crnoj Gori se ne bavimo dovoljno ni feminističkim, ni lijevim pitanjima, pa je donosiocima i donositeljkama odluka “lijevo feminističko” sasvim nepojmljiva konstrukcija. Političke elite i institucije se polako, ali sigurno, osvješćuju, i prave sitne, sramežljive korake ka kreiranju rodno odgovornih politika. No, ako uzmemo u obzir da je donositeljka odluka među njihovim kolegama u izvršnoj vlasti 17 posto, a da je u zakonodavnoj vlasti žena tek nešto manje od 30 posto, razumljivo je da  ta vlast ne može biti kreator bilo kakvih feminističkih politika. Vjerujem da tek kada budemo imali adekvatnu zastupljenost žena u institucijama i izvršnoj i zakonodavnoj vlasti možemo autentično da se bavimo feminističkim pitanjima, koja su, opet naglašavam, samo dio opšte emancipacije i boljitka društva u cjelosti.

Dodatno, mislim da desne politike a priori ne mogu biti feminističke. Feminizam je lijeva ideologija, lijeva škola misli, borba za ideale ljevice. Rodno osjetljive politike uvijek uključuju neku intervenciju države koja podrazumijeva karakteristike države blagostanja i/ili neku redistribuciju moći, ekonomskog ili bilo kojeg drugog resursa zarad poboljšanja uslova života žena, a samim tim i ostalih građana.

Na vlastima u Crnoj Gori je da u svoju veliku borbu za Pravdu sa velikim P dodaju korake ka ostvarivanju socijalne pravde, koja je u srcu feminizma. Takve promjene niču iz temelja države, među građankama i građanima, ali se sami problemi zasnovani na rodnoj nejednakosti rješavaju sa vrha nadolje, konkretnim mjerama, normativnim rješenjima i političkim odlukama. Problem femicida, na primjer, zahtjeva zakonsko rješenje i propratne aktivnosti u cilju suzbijanja ove pojave. Sve manje od toga je izdaja svojih sugrađanki.

Šta je to što treba odmah promijeniti u crnogorskom društvu kada je u pitanju percepcija rodne ravnopravnosti?

Prije svega, pitamo se svi, i svi imamo priliku da mijenjamo percepciju rodne ravnopravnosti. Upravo to i treba da osvijestimo – da je za promjenu percepcije o rodnoj ravnopravnosti potrebno da, već danas, svi, pogotovo sve žene, progovore o rodnim pitanjima.

Drugo, rodnu ravnopravnost nećemo postići brzo niti će se ona materijalizovati sama od sebe. Uz promjenu svijesti koja je ključna, neophodni su i zakoni i javne politike koji će osigurati stabilan i konkretan napredak u svim sferama društvenog života kada su u pitanju potrebe žena i rodna ravnopravnost.

Treće, na feminizam se u Crnoj Gori i čitavom Balkanu često gleda kao na “uvoz sa Zapada” a na osnovne potrebe žena kao na ekstremne zahtjeve hiper-modernog doba. Feminizam se ne bazira ni na čemu novom, izmišljenom i radikalnom. Bazira se na ljudskom dostojanstvu i poštovanju drugoga.

Četvrto, voljela bih da ljudi u Crnoj Gori shvate da feminizam ne ugrožava tradiciju i kulturnu baštinu, religiju, jer se taj narativ koristi kao oruđe za supresiju i inhibiciju promjena koje bi mnogim ženama, poboljšale, ali i, u najbukvalnijem smislu, spasile život.

Peto, feminizam ne ugrožava muškarce, porodicu i brak. Naprotiv, po mišljenju Simon de Bovoar, oslobađanje žene od rodne nejednakosti dovelo bi do toga da ljudski parovi pronađu svoju istinsku formu. Ona kaže i da “Emancipacija žene znači odbijanje da se ona suzi na (društvene) odnose koje ima sa muškarcem, a ne njihovu negaciju; dopustite joj da ima svoje nezavisno postojanje i ona će nastaviti, bez obzira na to, da postoji i za njega: međusobno prepoznavajući jedno drugoga kao subjekta, oboje će ostati za drugoga – Drugo.” Dakle, ne postoji neprijateljstvo, niti borba polova između muškaraca i žena, ali samo u svijetu u kojoj je žena slobodna i predstavlja individualan subjekat.