(INTERVJU) Draganić za “Zumiraj”: Sistemski se radi na tome da se građanima Crne Gore ogadi politika

Promjene koje su uslijedile nakon izbora 30. avgusta 2020. godine donijele su mnoštvo noviteta.

No, koliko god da ih je i kakvi god da su, kako vrijeme odmiče, sve više uviđamo da svakodnevnica koju živimo nije ono što su građani, a naročito oni koji su se za korjenite reforme države i institucija zdušno zalagali i borili, morale i trebale biti.

Naprotiv, političke partije, sve do jedne, samo su nastavile dobro razrađene mafiopartitokratske prakse DPS-a na bukvalno svakom polju.

Upravo to je i dovelo do velikog razočarenja, kako ga partije isključivo i gledaju, “biračkog tijela”. To se najbolje vidjelo po broju apstinenata na nedavno održanim gradskim izborima u Podgorici.

Ipak, koliko god da je sumorna društveno-politička situacija poslednjih mjeseci, jedna grupa ljudi izabrala je da ne odustane i da – uprkos nedostatku resursa i tome što se politika u Crnoj Gori igra po unaprijed definisanim pravilima koja diktiraju “tradicionalne partije” – izađe na izbore i pokuša vratiti ono što bi trebalo biti normalnost: riječ i obećanje koje se poštuje i drži nakon kampanje.

Jedan od njih je i naš sagovornik, Nemanja Draganić, građanski aktivista i član Pokreta “Preokret” sa kojim smo razgovarali o novim formama organizovanja i djelovanja građana, meritokratiji, izbornoj utakmici sa političkim korporacijama…

ZUMIRAJ: Da li su se političke partije, kao forma političkog i društvenog djelovanja koja se kod nas u Crnoj Gori po/dokkazala kao klijentelistički kancer društva, potrošile i zastarjele?

Draganić: Svjesni smo zaloga političkih partija, partijskog pristupa i načina na koji je uspostavljen model u kome živimo. Svako cijepanje partija do sada smo doživljavali kao svojevrsan trijumf nad monopolizmom i slavili kao nadu da će se neko negdje opametiti i uvidjeti do kojih posljedica nas dovode uspostavljene prakse. Međutim, u konačnom, izgleda da korporativna politika u Crnoj Gori sama sebi pravi zamajac razvoja i dok god ima šta da uzme, pokupi, usisa – neće se puno stvari promijeniti. Lično sam mišljenja da nas tek čeka evolucija ovih struktura jer smo svjedoci da korporativna politika podobne vrbuje direktno iz obrazovnog sistema. Iz srednjih škola u kalupe političara plus, kao dodatak na sve, tendencija da se od svega u društvu pravi rijaliti – tako da ne… Ne da ne idemo ka kraju loših praksi, već samo hvatamo zalet prema zidu u koji treba da udarimo glavom.

ZUMIRAJ: Šta nam govori sve veća apstinencija građana na izborima? Razočaranost, ravnodušnost ili možda stav: ipak je sve ovo dobro…

Draganić: Apstinencija je rezultat ne jednog, nego mnogo različitih pristupa. Ne možemo apstinente gledati kao homogen skup jer su povodi apstinencije različiti. Politička pismenost u Crnoj Gori je dosta niska, sistemski se radi na tome da se politika ogadi ljudima, da se uspostavi model “svi su oni isti” i slično. U konačnom, da – apstinenti aminuju trenutno stanje kakvo god ono bilo. Bez obzira koji je povod apstinencije rezultat je da je trenutno stanje najbolja opcija jer glas nije dat bilo kojoj alternativi, a birački listić nije čak ni poništen, što bi opet bio neki vid iskazivanja stava i protesta.

ZUMIRAJ: Da li nam želje za promjenama, koje građani Crne Gore čekaju više od 30 godina, a kojih nema ni u naznakama čak ni nakon formalnog pada DPS-a, donose novi vid političkog organizovanja koji treba da donese i nove obrasce funkcionisanja društva – meritokratiju, antipartitokratiju?

Draganić: Do famoznog pada DPS-a je došlo i to je činjenica – odlično, svima svaka čast. Očigledno je, međutim, da sa praksama koje je DPS uzeo iz srži jednopartijskog političkog sistema koji je naslijedio, a zatim bez ikakvog moralnog kompasa formirao kompletnu stvarnost i uspostavio poluge moći koje su sad neki drugi uzeli u ruke, nismo napravili neki veliki, evolutivni iskorak. Moramo malo uzeti u obzir međuvrijeme od 30. avgusta do danas. Vrijeme prolazi izuzetno brzo, a mi uporno, umjesto nekih promjena, dobijamo samo loše upakovane proizvode koje smo dobijali tokom vladavine DPS-a. Do famoznog 30. avgusta imali smo pristupe da se pokušavalo aktivistički djelovati, vaninstitucionalno, jer smo imali osnovni prioritet da se vlast mora mijenjati i da moramo postići, prvi put nakon tri decenije, da se vlast jednom promijeni na izborima. Tu praksu aktivističkog i vaninstitucionalnog smo nastavili i nakon pada DPS-a, ali prosto smo došli do tačke da se moramo suočiti sa činjenicama da smo dio sistema koji se sa distance ne može mijenjati, koji je, u zavisnosti od toga kolika je nešto prijetnja, razvio imuni sistem koji ne dopušta bilo kakvom spoljnom korektivnom faktoru ni da priviri, a kamoli da pokuša da utiče na procese koji, u najboljem slučaju, ne čine ništa dobro našem društvu. Bolest partitoktatije moramo prvo sagledati i prihvatiti kakvo je stvarno stanje, pa onda početi sa čišćenjem, a mislim da nismo svjesni količine i širine izazova koji nam predstoje.

ZUMIRAJ: Meritokratija u Crnoj Gori… Koliko je realna i kako je uspostaviti kao sistem na kom bi u budućnosti počivalo društvo i država?

Draganić: Meritokatija mora biti imperativ. Moramo, u nekom trenutku, stati pred ogledalo i sagledati se. Slika neće biti lijepa, ali što više vrijeme prolazi, a mi se držimo po strani, biće samo još gore. Previše lako smo navikli da se odričemo najboljih. Pitanje meritokatije u Crnoj Gori ima svojih specifičnosti koje se ogledaju prije svega u maloj populaciji, a zatim i u problemima sa obrazovanjem, kupljenim diplomama, praksama namještenja na najviše funkcije i tome slično. Strah me da bi, ukoliko želimo sprovesti tako velike i zahtjevne procese, morali imati striktnu kontrolu koju sami možda ne bi mogli sprovesti u djelo. U tom slučaju valjalo bi imati alternativna rješenja koja moraju za cilj imati striktno sprovođenje odluka i kažnjavanja opstrukcija bez obzira odakle one dolazile.

ZUMIRAJ: Koliko je teško takmičiti se sa političkim korporacijama, kao grupa građana koja ima ideju i skromne resurse, u izbornoj utakmici? Da li i koliko to “izgori” čovjeka i šta vas lično motiviše da idete dalje?

Draganić: Priča “Preokreta” je priča kanalisanog aktivizma. Tek nakon postignutog rezultata shvatamo koliko smo veliki posao odradili i koliko je zapravo veliki izazov bio pred nama, a koliko nam tek predstoji nakon postignutog uspjeha na izborima. Bez ikakvog institucionalnog bekgraunda, sa užasno ograničenim sredstvima, sa ljudima koji uz angažman u organizaciji rade u realnom sektoru… Zaista ogroman izazov. Mene lično u ovome svemu motiviše i “vozi” sa jedne strane želja da nešto uradim, da se potrudim da u što većoj mjeri ne budem samo posmatrač propadanja društva čiji sam dio. Drugi bitan motiv je inat i bijes zbog svijesti da na pragu četrdesete živim u sistemu u kakvom živim.

ZUMIRAJ: Šta će “Preokret” u narednom periodu nastaviti da radi u cilju borbe za vrijednosti koje ste proklamovali u kampanji za podgoričke izbore?

Draganić: Dok traje rijaliti program formiranja većine ljutih neprijatelja iz kampanje i dok se vagaju politički pazari – Preokret radi na potpuno drugim stvarima. Naš cilj izlaska na ove izbore je bio upravo podrška građana koji su voljni da imaju svoje zastupnike u skupštini Glavnog Grada. Dužnost nam nalaže da, sa pozicije stečene moći, na osnovu povjerenja građana prije svega izađemo u javnost sa podacima koji se tiču građana glavnog grada. Da se vidi odakle se, koliko i za šta davao novac svih nas. Zašto živimo u gradu u kakvom živimo. Ko, kako, kad i za čiji interes je donosio štetne odluke za grad i za njegove stanovnike. Prije svega tu smo da budemo glas onih koji se najmanje čuju u našem društvu, a to su socijalno ugroženi, marginalizovani, ranjivi i “nepodobni”. I da se tu ne zaustavimo, tu smo da iniciramo akcije i stavke programa čija bi realizacija bila na korist građanima, da snažimo lokalne inicijative našim glasom u lokalnom parlamentu. Dakle, protestni glas, ali vrlo aktivna, a ne pasivna, pozicija. To je početni preokret.