Laž(i) – “napredak” crnogorske i brđanske porodice

Porodica je, sjećam da su nas tako nekad učili u školi, osnovna ćelija društva.

Koliko je ona, da se tako izrazim, normalna (iako je to danas potpuno relativna kategorija), toliko je zdravo društvo, odnosno – država i narod. Na osnovu svog dosadašnjeg iskustva, obilazeći razne krajeve ove šake brda i kamena koju nazivamo Crnom Gorom, vjerujem da se velika većina mojih sugrađana, nezavisno od toga da li su patrijarhalni i konzervativni ili liberalni i otvoreni, slaže s tim.

Pod normalnom porodicom ovdje mislim na familije gdje:

• djeca poštuju roditelje i roditelji djecu;
• roditelji i djeca žive skladno, pošteno i od svog rada;
• roditelji i djeca imaju povjerenja jedni u druge;
• roditelji i djeca ne rade ništa što ne bi voljeli da neko njima (u)radi.

Posmatrajući savremeno društvo i porodice, pogotovo kroz prizmu rođačkih, plemenskih i/ili komšijskih odnosa, moram primijetiti da smo mi narod koji je ogrezao u navici da živi u laži.

Biti neuspješan, prosječan i običan u Crnoj Gori i Brdima kao da je sramota… Da ne pričam tek o tome koliko se porodica stidi toga kada neki član, ne daj Bože, zaboluje od nečega… Ovdje se bolest roditelja i/ili djeteta, u većini slučajeva, pošto-poto ukriva sve dok se to može i dok ona ne postane očigledna.

Ovaj fenomen, da se bukvalno sve krije i predstavlja ljepšim nego što to u stvari jeste, uočljiv je i najviše prisutan u manjim sredinama, konkretnije – selima, po kojima se ja gotovo svakodnevno krećem i obitavam.

Druga bitna karakteristika ljudi ovom parčetu teritorije (tačnije – četiri nahije, sedam brda, malo mora i dijela (stare) Hercegovine), htjeli to mi priznati ili ne, jeste da su, čast izuzecima, izuzetno ljubomorni i zavidni.

Ovdje se uspjeh u bilo čemu jako teško prašta i podnosi. Čim ti i familija imate malo više i/ili možete malo bolje – niste mi više mili i trudiću se svim silama da vas nekako spotaknem. A ako u tome ne uspijem – odbaciću vas i prezreti kao smrtne neprijatelje.

S druge strane, ako ste ti i porodica neuspješni, prosječni ili, daleko bilo, siromašni – vi ste “jadovi”, pa ću nastojati da vas uvijek imam blizu sebe, toboš da vas “pomažem”, kako bih mogao da se tješim zbog svoje stagnacije, dok crkavam od zavisti posmatrajući druge koji, uglavnom materijalno, napreduju i ostvaruju se.

Zato mnoge porodice danas mnogo više vole da ih mrze i da im zavide, čak i kada je sve najobičnija laž, nego da ih neko “žali”, iako smo svi samo ljudi i svakoga sve, u nekom trenutku života, može zadesiti.

Da se razumijemo, nije to došlo među nas sa duhom ovog vremena, od Zapada i mnogih “vrijednosti” koje nam se nameću, već nešto što smo – koliko god da su u mnogo čemu i bili bolji od nas, te ih s punim pravom ponekad i (previše) idealizujemo – naslijedili od naših starih.

“Snaga nacije počiva na integritetu porodice”, ocijenio je svojevremeno veliki kineski filosof, mislilac i reformator Konfučije, a kolika i kakva ona može biti u slučaju društva i države koju mi ovakvi gradimo, kada smo od malih nogu zatucani da sve krijemo, prećutkujemo i “filujemo” (da ne kažem – lažemo), procijenite sami…