Menstrualno odsustvo: Plaćena pošteda ili pravo na zdravlje

U Ženskom klubu Skupštine Crne Gore nisu razmatrali da predlože zakonsko rješenje poput španskog, koje je izazvalo brojne komentare i kontroverzne reakcije širom Evrope.

Tabu i sumnja

 Zbog čega u Crnoj Gori ova tema još nije načeta? Vjerovatno zbog patrijarhata i sporog protoka feminističkih politika, ali i zbog opravdanog straha da bi takvi zakoni ženama samo dodatno zagorčali život.

Sumnjičavi glasovi upozoravaju da bi ovim rješenjem žene mogle biti još više diskriminisane pri zapošljavanju, jer sistem nije u stanju da zaštiti ni buduće majke kad se nađu u redu za posao.

U cijelom svijetu, ova je tematika i dalje tabu i na metama kritike, a Španjolke mogu zahvaliti krajnje lijevoj partiji Podemos što je progurala ovo zakonsko rješenje karakteristično za neke azijske zemlje.

Crnogorska poslanica Branka Bošnjak iz Demokratskog fronta pita se da li bi slična bolovanja bila održiva, jer bi „to odsustvo značajno koštalo državu“.

,,Kao patrijarhalno društvo mislim da bi se suočili sa nerazumijevanjem i možda i podsmjesima. A što se tiče finansijskog efekta, morali bi tražiti od našeg Ministarstva finansija da napravi finansijsku procjenu ovog zakona pa tek onda bi mogli razgovarati jasnije po pitanju ovog aspekta“, kaže Bošnjak.

Pravo na zdravlje

Aktivistkinja za ženska prava Maša Elezović kaže da nije riječ o privilegiji već o pravu na zdravlje, koliko god novca trebalo uzeti iz budžeta.

,,Španski zakon ne predviđa plaćenu “poštedu” za sve žene, već daje mogućnost onima koje pate od izuzetno bolnih menstruacija da od ljekara dobiju doznake koje im omogućavaju da dobiju plaćeno bolovanje. Donošenje ovakvih zakona, kao i zakona o besplatnim menstrualnim proizvodima koje je Škotska donijela, omogućavaju ženama da njihova prirodna tjelesna funkcija ne bude ograničavajući faktor“, kaže Elezović.

Ona ističe da menstruacija, kao tjelesna funkcija koju ima polovina stanovništva, drugačije utiče na svaku osobu. Stigma, otežan pristup menstrualnim proizvodima, teški uslovi rada i varirajući simptomi mogu da prodube već postojeći rodni i klasni jaz u društvu.

Ipak, sa novim zakonima stvari često mogu krenuti po zlu i prakse zavise od zemlje do zemlje. U nekim azijskim zemljama žene prosto ne koriste ovo pravo koje im je dato na papiru a primjena zakona zavisi i od kulturnog konteksta.

Azijski sindrom

,,Japan ovaj zakon ima još od 1947. međutim, formulisan je na način da je na poslodavcu da odluči da li će žena koja zatraži odsustvo zbog menstruacije biti plaćena ili ne. Dodatno, japanska radna kultura je jedna od najtoksičnijih u svijetu i posebno je neprijateljski nastrojena prema ženama.  Na primjer, od žena očekuje da napuste posao kada zatrudne, u nekim slučajevima i kada se udaju“, kaže Elezović.

U Južnoj Koreji zakon podrazumijeva da žene imaju na raspolaganju jedan neplaćeni dan mjesečno, ali istraživanje iz 2018. pokazuje da tek svaka peta radnica koristi to pravo. Sa druge strane, tajvanski zakon ženama omogućava 3 dana odsustva za koje će dobiti pola dnevnice, ali mogu iskoristiti maksimum jedan dan u jednom mjesecu.

,,Ovakve formulacije zakona suštinski ne pomažu ženama koje imaju stvarnu potrebu za odsustvom, već ukazuju ili na prepoznavanje potrebe uz nedovoljno razumijevanje (jer su te zakone većinom pisali muškarci) ili na tradicionalistički patrijarhalni pogled na žene kao slabiji pol koji jednom mjesečno krvari“, ističe Elezović.

Ona kaže da je jedini način za izbjegavanje kulturološkog pritiska dugotrajna edukacija i rad na iskorjenivanju patrijarhata, normalizaciji razgovora na temu menstruacije i kreiranje kulture koja se zasniva na brizi jednih prema drugima, kog god pola, roda, rase i klase bili. 

Problem primjene

A šta se može očekivati u Crnoj Gori? Dok skupštinske predstavnice strijepe od poruge, dok poslanica Bošnjak, kako je obećala, „provjeri kakvo je raspoloženje u Ženskom klubu za ovu temu“, netaknut ostaje jedan ozbiljan sistemski problem.

,,Kao što mi u Crnoj Gori dobro znamo, postojanje zakona ne znači i njegovu uspješnu primjenu. Tako da rizik koji ovakav zakon može donijeti je da ne bude formulisan na primjenjiv način“, kaže Elezović.

Ona napominje da smo naučeni da zakon doživljavamo kao hladan i objektivan mehanizam koji bi trebalo da omogući pravičnost u društvu, ali ono što često zaboravljamo je da zakone pišu ljudi za ljude i da je neophodno u njih utkati ljudskost i brižnost.

,,Trebalo bi voditi računa o svim kategorijama onih koje imaju menstruaciju, jer ukoliko to odsustvo ne bude plaćeno, žene koje su nedovoljno plaćene neće koristiti ovu mogućnost ni onda kada im je prijeko potrebna. U tom sličaju, radnicama koje nisu prijavljene ovaj zakon će samo proširiti spektar prava kojima ne mogu pristupiti. Ako je zakon nekvalitetno formulisan on će dati poslodavcima povod za još veću diskriminaciju prema ženama prilikom zapošljavanja.“

Ono o čemu bi dodatno trebalo voditi računa, navodi Elezović, je i način na koji se pristupa ovom pravu, jer bi neko mogao osjećati nelagodu da otkrije svoj menstrualni status poslodavcu, posebno nebinarne ili trans osobe.

Na kraju, nezaobilazni problem je pronalaženje budžetskih rješenja, a riječ je o desetinama miliona eura, kako bi ovakav zakon stvarno mogao da se primjenjuje. To je realan izazov kod svih novih propisa koji se zasnivaju na proširenju prava kroz pozitivne podsticaje, poput inicijative za smanjenje poreza na menstrualne proizvode.

,,Ono što može biti izazov je ko bi taj zakon pisao i sa koliko razumijevanja. Zato je neophodno da se pri oblikovanju ovakvih zakona konsultuju ženske organizacije koje se ovim temama bave, aktivistkinje koje imaju iskustvo rada na terenu i sve one na koje ovakakav zakon može uticati. Moramo biti odgovorni pri oblikovanju prava kako bi pravda bila stvarno pravedna“, kaže ona.

Ključna savremena kontroverza u vezi sa pravom na menstrualno odsustsvo tiče se (ne)mogućnosti da se jedno ovakvo pravo integriše u neoliberalna kapitalistička društva zasnovana na kompetitivnosti, slobodnom tržištu radne snage i povlačenju socijalne države.

U takvim uslovima pravo na menstrualno odsustvo ženu neminovno dovodi u diskriminušići i nepovoljan položaj na tržištu rada. Kao rezultat toga pravo na menstrualno odsustvo tumači se na različite načine i rijetko se koristi.     

Back in the USSR

Zanimljivo je da španski zakon koji se odnosi na menstrualno odsustvo, obuhvata i bolju dostupnost abortusu koji je u toj zemlji legalizovan 2010. godine. Propisana je mogućnost da maloljetnice abortiraju bez prisustva roditelja, seksualno obrazovanje, ali i besplatna distribucija kontraceptivnih i menstrualnih proizvoda u srednjim školama.

U decembru prošle godine Zakon je prošao Španski Kongres a zatim i Senat, slabiji dom u španskom parlamentu. Zakon je prošao zahvaljujući krajnje-lijevoj partiji sa jakom feminističkom strujom Podemos, što je ,,nešto o čemu crnogorska politička scena može samo da sanja“.

,,Međutim, za izglasavanje ovakvog zakona nije neophodno da čekamo radikalnu promjenu na političkoj sceni, u prilog tome ide činjenica da se slični zakoni primjenjuju u zemljama koje na svom čelu imaju mnogo tradicionalnije partije kao što su Japan, Južna Koreja, Zambija“, napominje Elezović.

Tek nekolicina kompanija hvali se u svjetskim medijima da odobravaju menstrualno odsustvo svojim radnicama, a što se tiče država koje su do kraja sprovele ovakvu politiku – i njih je tek nekoliko.

Menstrualno odsustvo prvi se put pojavljuje u Sovjetskom savezu još 1922. godine. Boljševička menstrualna politika bila je usmjerena na radnice u fabrikama, koje su dobijale dva do tri dana u potpunosti plaćenog menstrualnog odsustva. Taj zakon se povezuje  sa tadašnjom pronatalističkom politikom, gdje se ,,vodilo računa o ženinom reproduktivnom zdravlju i njenoj ulozi kao majke“.