Kultura za žene i žene za kulturu – umjetnička formula rodne ravnopravnosti

Crnogorska umjetnica Tanja Markuš je veoma mlada imala priliku da upozna Svetlanu i Adinu, dvije mlade žene koje su bile smještene u Skloništu za žrtve trgovine ženama, čijeg je ona bila dio tima. Njihova iskustva, kao i iskustva brojnih žrtava porodičnog nasilja, jedno za drugim su joj se urezivala u svijest.

„Duboko me je potresao taj stepen patnje slomljenih bića, brutalno i sistematski svođenih na robu, na ništa. Ta monstruoznost koja se šetala istim ulicama i obavljala javne funkcije, bila “uzoran građanin i porodični čovjek” dok je paralelno masakrirala nečije duše i tijela. Istovremeno sam sa mojim prijateljicama dijelila i borbene i odbrambene mehanizme svakodnevnice kojima smo crtale svoje mjesto u društvu“, prisjeća se Markuš.

Otud je došla potreba da iskustvo umjetničkog čina prenese na aktivističko djelovanje. Markuš je takođe koordinatorka Programa za kulturu “Centra za ženska prava” i kaže da „ne želi da poruke, vizuali, slogani i proglasi koje osmišljava budu lament nad tim što nam nedostaje već poziv na osvajanje prostora koji nam pripada“.

Kroz svoj rad i stvaralaštvo, ona je ovjekovječila borbu za ženska prava u Crnoj Gori, kroz sliku i kroz riječ.

Obrazovanje i vaspitanje su faktori jačanja rodne ravnopravnosti a kultura je nit koja ih svakodnevno prepliće, veže, i utiče na taj proces. Od filmova i serija koje gledamo, preko knjiga koje čitamo, predstava na koje idemo, do umjetničkih djela kojima se divimo – sve to znatno utiče na percepciju žene u  društvu.

Rodna ravnopravnost je samo deklarativno stavljena u fokus 2010. godine kada su počeli pregovori Crne Gore sa Evropskom unijom. Od tada, pa sve do danas, nedostaje političke volje i novca da se rodna ravnopravnost ojača kroz sve socijalne i kulturne mehanizme države.

Zbog toga je slanje feminističkih i rodno ravnopravnih poruka kroz umjetnost pripalo pojednicima, kreativcima i umjetnicima. Takva forma umjetnosti se često naziva angažovanom ili društevno odgovornom.

Tanja Markuš kaže da je njoj sporan sam termin „angažovana“ umjetnost. „Svako umjetničko djelo, koja god da mu je tema, podrazumijeva stanje angažovanosti, i ovaj pleonazam koji se odomaćio u govoru zapravo ne govori ništa, kao što je slučaj i sa „konceptualnom umjetnošću“, i mnogim drugim savremenim pokušajima definisanja umjetničkog procesa“, objašnjava ona.

Period tranzicije koji se desio na Balkanu devedestih godina nije zaobišao ni Crnu Goru. Prihvatanje i procvat kapitalizma na ovim prostorima znatno je degardiralo položaj žena u društvu, u politici, na radnim mjestima,  pa tako i u kulturi.

Tanja Markuš kaže da naše društvo, koje je od devedesetih naovamo pored ostalih zahvata podvrgnuto i kulturnoj lobotomiji, nema mnogo osjećaja za duhovne sadržaje. Dodaje da je devedestih godina, takozvana „angažovana“ umjetnost postala globalni mainstream, a to se, kao i obično sa zakašnjenjem, odrazilo i na krhki kulturni život Crne Gore.

Umjetnički čin i aktivističko djelovanje

„Meni je drago da vidim da se umjetnici bave problemom rodne ravnopravnosti, ali samo onda kada je to interesovanje autentično, kada ta djela nastaju iz empatije a ne kao posljedica užurbanog praćenja trendova. Posebno sam ponosna na mlade umjetnike/ce – polaznike „Kratkog kursa ukidanja patrijarhata“ koji već niz godina na radionicama stvaraju djela koja se, osim snažnim tematskim porukama, odlikuju snagom umjetničkog izraza i likovnosti, bez čega samu poruku o ravnopravnosti ne bi bilo moguće prenijeti“, poručuje Markuš za Zumiraj.

Sama umjetnost je, po svojoj prirodi, u neizbježnoj vezi sa cijelim svijetom, kaže Markuš. Pred umjetnikom su sve teme jednake – bilo da analizira jabuke ili građanski rat, umjetnik mora pristupiti djelu sa maksimalnom posvećenošću, koncentracijom i hrabrošću, objašnjava ona.

„Kao koordinatorka Programa za kulturu “Centra za ženska prava”, imala sam slobodu da osmislim koncept djelovanja koji bi umjetnike i aktiviste za ljudska prava iz različitih profesionalnih oblasti uključio u zajedničku borbu protiv nekulture nasilja“, ističe umejtnica. 

Kroz različite kulturne, umjetničke i edukativne forme, u sklopu tog koncepta djelovanja, oni analiziraju sve što im stoji na putu ka ravnopravnosti, kritikuju aktuelne diskriminatorne obrasce i zastupaju principe feminizma i antifašizma.

„Velika inspiracija za ovo djelovanje je nasljeđe NOPa, koji je razumio umjetnost i kao izraz borbenog duha i kao kanal za prenošenje znanja i podsticanjem kreativnosti opismenio i emancipovao naš narod“, poručuje Markuš.

Umjetničke poruke rodne ravnopravnosti razlikuju se od onih koje dolaze iz medija i drugih javnih kanala. Često umjtničke poruke mogu biti efektivnije i dugotrajnije. Markuš kaže da je to zbog toga što umjetnička percepcija podrazumijeva prodiranje u srž posmatrane pojave.

Dodaje da „prenošenjem ovog kompleksnog postupka posmatranja na društvene probleme, umjetnost nam pomaže da ih  rasvijetlimo, unaprijedimo stepen analitičnosti, probudimo kritičku svijest. Ona ima moć da mišljenja, impresije, stavove sažme u jasne poruke koje posmatrač brzo učitava, a koje djeluju i na intelektualnom i na emotivnom planu. Takođe, komunicira sa različitim društvenim kategorijama, nadilazeći generacijske, rodne, nacionalne, vjerske i druge razlike.“

Studija o rodnim aspektima kulturnih sadržaja u Crnoj Gori koju je 2022. izdao UNDP pokazuje da kulturnom sadržaju u Crnoj Gori nedostaje rodni aspekt, kao i samim institucijama kulture u zemlji.

U Studiji je predstavljeno i istraživanje u sklopu kojeg su intervjuisane filmske, TV i pozorišne profesionalke. „U pogledu auto-percepcije rodnog identiteta, 75% intervjuisanih filmskih/pozorišnih/TV profesionalki smatra da je „umjetnost bezrodna i da je u umjetničkoj profesiji najvažnije biti profesionalac i ljudsko biće“, dok 33% njih navodi da je „rod nebitan”.“

Nasuprot tome, 91% glumica svjedoči o primjerima lažnih obećanja, nemogućih zahtjeva, sadizma moćnih muškaraca, ponižavajućeg tretmana, pogrdnih komentara za glumice, opsjednutosti izgledom glumica… 81% profesionalki u kulturi misli da su žene nedovoljno zastupljene u ovoj oblasti i da je potrebna veća solidarnost među ženama.

69% ispitanika/ca smatra da kulturu posjeduju muškarci. Imajući to u vidu, može se zaključiti da je položaj samih umjetnica jako nepovoljan, što je dodatna prepreka u kreiranju kulturnih sadržaja koji promovišu rodnu ravnopravnost.

Markuš ističe izazov koji stoji pred svim umjetnicima u Crnoj Gori a to je tretiranje umjetnika kao besplatne radne snage – „Ovo posebno važi za kulturne institucije, čiji programi počivaju na našem radu. Povremeno ćemo čuti u medijima kako se neke institucije ponose time što u Crnoj Gori djeluje više umjetnica nego umjetnika, ali ta razmjera je prije rezultat svijesti o neizvjesnoj materijalnoj situaciji umjetnika nego posljedica rodne ravnopravnosti.“

Sve i da je u pitanju ovo drugo, kaže ona, svakako nije rezultat podrške institucija, koje, ako ne promovišu umjetnike sa platnog spiska njihove institucije, partijske formacije ili nekog kumsko-rodbinskog odnosa, u inostranstvo uglavnom šalju djela mrtvih umjetnika. U isto vrijeme, smatra ona, imamo situacije da zaposleni u institucijama koji i žele nešto da promijene nabolje odustaju pod pritiskom namještenika koji se bore za svoje lične interese.

Umjetnost kao neposlušna poslušnost i spoznaja sebe

Uloga umjetnosti i kulture u  formativnim godinama mlade filosofkinje i novinarke Bojane Šojale bila je dvosmislena. Još u osnovnoj školi je u umjetnosti tražila oazu slobode i otpor beskrajnoj dosadi neprekidnog boravka u školskim klupama po 45 minuta, najmanje pet puta na dan.

„Umjetnost je tu za mene bila neposlušna poslušnost i poslušna neposlušnost – buntovništvo koje lukavo otrežnjuje i opija, destabilizuje poredak prividnim potčinjavanjem. Kad bolje razmislim, možda bi taj prvi susret sa doživljajem umjetnosti kao vanrednim iskustvom trebalo tražiti i mnogo ranije – kada sam kao dijete prvi put gledala predstavu, sjedeći na strunjači u prvom redu“, priča Šolaja.

Bilo je nečeg, kaže ona, gotovo magijskog u tom stajanju na liniji koja odvaja prostor igre od zbiljskog života, i neke intuicije pojačanog intenziteta tog “nečeg”  što nam svakodnevica skriva, mameći nas, paradoksalno, istovremeno ka tom Skrivenom. Rani doživljaji tog tipa, za nju, kasnije iniciraju potragu za načinom „da se taj intenzitet raskrije negdje u stvarnosti koja nas susreće ili da se makar prenese sa scene u dramaturgiju ličnog i društvenog života“.

Srećno je doba kada se još vjeruje da je dovoljno pucnuti prstima, zamahnuti četkicom, naoštriti olovku, pa da ta iskustva budu moguća, prisjeća se ona – „Poslije se dešavaju suočavanja sa naličjem savremene kulture – njenom dekadencijom, neautentičnošću, pretvaranjem stvaralaštva u puku profesiju, jeftinim mijenjanjem provokacije mejnstrim propagandom, reprodukcijom istog tamo gdje treba da se pravi prostor za upad Drugog. Kada se ta slika koju sazrijevanje neminovno otvara pred svima koji se još usuđuju da vide, čuju i misle sudari sa onom željom za igrom, slobodom i autentičnim iskustvom uopšte, dobija se konflikt iz kojeg je teško izaći. Neki odustanu pod pritiskom, prihvate pravila igre ili propadnu. Drugi ničeanski upravo u svojoj slabosti nađu svoju (stvaralačku) snagu. Vrijeme na kraju presudi ko je od kakvog materijala.“

Bojana Šolaja se u svom radu značajno bavi kulturnom scenom Crne Gore. O njoj izvještava, prepričava, kritikuje i produbljuje njeno značenje. Na pitanje šta je kultura naučila o položaju žene u našem društvu ona odgovara da ambijent u kojem smo živjeli u decenijama za nama, a koje su cjelina dosadašnjeg životnog vijeka njene generacije, vrištao je neslobodu i represiju prema svima koji misle i žive drugačije od vladajuće grupacije. „

Paradoksalno, ta potčinjena pozicija je upravo bila i ono što nas je ujedinjavalo i neutralisalo privremeno naše razlike, koliko god velike i radikalne nekada bile. Jednoumlje sistema i neprohodnost za bilo kakvu drugost, onemogućavalo je da vidimo jedni druge u našim razlikama, a još manje je ostavilo prostora da te razlike jedni kod drugih prihvatimo i zavolimo“, objašnjava ona.

Šolaja vjeruje da ista matrica važi i za rodna pitanja u posebnom slučaju – „Ne treba potcjenjivati izvorne intuicije naše kulture, kroz koju je već nuđen jedan bogat spektar vizija žene – valjalo bi im se vratiti i promišljati o njima u kontekstu vremena u kojem jesmo.“

Treba, smatra ona, izbjeći instant rješenja, šablone i uniforme koje smo kao žene danas pozvane da podražavamo, raskrinkati pseudorješenja koja nas eksploatišu pod plaštom emancipacije. Žena, po njenom ubjeđenju, treba da prezre sve pokušaje poopštavanja i prihvati sebe kao ličnost, da osluškuje vlastitu perspektvu i da se upozna što bolje sa svime što je učestvovalo u njenom konstituisanju.

„Samo tako se mogu stvoriti uslovi mogućnosti za njeno istinsko samoodređenje i skok ka autentičnoj egzistenciji.“

Umjetnost, ukoliko to zbilja jeste, a ne samo instrument vladajuće ideologije i puka reprodukcija opštih mjesta, treba da nas isprovocira da promijenimo ugao posmatranja, osvijestimo aspekte nas samih i društvene realnosti koje su nam do tada bile nepoznate, ističe sagovornica Zumiraj.

„“Potrebne su nove uši za novu muziku”, a te nove uši se  obrazuju upravo kroz umjetnost.“

Ona kaže da živimo u društveno-istorijskom kontekstu čije je obilježje neutralisanje svega individualnog i ličnosnog u korist nekog apstraktnog “opšteg”.

„Vjerujem da su istinska ravnopravnost, ili još bolje, solidarnost i zajedništvo, mogući samo tamo gdje se otvara prostor da srušimo sva poopštavanja kako bismo uspjeli da vidimo jedni druge u našoj jedinstvenosti i neponovljivosti.“

Još je ljepše, nastavlja ona, kada shvatimo da je upravo ta jedinstvenost moguća samo onda kada smo jedni-za-druge, a ne jedni-protiv-drugih.

Ona se osvrće i na filosofiju Emanuela Levinasa koja, kako kaže, pruža dobar uvid u tu drugačiju, na prvi pogled novu, a zapravo izvorniju viziju odnosa od one na koju smo navikli u društvu zasnovanom na principima moći, sile i posjedovanja. Pomenuti filosof, uz sve neostatke i te pozicije, nudi jedno poimanje relacije koje uvodi u igru pretpostavke koje su ženi bliže, a koje nisu mogle da dođu do izražaja u prekomjerju suprotnog, iako u široj slici gledano ne i suprotstavljenog, muškog principa.

Po njenom mišljenju, mediji i kulturna scena su prilično uniformi u programu žene koje nude. Ono što se razlikuje je upravo pogled građana, i što je važnije, građanki na te poruke, poručuje Šolaja.

“Sklona sam da vjerujem da je neophodno da mediji i kultura u cjelini budu manje agresivni u nametanju određenih standarda ženama, iz kojeg god korpusa da dolaze. Smatram da je neophodno osnažiti žene da se slobodno opredjeljuju prema tim porukama, pa bi mediji i kulturni djelatnici trebalo da prepoznaju svoju ulogu u kreiranju ambijenta u kojem žena neće biti uskraćena za slobodno opredjeljenje u pogledu njenog identiteta i uloge koju će u skladu sa tim identitetom u društvu preuzeti, niti osuđivana zbog toga, kakvo god ono bilo“, zaključuje.

„Bez vas se ne može pisati istorija“

Izložba „Bez vas se ne može pisati istorija“,  kojom je Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević“ 2015. obilježila 70 godina od pobjede nad fašizmom samo je jedan od primjera koliko je važna uloga žena u umjetnosti, i uloga umjetnosti u životu žena na ovim prostorima.

Motiv izložbe bio je da stavi žene u fokus antifašističke borbe i oda počast njihovom doprinosu u borbi za oslobođenje. Slične inicijative postojale su i na primorju, u Boki i Baru, gdje se slavila uloga žena u antifašističkom pokretu kroz umjetnost i kulturu, najčešće na inicjativu i u organizaciji nevladinih organizacija.

Nešto bliže današnjici je izložba Tanje Markuš, prošlog marta, povodom decenije postojanja Centra za ženska prava čija je tema bila novija ženska borba za svoja prava u Crnoj Gori.

U Crnoj Gori se rađaju i neke nove kulturne ideje, ili se restauriraju stare, koje svoje platforme koriste kao scenu za umjetnost koja radi na jačanju rodne ravnopravnosti. Takav je slučaj sa festivalom Barski ljetopis koji poslednjih godina nudi publici predstave sa ovom tematikom. Festival filma o ljudskim pravima, Ubrzaj, takođe nudi filmska ostvarenja koja problematizuju položaj žene u društvu.

To su samo neki od pozitivnih primjera, a ima ih još mnogo, širom Crne Gore. Ono što nije pozitivno je izostanak političke volje da se umejtnost podrži na značajan način a umjetncima stvore uslovi da nesmetano stvaraju i svojim djelima utiču na jačanje, ne samo rodne ravnopravnosti, već društva u cjelini.