Ko će da nam čestita?

Foto: Mirjana Đundić

Poboljšanja skromna ali ih ima, baš kao što očekuje  društvo i zajednica da ONA bude skromna, smirna i poslušna i da što manje talasa. I tako pod okriljem tradicionalizma, patrijarhata i onih najopasnijih normi, normi društvene zajednice koje se prenose sa koljena na koljeno i sa generacije na generaciju podjednako i  ,,na mušku“ i  ,,na žensku“ stranu stvori se plodno tlo za marginalizaciju u korijenu.

Nenaučena da vidi bolje više bistrije i brže, okovana u lance skromnosti, i poslušnosti svu svoju snagu i ljepotu ne ostavlja za sebe već za dom, porodicu, muža i djecu. Ima grube ruke, ruke ogrubjele od rada po cio dan, svakim mjesecom i godinom one postaju grublje, natečene, zglobovi… Iz takvih ruku daje samo nježnost i ništa više jer iz grubih ruku i najtvrđi kamen omekšava, jer tako se očekuje da bude domišljata i da iz ništa napravi sve, jer tako mora, to joj je uloga koju patrijarhalni lanac nametnuo.

Da li se mi plašimo te gubosti? Plašimo, većina nas se plaši i niko ne želi sa njom da se mijenja, jer to njeno namijenjeno je samo njoj i nikom više. Zašto bi se mijenjao? Pa dobro možda i ne treba, jer čudni su putevi koji nas kroz život vode, ali da li razmišljamo o NJOJ? Pa ne baš, jer je kroz istoriju civilizacije ona ostala i postala oslonac društvu i svijetu u kom živimo.

Da li se zapitamo da se možda zahvalimo i koliko je ONA zaslužna što smo svi ali ama baš svi sada zdravi čili i veseli, i budimo se uz prvu jutarnju kafu uz melogije nekog džeza ili soula, dok sanjivom rukom nanosimo maskaru a drugom se hvatamo za taginj?

KO JE ONA?

ONA je neko ko nema adekvatnu putnu infrastrukuturu. ONA  je neko ko nema blizu sebe Dom zdravlja ili bolnicu. ONA je ta koja ima nižu školsku spremu. ONA je ta koja nema u blizini policijsku stanicu. ONA je ta koja nema u blizini prodavnicu? Ona je ta koja nema u blizini poštu. ONA je ta koja nema u blizini Zavod za zapošljavanje. ONA je ta koja nema savjetovalište za prvorotke. ONA je ta koja ne ulazi toliko često u zvanične statistike. ONA je ta koja dijeli sve sa braćom. ONA je ta koja ostavlja sve sinu. ONA je ta koja nema u blizini ni psihijatra ni psihologa. ONA je ta koja gura sve ispred sebe a ostavlja sebe kilometrima daleko, jer bolje je da drugi uspije. ONA je ta koja ne vozi automobil. ONA je ta koja nema vremena za sebe. ONA je ta koja puno daje a malo toga uzima. ONA je ta na čije ime i prezime se dobijaju premije, grantovi i na čije ime i prezime se manji PDV obrađuje. Ona je ta koja je zanemarila sebe zbog drugih. ONA je ta koja ispraća i dočekuje dan. ONA je ta koja nema kome da se obrati kada nastupi nasilje u porodici. ONA je ta kojoj je društvo nametnulo da bude preduzetnica pletući čarape.

Pa dobro, nema ništa strašno u pletenju čarapa, jer se zahvaljujući njoj cijelokupna istorija i tradicija prenosila. ONA je sve svojim radom sačuvala kao dio nematerijalne kulturne baštine, svake zemlje pa i naše.  Ona je ta koja je toliko recepata sačuvala i toliko kroz istoriju jela skuvala da su postala specijaliteti, jer se naravno ne može očekivati da smo kao društvo imali personalnog kuvara i da je kamčamak djelo nekog Luja iz restorana sa 5. zvjezdica jer ne znam da li smo u 5. vijeku imali Mišelina kao parametar za dobro jelo. ONA je ta koja je svaki nacionalni kostim sašila. ONA je ta koja je svaki nacionalni kostim ukrasila. ONA je ta koja je svo predivo iplela, isprela i istkala. ONA je ta koja je i pušku držala i u ratu ginula. ONA je ta koja je bila vidljivija poslije 2.svjetskog rata nego danas. ONA je ta koja je sve pjesme izvorne sačuvala. ONA je ta koja je sve korake nacionalnog plesa sačuvala. Ona je ta koja je odvedena da radi u fabrike da se naša zemlja digne iz pepela. ONA je ta koja je naše pruge gradila. ONA je ta koja je u večernju školu išla. ONA je ta koja je čekala muža da joj se vrati vikendom na ručak dok je bio na radu u gradu. ONA je ta koja je ostala bez posla radeći u svim tim istim fabrikama. ONA je ta koja je u ispred tih istih fabrika štrajkovala da povrati svoje radno pravo.  ONA je ta koja je ostala bez posla i mogućnosti da privjedi sebi samoj našoj zajednici zbog loših odluka koje su se ticale strategija:  bolje uvoz nego izvoz, bolje uvoz nego da stvaramo domaći proizvod. Ona je ta čiji je rad toliko isprepletan sa drugim poslovima koje obavlja da se ne može jedan od drugog razdvojiti koliko je zapetljan. ONA je ta koja ne prima platu za rad koji obavlja. ONA je ta koja nije inforimisana o svojim pravima jer nema kada TV da gleda, štampu da čita ili skroluje po društvenim mrežama. ONA je ta koja dijeli nabolje parče hljeba sa svojom djecom. ONA je ta o kojoj, kada joj svi poumiru nema ko da brine. ONA je ta koja ,,neće da rađa”. ONA je ta kojoj je nametnuta neravnopravna i nelegitimna uloga da je zadužena za reprodukciju na selu. ONA je ta koja ,,bježi za boljim životom“. ONA je ta ,,zbog koje ima dosta neoženjenih mladića”.

KO JE ONA?

Kako nam Zemlja gruva kaza:

,,Kao moja mama

i moje mame mama

i moje mame mama pa njena mama, pa njena mama

Gledas u hiljadu zena

puta hiljadu zena

sve smo tu i svi ste tu

ne postajem, ne prestajem“

Da,  taj ciklus postaje izraženiji u sredini u kojoj ona živi, i vidljiviji u zajednici kojoj ona pripada, jer je samo njeno bivstvovanje utemeljeno na dubokim pravilima koje ni njene mame, mama nije pisala, krojila ni sprovodila. I zašto da ne pišem, kada je ona ta koja je zadužena za moju prvu jutarnju kafu, vrijedno radEći na planaži kafe, i dok fermentiše zrno na njenom malom gazdinstvu negdje u Brazilu ili Kolumbiji. ONA je ta, kojoj je negdje u dalekoj Kini obećan ,,bolji život“ dok ujutru napušta svoju malu trošnu seosku kuću svako jutro da bi u fabrici  udaljenoj kilometrima  vijugavim vlažnim putevima premazivala teflonom tiganj za jaja koja ću za doručak ispržiti. I da, ONA je ta koja je zadužena za moja jaja, i  za moj doručak. Ona je ta koja je zadužena za hljeb koji jedem, za vodu koju pijem, za sve što unesem u svoj organizam, pa čak i za eterično ulje i parfem koji svako jutro nanesem, zadužena je ŽENA IZ SEOSKIH PODRUČJA. Da li razmišljamo o njoj, dok jedemo svoja jaja za doručak, i dok ispijamo svoj jogurt? Ne dragi moji, ne razmišljamo, razmišljamo o brendu i o naljepnici sa čaše ili flaše jogorta. Da baš u tu čašu je stvorila ona u nekoj slabo plaćenoj fabrici udišući polinivilhloridna jedinjenja (plastika) i hiljade, hiljade žena je baš ovog jutra iz seoskih područja ustalo u četiri sata, dok smo mi još uvijek spavali, pomuzle su svoje kravice i čekale su da cisterna otkupljivača mlijeka prođe pored gazdinstva koje ne nosi njeno ime, koje nije na njeno ime. I da, sjetite se da se trebate zahvaliti i za garderobu koju nosite, jer su baš te pamučne farmerice i to one kvalitetne nastale na planaži pamuka koju obrađuju žene.

I to je ONA ŽENA IZ SEOSKIH PODRUČJA, za koju smo vezani više nego što mislimo, koja je indirektno zadužena za kvalitet našeg života. Sljedeći put umjesto pakovanja i umjesto brenda sjetite se sadržaja, jer za sadržaj je zadužena žena sa sela. I ne samo to, njen trag u vidu genetskog koda je utkan u sve nas, jer razvoj civilizacije je počeo sa ŽENOM SA SELA.

Sjetimo se nekada žene sa sela, ne samo za 8. mart ili 15. oktobar, jer društvena marginalizacija ne utiče samo na nju, već na sve nas, pa ako ne zbog nje, onda licemjerno zbog nas.

I ne zaboravimo na borkinje iz naših najužih zajednica kojima je stil života feminizam, a potiču sa sela.