Identifikujmo: Ciklus nasilja nad ženama II

Nasilje nad ženenama je pošast koja je prisutna u našem društvu ali je mijenjala samo svoju formu kazao je Aleksandar Jerotić iz NVO Pandora. Jerotić je naglasio za naš portal da je nasilje usmjereno sa ciljem da nasilnik stekne kontrolu i moć nad žrtvom. Naš sagovornik smatra da je mit zapravo da nasilnici potiču iz nižih društvenih slojeva i da je prouzrokovano savremenim načinom života, činjenica je kako nam sagovornik kaže da je nasilje  prisutno među svim slojevima društva. Ovaj tip nasilja ima elemente: psihičkog, fizičkog, ekonomskog, emocionalnog i seksualnog nasilja. Nasilnik nas može zavarati jer se nerijetko lijepo i kulturno ponaša prema susjedima, kolegama i rođacima i šira javnost nikada ne bi pomislila da jedan tako miran i druželjubiv čovjek može zapravo biti nasilnik. Žrtve su u stalnom strahu i stresu čime doprinose tradicionalni obrasci ponašanja i strah od osude ali i osvete. Ono što karakteriše samo porodično nasilje i njegovom najčešći oblik nasilje nad ženama, predstavlja zapravo njegovo ciklično javljanje, prvo se javlja u rjeđim zatim u sve češćim ciklusima, jedno je nepobitno nasilnik se rijetko mijenja. U sljedećim redovima vam donosimo nastavak intervjua sa našim sagovornikom iz NVO Pandora.

Gušenje u sopstvenoj nemoći

Žene se u nasilnoj situaciji često osjećaju bespomoćno; godine trpljenja čine ih pasivnim, nesamopouzdanim, preplašenim. Ona čak ne može ni da govori o svom iskustvu. Jedna od stvari koje se dešavaju kada nasilje dostigne strašne razmere, je da žrtva postane depresivna, potpuno onemela, nepokretna, paralisana od straha. Ona postaje fizički i psihološki nesposobna da ode.

Nedostatak samopoštovanja i samopouzdanja

Mnoge žene nemaju dovoljne rezerve samopouzdanja i samopoštovanja da se odluče na odlazak na vrijeme. Sve žene, povrh toga, odrastaju u mizoginoj kulturi: one su odgajane da se uvek osećaju krivima, da se pitaju gde su one načinile grešku. Kada se nađu u nasilnoj situaciji, prirodno je da prvo krive sebe a ne nasilnika. A kada se ne uočava pravi uzrok problema, onda se on ne može rešiti. ALI NASILJE NIJE NEŠTO ŠTO SE DEŠAVA U “NJENOJ GLAVI” – I ONA NIJE KRIVA ZA TO ŠTO JOJ SE ZBIVA.

Barijere nastale usljed ,, potpune kontrole i izolacije”

Porodično nasilje nikada nije “samo” fizičko nasilje. Ono je lanac događaja i radnji, sistem kontrole sproveden nad ženama, lanac ograničavanja i smanjivanja njenog prostora, napada na nju, i trošenja njenog psihološkog bića. Nasilnik izoluje žrtvu od njenih prijatelja i rodbine. Kada je poseti njena najbolja prijateljica, nasilnik flertuje napadno sa njom, ili se ponaša na tako prostački način da se ona nikada više ne vrati. Nasilnik otvara njenu poštu i baca je, postižući tako da ona vremenom gubi kontakt sa mnogim, ili svim svojim prijateljima. Njene roditelje i rodbinu takođe loše tretira, i svađe izbijaju posle svake njihove posjete. Svi ti kontakti vremenom prestaju. Nasilnik optužuje onda žrtvu da flertuje sa poštarom, kolegama s posla, prodavcima u radnji, pa čak i sa nepoznatim osobama na ulici. Ona sve poriče, ali se uskoro ne usuđuje ni da gleda bilo koga u oči, da ne govorimo da sa nekim razgovara. Na tom nivou izolacija je potpuna: ona nema više nikoga kome može da se obrati za pomoć.

Kontrola se takođe vrši i u pogledu i putem novca. Na primjer, on joj uvek daje manje novca nego što joj je stvarno potrebno za vođenje domaćinstva, propitujući je detaljno koliko šta košta, okrivljujući je stalno da troši novac, uskraćujući joj svaku mogućnost donošenja odluka. Sve njene posjete frizeru, prodavnicama, ili posjete prijateljicama se strogo mjere; ona se stalno okrivljuje za bezrazložno “šetkanje” okolo. Okrivljuje je da ustvari ima tajnog ljubavnika, da ne vodi računa o djeci i domaćinstvu, da se “pristojne” žene ne ponašaju na takav način, itd. Taj krug potpune kontrole i izolacije stvara debele zidove oko nje, koji joj onemogućavaju odlazak.

Strah od samoće i starosti

Žene se, uopšte gledano, plaše samoće i starosti. One misle da njih niko neće htjeti kao stare žene ili žene sa djecom. One smatraju zato da je možda bolje trpjeti u jednoj nezadovoljavajućoj zajednici, nego biti izvan bilo kakve zajednice. One se samopotcjenjuju, ne verujući da će moći da se snađu, da zarade dovoljno za život. (I u nekim slučajevima taj strah može biti realan, posebno uzimajući u obzir visoku stopu siromaštva među ženama zbog oskudnih mogućnosti zaposlenja, što je još više otežano diskriminacijama prema ženama.) One se, konačno, kao i većina ljudi, boje neizvesnosti.

Fizička i psihička iscrpljenost

Druge prepreke za odlazak obuhvataju bolesti i ozbiljnu iscrpljenost, koje se javljaju kao rezultati dugogodišnjih pokušaja preuzimanja kontrole nad sopstvenim životima. Odlazak bilo kuda zahtijeva energiju. Napuštanje doma sa djecom je neizvjesna i opasna situacija koja zahtijeva ogromnu energiju, koju ponekada tučene žene jednostavno nemaju, posle svega što su preživjele.

Siromaštvo i nezaposlenost

Za napuštanje nasilnika često je neophodna zaposlenost i mogućnost ekonomske nezavisnosti. A u ova vremena, naći posao je izuzetno težak zadatak za svakoga, a posebno za nezaposlenu ženu. I nasilnik i diskriminacija na tržištu rada, svako na svoj način, održavaju to stanje nezaposlenosti i ekonomske zavisnosti. Njoj je posebno teško da prekine s ekonomskom zavisnošću, ako je njena zemlja u situaciji ekonomske krize, ako je ona već u srednjim godinama ili starija, ako je njena obučenost zastarjelog tipa, i ako nema programa obuke koji bi joj bili dostupni. Čak i ako nađe posao, zarade su često nedovoljne da izdržava sebe i djecu. One koje napuste nasilnike, obično se suoče sa siromašenjem. Mnoge se vrate nasilnicima jer, po njihovim riječima, “bar će djeca imati šta da jedu”.

Zamka vjerskih, običajnih i porodičnih tabua

Ponekada žene pripadaju određenim religioznim zajednicama čija je doktrina striktno protivna razvodu. Jaki društveni običaji i porodična tradicija mogu se takođe suprotstavljati razvodu. Takođe, mogu postojati duboko ukorijenjena vjerovanja da npr, “djeci treba otac”, “djeca, posebno dječaci, ne mogu normalno da se razvijaju bez oca”, i sl. Porodice mogu takođe govoriti svojim kćerima, “dobila si ono što si zaslužila”, “sama si to tražila”, “i ja sam trpjela, možeš i ti”, “niko se u našoj porodici nije razvodio”. Žena se plaši da će je djeca kasnije okrivljavati da ih je odvojila od oca, ili da će djeca biti loše vaspitana bez očevog autoriteta, tako da se mnoge od tih žena jednostavno ne usuđuju da prihvate rizik razvoda. Za te žene, ostanak sa mužem je neophodan uslov za život.

Porodična istorija nasilja

Mnoge žene žrtve nasilja su takođe odrasle u nasilnim porodicama. Mnoge su takođe žrtve očevog ili djedovog nasilja prema njihovim majkama ili djeci. Takve žene imaju povećan stepen tolerancije prema nasilju, smatrajući ga za “normalni” dio svakodnevnog života. One ne znaju kako da mu se suprotstave, pa čak i ne shvataju da imaju prava da budu zaštićene od njega. Ako žene ne poznaju svoja prava, one ne mogu čak ni da zamisle odlazak radi zaštite svojih prava.

Nedostatak efikasnih zaštitničkih institucija

Policija, razne zdravstvene institucije, centri za socijalni rad, sudovi, tužilaštva, advokati, psihološka savjetovališta, službe za razvod, i slična tijela, svi oni su zapravo nevoljni da pruže pomoć onima koje su preživele nasilje. Bez poznavanja nekoga na pravim mestima, tj. bez “veze” često je nemoguće uraditi bilo šta u institucijama; njihov rad je birokratski i formalistički, a njihove procedure su spore i neefikasne. Često su i žene koje imaju čvrste namjere da napuste nasilnika onemogućavane i vraćane upravo od strane onih institucija koje su stvorene da im pomognu. A često alternativne institucije, autonomne u odnosu na službene institucije (kao što su SOS telefoni koje vode žene ili ženska skloništa), ne postoje.

Nedostatak legitimiteta ženskog iskustva

Naše društvo rijetko čuje i vjeruje iskustvu žena. Umjesto toga, glas žena se često prima s podsmjehom, omalovažavanjem, iza čega slijedi okrivljavanje žrtve, ili svrstavanje žrtve u kategoriju “ludih”, “histeričnih”, “hipohondričnih” ili “paranoičnih”. Žene koje razmatraju mogućnost napuštanja svojih nasilnih muževa, to dobro znaju. Mnoge od njih ne žele da postanu samo još “jedna luda žena”.

Nedostatak informacija

Mnoge žene, čak i one visokoobrazovane su nedovoljno informisane o svojoj situaciji, zakonskim pravima i dužnostima, itd. Mnoge od njih zaista veruju da ako odu, biće im zabranjeno da viđaju decu, da će automatski izgubiti pravo na alimentaciju, da će izgubiti pravo na zajednički stan. One jednostavno ne poznaju zakone, a nemaju ni pristup informacijama koje im mogu pomoći da saznaju svoja prava. To često podržavaju nasilnici, jer oni imaju koristi od neznanja i zbunjenosti žena.

Postoje razne situacije u kojima je teško ili nemoguće napuštanje nasilnog partnera. Jednostavno, za njih ne možemo da okrivljavamo ženu. Umjesto toga, možemo da skrenemo pažnju na zvanične institucije, od kojih se očekuje da pomognu ženama i da poboljšamo i unapredimo žensko pravo da budu zaštićene od nasilja.

Naš sagovornik ističe da nerijetko nasilnici ženama nanose povrede na djelovima tijela poput onih na glavi , kako bi na taj način prikrili svoju agresivnost. Iako postoje mnogobrojni faktori zbog kojih žena ne prijavi nasilje, naš sagovornik kaže da na taj način žena čini sebi neugodnu situaciju i da na taj način sebi produbljuje ponor. ,, Nasilnik napojen i ohrabren njenim strahom, postaje nasilniji i agresivniji, a onda su posljedice katastofalne.

Proces izlazka iz kruga nasilja prema riječima našeg sagovornika je jako težak: ,,Sami proces izlaska iz kruga je jako specifičan i težak i za taj čin je potrebno osvješćivanje i dodatna snaga i potpora same porodice, prijatelja, društva i institucija. A to na žalost nije uvijek tako. Mnoge žene godinama ostanu da žive u strahu od nekog sledećeg nasilja”.

I kada se izađe iz tog kruga, na ženi su ostale traume i posljedice te je od krucijalnog značaja podrška od porodice, prijatelja, ali i stručnih lica poput psihijatara, psihologa, psihoterapeuta, socijalnih radnika i svih onih koji mogu doprinijeti oporavku žrtve nasilja, kako navodi naš sagovornik. Za kraj svima a posebno ženama Aleksandar Jerotić iz NVO Pandora poručuje: NE ĆUTI!  NE TRPI!  PRIJAVI!!!