Mizoginija (ni)je u opisu posla novinarki

Sve uvrede na rodnoj osnovi bile su pokušaj da se diskredituje Andrein novinarski rad.

Ovakva situacija se ponovila nakon objave CIN-a na facebook-u o seksizmu i humoru meme stranica u Crnoj Gori. U komentarima se opet raspravljalo o njenom polu, izgledu ali i partijskog pripadnosti i izgledu njenog partnera.

Andreu ovo nije ni na koji način obeshrabrilo da nastavi da se bavi važnim temama. Naportiv, dokazalo joj je koliko je neophodno otvarati dijalog o njima.

„Svjesna sam da sam privilegovana, jer sam odrasla u okruženju u kojem se takvi komentari nijesu mogli čuti, pa sam itekako svjesna sebe, svojih mogućnosti i sposobnosti“, priča Andrea za Zumiraj. Zbog toga je ovakvi komentari nijesu pogodili niti uspjeli da je uvrijede.

Ipak, nastavlja ona, zna da nije takav slučaj sa svim ženama u Crnoj Gori te da mnoge odrastaju pod pritiskom štetnog patrijarhalnog sistema vrijdnosti te da njih ovakvi komentari mogu itekako obeshrabriti i odvratiti od bavljenja poslom koji žele.

Ne samo da je ovakvi komentari nijesu iznenadili, ona ih je i očekivala. „To je zbog toga što je politika dominantno polje botovanja i trolovanja i onda kada neko to pokuša da kritikuje, on će naići na ismijavanje, verbalno maltretiranje“, objašnjava ona.

Iako to na nju nije uticalo, ne znači da nije svjesna ozbiljnosti situacije i negativnih posljedica koje ovaj govor može ostaviti po nekog drugog. – „Upravo zbog toga što razumijem kakav efekat može imati ovakav govor, zbog toga se i bavim takvim temama“.

Da bi ovakav govor izumro, Andrea kaže da se moramo okrenuti učenju feminizma. To je, objašnjava ona, dug proces koji može biti i bolan i ne može se desiti preko noći. Taj proces, čak, može biti teži za žene nego za muškarce.

„Moramo saznati i razumjeti na koje sve načine patrijarhalni sistem utiče na žene i njihovo oslobođenje u društvu. Jednom kada žena to osvijesti, ovakve stvari je više ne mogu pogoditi“, zaključuje Andrea.

Njen slučaj, naravno, nije izolovan. Novinarke se sa seksizmom i mizoginijom susreću na svakom koraku, a najčešće na društvenim mrežama. Patrijarhalni sistem u spoju sa digitalizacijom i dominacijom medija je od novinarki proizveo primarne mete za rodnu diskriminaciju. Sve to u cilju da se diskredituje njihov kredibilitet kroz uvrede ili govor mržnje na rodnoj osnovi, na račun fizičkog izgleda, godina ili same teme kojom se bave.

Ove vrste napada na novinarke su specifične jer se skoro isključivo odnose na ličnost novinarki, a ne na njihov rad.

Neki zbog izgleda ili stila oblačenja dovode u pitanje tačnost informacija i istinitost njihovog rada.

Nešto izloženije ovom problemu su novinarke koje rade na televiziji, zbog vizuelnog efekta. Često su, u moru mizoginih komentara, okarakterisane kao prezenterke a njihov fizički izgled, posebno na televiziji, je uvijek tema rasprave.

Novinarke trpe svakog dana, jer profesionalizam ne trpi

Željka Mirković, novinarka televizije Nova M, kaže da je novinarskom poslu bila u nizu različitih situacija. „Ponekad imam osjećaj da sam protrčala kroz Morovu ,,Utopiju“, živjela u doba Franca Kafke i spoznala apsurd o kome govori Kami“, slikovito objašnjava Željka.

Nenormalno je postalo normalno, smatra ona, pa se ženi ne prašta ako ima stav i glasno ga saopštava, prirodno je da bude žensko, da bude tiha, nevidljiva, a opet da posao ne trpi.

Najčešće su sagovornici bili ti koji bi u zavisnosti od teme, odmjeravali da li ona to, kao žena, može vjerodostojno iznijeti. „Sjećam se da me jednom prilikom jedan od sagovornika rekao ’Šteta, toliko se daješ sebe u posao, a opet si žensko’“, prisjeća se Željka.

Bilo je i onih koji su sažaljivo gledali na profesiju kojom se bavi – ,,Šteta što se nisi posvetila porodici, jer ovaj posao nije za ženu.” Bilo  je i onih koji su željeli ostvariti komunikaciju van poslovnih okvira, praveći vještačke situacije.

Ova vrsta diskrminacije, mizoginija i seksizam kao da su u opisu posla novinarki, iako one čine veći dio profesije i najčešće im se, deklarativno, garantuju razne vrste zaštite.

Tako misli i Željka koja kaže da bilo koja radna sredina, od javnog prostora do korporacija je sačinjena mahom od žena. Ta takozvana zona ,,kolektivizacije rada” u mekim industrijama je dovela i do veće izloženosti u svemu, objašnjava ona. – „Emancipacija je promijenila naše živote na bolje, ali tragovi i metode mogućeg ugrožavanja ličnog integriteta žene kao jedinke su opstali, prenoseći se u novo doba. Mislim da se stvari mijenjaju, ne brzinom kojom bismo željeli , ali se mijenjaju.“

Ona se plaši da se to ne odnosi na ,,veličinu” žrtve, jer svjedočimo situacijama koji drugi nazivaju izolovanim slučajevima, a prema mjeri nepočinstva prevazilaze klasičnu mizoginiju.

„Televiziske novinarke izloženije su javnosti u smislu, stalnog pojavljivanja na TV ekranima, međutim, ni tu nema pravila kada je riječ o drugoj strani koja čeka da ispolji svoje nezadovoljstvo i frustraciju. Interesantno, da su na meti uvijek žene, međutim, zanimljivo je i to da nerijetko žena klasifikuje ženu“, ocjenjuje Željka.

Često se dešava da je prenesena agresija sastavni dio posla, smatra ona. Mnogo je teško raditi u uslovima u kojima morate biti glas razuma, sa jedne strane, a sa druge strane slušati zlokobne komentre i osude. „Gledati cinizam u oči i dati prednost profesionalizmu. Ponekad je to ravno Sizifom poslu, u kome ne vidite početak ni kraj misije. Teško je hodati bos po trnju kada ti stopala traže meku travu, a onda kada se dočepaš pašnjaka, ne postoji ništa što te može zaustaviti“, zaključuje novinarka Nove M.

Mizoginija je samo jedna u nizu rodnih prepreka

Rodna diskriminacija, iako najprimjetljivija na društvenim mrežama, dešava se i unutar redakcija. Od strane kolega, od strane sagovornika i od strane publike.

Svi ovi problemi su postali toliko ustaljeni, da novinarke ponekad ne znaju ni da ih prepoznaju.

Sa tim je saglasna i Vesna Rajković Nenadić iz Instituta za medije. Vesna je dugogodišnja novinarka i kaže da je reagovala uvijek kada bi se lično susrela sa ovim problemima.

Novinarke čak i kada prepoznaju rodnu diskriminaciju i govore o njoj, rijetko se kada odluče da je prijave, ističe Vesna kao problem. Strah od gubitka posla, od toga da će biti dodatno stigmatizovane u samoj redakciji, ne žele da prolaze razne postupke i dodatne stresove, samo su neki od razloga za to. Ona dodaje da izostaje podrška na svim nivoima.

„Novinarski posao je jako težak, zahtijeva rad koji nema radno vrijeme. To se odražava na porodicu, na brigu o djeci koja je dominatno i dalje u Crnoj Gori na ženi. Dešava se da kada se vrate sa porodiljskog, budu tretirane kao početnice iako imaju dugogodišnje radno iskustvo. O tome se čak i rijetko govori“, priča ona.

Posljedica svega toga je, kaže Vesna da je danas sve manje mladih koji žele da se bave novinarstvom, iako završe taj fakultet. – „Problem je takođe u niskim zaradama, nedefinisanom radnom vremenu ali i odnosu manadženta koji dominantno traži poslušnost. U takvoj situaciji nema dodatne podrške na bilo kom nivou, a kamoli kada su u pitanju novinarke.“

Vesna podsjeća da su diskriminacija i govor mržnje zakonski tretirani. U tom smislu je važno prijavljivati, kaže ona, posebno govor mržnje u javnoj sferi.

„Sporni govor kojeg ima sve više utiče na novinarke da se ne bave tim poslom. Kao i na političarke.“

Vlasnici medija moraju da prepoznaju da su im novinari i novinarke bitne i da ih ne može zamijeniti softver, to je prvo i osnovno, smatra ona. – „Da izadjemo iz mantre..ako ti nećeš, ima ko hoće. Tek nakon toga možemo pričati i o bilo kojoj drugoj vrsti podrške.“

Rodno orjentisani napadi na novinarke sami po sebi su veliki problem novinarske profesije. Ono što predstavlja dodatni rizik je to što u rizičnom društveno-političkom momentu oni mogu biti varnica za produbljivanje govora mržnje i, u krajnjem slučaju, napada na novinarke.

U Crnoj Gori ne postoje relevantni statistički podaci o ovoj vrsti napada na novinarke. Fizički napadi su i dalje u fokusu, kao i ubistva, iako još uvijek ovi slučajevi nijesu razriješeni.

Podaci Koalicije za žene u novinarstvu pokazuju da su u Crnoj Gori novinarke najizloženije verbalnim napadima i govoru mržnje. Na svjetskom planu, najugroženije su novinarke u Rusiji i Turskoj.