(INTERVJU) Ćinćur: Škole, umjesto obrazovnih ustanova, postale komiteti pojedinih partija

Međunarodni dan učitelja, koji se odlukom Ujedinjenih nacija (UN) iz 1994. godine obilježava svakog 5. oktobra, predstavlja priliku da se oda priznanje svim prosvjetnim radnicima i istakne važnost obrazovanja u razvoju društva.

U Crnoj Gori, međutim, ovaj dan je prošao gotovo neopaženo, što odražava širu sliku o odnosu vlasti prema jednom od temelja države – obrazovnom sistemu.

To je i bio povod da porazgovaramo sa nezavisnom poslanicom u Skupštini Crne Gore i profesoricom književnosti, Radinkom Ćinćur, koja je i sama prosvjetni radnik.

ZUMIRAJ: Nedavno je obilježen Međunarodni dan prosvjetnih radnika. Kako vi, upravo iz ugla prosvjetne radnice, ocjenjujete njihov trenutni položaj?

Ćinćur: Mi se sjetimo nastavnika i učitelja samo kad nas kalendar podsjeti da je to njihov dan, da treba da im čestitamo praznik, a sigurna sam da bi oni bili mnogo srećniji da se sjećamo njihove uloge u našim životima preko cijele godine i da im, na taj način, pokažemo da slijedimo one puteve na koje su nas usmjeravali. Ja i ovog puta želim da, još jednom, čestitam praznik kako mojim nastavnicima na svim nivoima školovanja, tako i svim mojim kolegama, ali i mojim učenicima koji su odlučili da se bave ovim plemenitim pozivom. Pritom, poželjela bih im da imaju mnogo strpljenja za sve izazove. Jer poziv kojim se bave će ih nagraditi zadovoljstvom koje je veće od svih materijalnih nadoknada – spoznajom da ste uticali, svojim djelom, na mlade ljude, da ste od njih stvarali čovjeka.

Kakav je njihov položaj danas, u sadašnjem sistemu vrijednosti, kad nije moderno učiti, kad je imperativ – snaći se, ostvariti cilj ne birajući sredstva? Kako nastavnik da uvjerljivo objasni da je do uspjeha moguće doći preko rada i znanja, kad na svakom koraku imamo ljude koji ničim ne zaslužuju to što imaju? Njihov položaj je težak, nesumnjivo, mnogi će reći Sizifov posao, ali treba da znamo – Sizif, i pored svijesti da će vječno gurati kamen, ne prestaje da ga gura. Učitelji su svjesni važnosti svoje uloge u društvu, u istoriji i radiće svoj posao bez obzira na sve izazove s kojima se susrijeću i, naravno – preživjeće ih.

ZUMIRAJ: Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavaju prosvjetni radnici?

Ćinćur: Ima mnogo izazova. Prije svega to je loš materijalni položaj koji im ne dozvoljava da se u potpunosti posvete svom poslu, jer u trci za egzistencijom se umore, izgube entuzijazam, a to je veoma opasno. Djecu ne možete prevariti, ona osjete vaše nezadovoljstvo. Odmah tu je i poremećen sistem vrijednosti u društvu. Ne cijeni se znanje, pa se postavlja pitanje: kako djecu da ubjeđujemo da treba da uče. Društvo se mijenja, škola i način učenja se mijenjaju, sve manje je potrebno teorijsko znanje, a sve više se cijene kompetencije: kako se ostvariti u novoj situaciji… Tu trku s vremenom i promjenama nije lako držati pod kontrolom.

ZUMIRAJ: Kako gledate na izmjene i dopune Zakona o obrazovanju po kojima umjesto školskih odbora, kako je bilo do sada, ministar bira direktore škola?

Ćinćur: Mislim da to nije dobro rješenje jer, u krajnjem, u to smo se već uvjerili. Nama su škole, umjesto obrazovnih ustanova, postale komiteti pojedinih partija i istomišljenika i umjesto da vratimo kriterijume koji će cijeniti rad, znanje, kompetencije, da najbolje kadrove postavimo na rukovodeća mjesta, mi se vraćamo starom rješenju da ministar postavlja i razrješava direktore kao osnovne organe u samoevaluaciji škola. Znači, oni će biti pod direktnom političkom kontrolom ministara kao političkih organa. Možda, zaista, neki ministar želi da bude prepoznat po kvalitetu i počne birati najbolje, ali ništa ne garantuje da neki drugi neće birati svoje partijske drugove. To je korak unazad u odnosu na rješenje da školski odbori biraju direktore po jasno utvrđenim zakonskim kriterijumima.

ZUMIRAJ: Kako će se to i u kojim sve segmentima odraziti na kvalitet obrazovanja naše djece?

Ćinćur: Već vidimo kako se to odrazilo, promjene u školskom sistemu se osjećaju na duge staze: naši učenici znaju da prednost i prolaz u neke nove bolje škole često nemaju najbolji, već đaci iz tzv. VIP odjeljenja, kojima se biraju profesori, razredne starješine i sl. To je tužno, da djeca osjete nepravdu na početku života. Poslije toga, oni ne vjeruju u fer plej utakmicu nigdje. Profesori koji se pobune protiv volje direktora često nemaju šanse da zasnuju stalni radni odnos. U to se uvjeravam svakodnevno, a to je zato što ne postoji transparentnost i jasni standardi pri izboru kadrova.

ZUMIRAJ: Na koji način bi to trebalo biti regulisano?

Ćinćur: Biće riješeno kad svi stanemo iza jasnih kriterijuma za izbor direktora i za zapošljavanje nastavnika: najbolji moraju da zauzmu najodgovornije pozicije. Ne može direktor, koji nije među najboljima u svom okruženju, da  vodi dobru kadrovsku politiku, da cijeni i primi najboljeg radnika. Mi imamo loš kadar po školama zato što su došli raznim nepotističkim i protekcionističkim vezama. Oni su odgovorni samo tim lošim direktorima jer su ih zaposlili iako, možda, neko mnogo bolji od njih nije dobio šansu na tom konkursu…

ZUMIRAJ: Gdje je i u kojim sve oblastima partitokratija, do sada, najviše nagrizla naš obrazovni sistem? U čemu se to najočiglednije vidi?

Ćinćur: Upravo u ovom o čemu sam govorila: zahvaljujući lošoj kadrovskoj politici imamo partitokrate umjesto stručnjaka u svim oblastima. I ti ljudi nemaju ni znanja, ni hrabrosti da se bore za integritet ni u učionici, ni u zbornici. Mi imamo često situacije da se ocjene na kraju popravljaju glasanjem na odjeljenjskom ili nastavničkom vijeću, ali to nije zato što ti ljudi misle da to dijete zaslužuje bolju ocjenu, već zato što su pojedini lobiji odradili posao.

ZUMIRAJ: Kakve reforme su hitno neophodne obrazovnom sistemu Crne Gore?

Ćinćur: Potrebno je mnogo reformi na svim poljima: reforma u načinu učenja, jer znanja koja se bubaju iz udžbenika nijesu dovoljna, potrebno je znati nešto uraditi sa tim znanjem, primijeniti ga, znati riješiti novu situaciju. To je najvažnija reforma koja ne može biti brza. Drugo su reforme na vrjednosnom polju: na najodgovornija mjesta moraju doći provjereno najstručniji kadrovi i oni moraju odgovarati za svoj rad. Da bismo poboljšali uslove u školama, treba nam više škola kako bi se djeca bavila i vannastavnim aktivnostima, razvijala kreativnost, doživljavala školu kao drugi dom. To je ono na šta prosvjetne vlasti mogu da utiču i treba sve da urade na tom polju.