NORMALIZUJ- Ratna reportaža Veljka Vlahovića

Na portalu NORMALIZUJ osvanula je prvi put na digitalnom formatu ratna reportaža iz španskog građanskog rata. Jedan od urednika portala NORMALIZUJ, Brano Mandić napisao je na svo fb profilu da je ovakve stvari moguće naći samo u starim časopisima, no sada zahvaljujući portalu NORMALIZUJ, ova reportaža je dostupna internet publici.

“Objavljujemo reportažu Veljka Vlahovića iz španskog građanskog rata. Priča je prvobitno izašla u Dimitrovcu, listu bataljona Dimitrov 1937. godine

Iznose me iz prve linije sa tri rane teške kao olovo. Tri izvora vrele krvi pričaju da su prije nekoliko minuta kroz tijelo projurila tri usijana željeza. Veličina krvavih izvora kazuje da li su razbojnici gađali dum-dum mecima. Miješali su i jedne i druge.

Bolnica. Krv i rane radnika i seljaka pod jednim krovom. Potmuli jauci i škripa zuba. Pored mene leži drug. Moj krevet je numerisan brojem 6, njegov 7. Krupne crne oči vire ispod pokrivača. 16 mu je godina, 16 teških bremena gladi i neprekidnog rada za drugog. Borili smo se na istom frontu. 7 mjeseci je od kad je dobrovoljac slobode. U avgustu branio je rodno mjesto Granadu, kolijevku i grobnicu velikog pjesnika Garsija Lorke. Prvih dana dodavao je starijim drugovima, municiju, jelo i vodu. Jednog dana kad je avgustovsko sunce peklo svom jačinom, kada je vazduh treperio brdima oko Granade nosio je vodu. Pored njega su pjevali mitraljezi i granate, fijukala zrna i miješao se miris baruta sa isparenjima čovječjih lešina. Išao je od druga do druga kroz rov. Najednom vrisak. Nagazio je na čovjeka koji se grčio prorešetan mecima. Bio je to njegov brat. Imao je još toliko snage da mu pruži krvavu pušku i izdahnuo je.

Od toga dana zamijenio je zemljane lonce puščanom vatrom. Svetio je brata i branio rodno mejsto. Mjesece septembar i oktobar proveo je na frontu kod Toleda, uvijek u prvim linijama. Novembra i decembra branio je srce Španije – Madrid. Januar i februar – Harama. Nizali su se dani, nedjelje i mjeseci, ali vatra nije prestajala. Na nebu iznad Madrida lebdjela je parola španjolskog proletarijata „No pasaran!“.

Sjećam se kada je jedan bataljon Španjolaca jurišao sa bajonetima a iz stotinu grla odjekivala je pjesma…

Iz dana u dan nizala su se sve nova i nova herojstva. Bataljoni Španjolaca i međunarodnog proletarijata pisali su svojom krvlju još jednu stranicu u istoriji borbe za slobodu i ljudska prava, stranicu koja će vjekovima biti svjetiljka u borbi radničke klase. Četrnaestog februara dječak iz Granade izgubio je dječaštvo. Jedini brat, koji mu je još ostao, puzao se ka tenku, koji je bljuvao oganj. Eksplozije ručne bombe i gusti oblak dima zaustavio je čeličnu avet koja je gorjela. Mali Granađanin preživljavao je najteže časove. Za trenutak je uvidio samo da tenk i čovjek puzaju jedan drugom u susret. Tenk je bio u plamenu, ali se ni čovjek nije micao. Vrisak sa Granade ponovio se i na Harami. I drugi brat bio je mrtav. Dječak je pružio ruke i koraknuo ka mrtvom bratovom tijelu, ali već na prvom koraku pao je na zemlju. Metak mu je prošao kroz desnu i eksplodirao izlazeći iz lijeve noge.

Jugosloveni u bolnici Alikante V.V leži lijevo

Bolovi, temperatura, miris medikamenata i užurbanost bolničkog osoblja. Kroz otvoreni prozor dopiru riječi neke revolucionarne pjesme, koju pjevaju, novoformirani bataljoni španjolskih seljaka i radnika pred odlazak na front:

Manana, por las calles/ masas en triumfo marcharan/ Ante la Guardia Roja/ los poderosos temblaran.

Sjećam se pjesama, koje su se pjevale u moru bataljona. Sjećam se prizora sa fronta kada je jedan bataljon Španjolaca jurišao sa bajonetima a iz stotinu grla odjekivala je pjesma. Baš u trenutku kad se na prvim bajonetima zasvjetlucala krv, snažno je prodirao svršetak:

Agrupémonos todos en la incha final…

Borci Španjolske narodne vojske žive, bore se i umiru s pjesmom. Mali drug pored mene posljednjih dana je mnogo zamišljen. To me čudi, jer su mu bolovi već prestali i rana mu zarasta. Priča mi često o braći, sa suzama u očima, ali kad pomene oca, majku i sestru od 14 godina koji su ostali negdje u blizini Granade, zaćuti. Jednoga dana ga pitam: Što mu je… Htio bih da pišem majci i sestri i… i … Zaplaka. Trebaš hartije?… Ne… Mastilo?… Ne… Čudim se šta mu je. Najedanput se sjetih bolesti španjolskog proletarijata. Nepismen? Nepismen, odgovori dječak i opet zaplaka.

Već je više od mjesec dana kako malog poučavam čitanju i pisanju. Riješili smo da sjutra pišemo ja i on zajednjčko pismo njegovim roditeljima. Prvi maj je dan kada španjolski proletarijat radi sa dvostrukom snagom, jer se neprijatelj nalazi u rovovima i mora se pobijediti. Napisano pismo stoji pred nama kao veliki dokumenat našega vremena.

Dva prijatelja, student iz crnogorskih brda i dječak iz Granade, napisali su zajedničko pismo. Jedan se raduje zbog toga što je u mogućnosti da piše roditeljima koji su dali sve za slobodu španjolskog proletarijata, roditeljima koji nisu plakali nad grobovima svojih sinova, roditeljima koji svu svoju snagu uziđuju u veliku zgradu koja se danas zida na 14 španjolskih frontova. Drugi se raduje slovima što ih je dječakova ruka dosta nespretno ispisala, koja su za njega 16 godina bila nerazrješiva tajna.

Dvadesetrećeg maja naveče rastajemo se. Mali drug je veseo, jer odlazi ponovo na front. Priča mi kako će se znati svetiti onima koji su ga toliko godina držali nepismenim, koji su mu ubili dva brata, koji svakodnevno prosipaju krv nevine djece i žena. Na rastanku mi daje malo parče hartije. Povezujući vješto napisana slova, čitam njegovu adresu: Julio Casada, 38. Brigada Mixta, 2. Bataljon, 2. kompanija, fronte de Gvadalahara.“