Godinu dana poslije pada Asadovog režima: Sirija na dugom putu oporavka
TANJUG / AP / Emrah Gurel
Godinu dana nakon pada režima Bašara Asada, Sirija se nalazi u najosjetljivijoj fazi savremene istorije, balansirajući između početnih reformi, duboko ukorijenjenih problema i očekivanja građana koji su godinama živjeli u strahu, neizvjesnosti i razaranju. Iako je promjena vlasti izazvala val optimizma i otvorila prostor za novu političku dinamiku, stvarnost na terenu pokazuje da se zemlja suočava s ogromnim izazovima koji ne mogu biti riješeni preko noći.
Bezbijednosna slika ostaje kompleksna: nasilje je u većem dijelu zemlje značajno opalo, posebno u Damasku i većim gradovima gdje je život počeo da se vraća u okvire normalnosti. Međutim, nova vlada još nema punu kontrolu nad teritorijom. Naoružane grupe koje su djelovale tokom rata i dalje su prisutne, a povremeni sukobi u ruralnim oblastima, naročito na jugu i sjeveroistoku, pokazuju da proces stabilizacije zahtijeva mnogo više vremena i resursa. Uz to, ekstremističke ćelije koje su iskoristile vakum moći nakon promjene režima i dalje predstavljaju prijetnju, iako ne na nivou masovnog nasilja kao ranije.
Tranziciona pravda, koju mnogi smatraju ključnom za održiv mir, napreduje sporo i uz brojne nesuglasice. Formirane su komisije čiji je zadatak pronalaženje nestalih i dokumentovanje zločina, ali organizacije za ljudska prava upozoravaju da se proces selektivno sprovodi i da je neophodno obuhvatiti sve strane uključene u sukob. Mnogi Sirijci strahuju da bi nepotpuna istina i izostanak odgovornosti mogli ponovo otvoriti stare rane i podstaći nove podjele među zajednicama.
Politički proces, kojim upravlja privremeni predsjednik Ahmed el Šara, nalazi se na prekretnici. Započet je rad na novom ustavu, održane su konsultacije širom zemlje, a prvi indirektni parlamentarni izbori nakon decenija autokratske vlasti označili su simboličan povratak političkog života. Ipak, El Šara se suočava s kritikama da previše centralizuje moć i da bi tranzicija mogla krenuti ka stvaranju nove dominantne strukture, umjesto razrađene i inkluzivne političke arhitekture. Razlike između različitih društvenih grupa – etničkih, vjerskih i regionalnih – ostaju duboke i zahtijevaju pažljivo planirane procese dijaloga i integracije.
Na međunarodnoj sceni Sirija je doživjela najvidljiviju promjenu. Nakon godina izolacije, diplomatske veze su obnovljene, neke ambasade ponovo otvorene, a sirijski zvaničnici sve aktivnije učestvuju na globalnim forumima. Privremena vlast je uspjela uspostaviti kontakte i sa državama koje su ranije bile direktno suprotstavljene interesima opozicionih grupa. Ipak, izraelske vojne operacije na jugu i dalje narušavaju regionalnu stabilnost, stvarajući dodatni pritisak na novu vlast i ugrožavajući napredak u političkoj tranziciji.
Najveći teret promjena snose obični građani. Povratak skoro tri miliona raseljenih u njihove zajednice, često bez osnovne infrastrukture, stvara novu humanitarnu realnost. Brojne porodice vraćaju se u domove koji ne postoje, u naselja bez struje, vode, škola i zdravstvenih ustanova. Iako je u toku obnova stotina škola i pojedinih bolnica, razmjere razaranja su takve da će povratak normalnog života zahtijevati godine predanog rada i stabilnu finansijsku podršku.
Ekonomija, teško pogođena dugogodišnjim ratom, i dalje je najslabija karika. Uprkos ublažavanju dijela sankcija i najavama investicija iz zalivskih zemalja, ogroman dio stanovništva živi u siromaštvu, a nezaposlenost je i dalje izuzetno visoka. Finansijski stručnjaci upozoravaju da će stvarni oporavak biti izvodljiv tek kada se obnovi osnovna infrastruktura, podstakne privatni sektor i stabilizuje bezbjednosno okruženje koje bi ohrabrilo veće strane investicije.
Sirija, godinu dana nakon monumentalne političke promjene, stoji između obećanja novog početka i tereta realnosti koja je ostala kao nasljeđe razaranja, podjela i gubitaka. Zemlja je zakoračila u proces koji nosi potencijal, ali i ozbiljne opasnosti, u kojem će svaka naredna odluka oblikovati pravac buduće države. Put ka trajnoj stabilnosti, pravdi i oporavku biće dug i neizvjestan, ali očekivanja građana su jasna: žele državu koja funkcioniše, društvo koje se ne plaši i život dostojan čovjeka.
