NOVIM TUNELOM DO NOVIH VIDIKA

Izvor: Jasnina putovanja

Tunel nazvan “Klisura”, dug 2,8 km, gradio se kao Skadar na Bojani. Što bi se uradilo za nekoliko mjeseci, voda bi ponijela tokom narednih. Njegova izgradnja nije probila samo vremenske već i finansijske okvire, i to višestruko. Od momenta kad su otpočele pripremne radnje za njegovu gradnju, pratim razvoj događaja. Kad sam izgubila nadu da će se ikad otvoriti, iznenadila me vijest. “Tunel između Jezerina i Lubnice se pušta u probni rad”. Prvog narednog vikenda, kad smo razmatrali opcije gdje bismo mogli da se provozamo (jer je opcija planinarenja trenutno stavljena na čekanje), prva ideja je bila: “Da se proba tunel!” Posljednja subota mjeseca marta je vukla na maj. Dan je bio savršen. Sa Zlatice smo se časkom uključili na autoput, pa kroz Kolašin očas posla stigli do početka tunela. Zaključili smo da put od Kolašina do Jezerina vapi bar za malo šminke, ako već nije moguća opsežnija rekonstrukcija. Tunel smo prošli očas posla. Prav kao strijela. Ne trepneš – eto te ispod Jelovice. Neko ko ne zna kojih su se muka namučili graditelji nikad to ne bi pomislio dok se vozi tunelom. Izgleda skroz “pitomo”. Vozila sam se čak u dva navrata od Lubnica do tunela, pa makadamskim putem preko Bjelasice, pa mi dio iza tunela nije bio nepoznat. Ali, jeste Dušku. Nije se mogao čudom načuditi koliko je raznoraznih objekata tu već izgrađeno i koliko ih je započeto. Oduševila ga je priroda pa je logično zaključio: “Nije čudo što ovdje ima ovoliko vikendica. Okolina je prelijepa”. Prošli smo pored hotela “Jelovica”. Pratila sam jedno vrijeme tekstove u “Monitoru” o čovjeku koji ga je kupio, obećavao kule i gradove i netragom nestao. Da li je posljednjih godina bilo kakvih novih momenata koji se tiče ovog slučaja – ne znam. Teško je propratiti sve “kontroverzne biznismene” i njihove poslovne poduhvate iz prethodnih decenija. Zaustavili smo se neposredno poslije tunela da osmotrimo okolinu i livade na kojima je jedino stigao da se pojavi šafran.

Nastavili smo ka Lubnicama širokim putem, prilično krivudavim. Saobraćaj je bio iznenađujuće gust. Nismo se samo mi dosjetili da “probamo” tunel. Mnogo auta iz Berana i Andrijevice je hrlilo ka jugu. Kad smo krenuli od kuće nismo zacrtali plan vožnje. Zato, kad smo stigli do Lubnica, ja predložih: “Mogli bismo do Šiškog jezera. Ni Ševarine nisi vidio.” Tu je prelomio i skrenuo lijevo ka Kurikućama i dalje do jezera. Da smo tada znali u kakvom je put stanju sigurno ne bismo pošli. Ali kad smo pregurali mjestimični asfalt do Kurikuća nastavili smo dalje iako je put bivao sve gori i gori. I tako oko 11 km. Nismo se zaustavili pored Velikog Šiškog jezera već smo odmah nastavili do Ševarine ili Ševarinskog jezera koje je od Šiškog udaljeno nešto više od kilometra. Iako je put bio blatnjav, ipak je bio mnogo bolji od onog do prvog jezera. Prošli smo pored katuna Šiška koji mi je ostao u najljepšoj uspomeni po đakonijama gospođe Dubak koja osim što brine o stoci nađe vremena da za putnike namjernike spremi razne đakonije. Naravno, još uvijek na katunu nema nikoga. Ali samo kad se sjetim kako se prije godinu i po “tamo dobro jelo baš”.

Ševarinsko jezero je bilo skroz drukčije nego u jesen 2022. godine. Tad je pretežno bilo pokriveno travom, a sada u priličnoj mjeri snijegom. To me je posebno iznenadilo jer svuda naokolo, na toj visini, snijega skoro da i nije bilo.

Nigdje nam se nije žurilo pa sam lagano uhvatila krug oko jezera. Primijetila sam da se to može uraditi i terenskim autom iako za to nema nikakve potrebe jer jezero nije veliko. Malo iznad ugažene stazice koju sam pratila ugledala sam objekat kojem na prvi pogled nisam mogla da utvrdim namjenu. Kad sam prišla i pročitala tablu koja se na njemu nalazila sve mi se razjasnilo. Dakle, u pitanju je foto-čeka gdje oni naoružani strpljenjem i dobrim fotoaparatom mogu da “ulove” životinje koje dođu na pojilo. Samo mogu da pretpostavim na koje se sve životinje može naići jer toga dana, dok sam hvatala krug oko jezera, prepala sam samo dvije patke koje su odlepršale. Ni jedno drugo živo biće nismo imali priliku da sretnemo. Foto-čeka je napravljena u okviru jednog divnog projekta nazvanog simbolično “Hu-hu: Tragovima sova i drugih divljih vrsta” koji je povezivao ljepote prirode (uključujući i životinje), kulturnu baštinu i gastronomsku ponudu seoskih domaćinstava u okviru prekogranične saradnje sa Srbijom. Imala sam sreću da budem jedna od nekoliko “predstavnika medija” koji su propratili rezultate projekta. Naravno, nismo mogli da vidimo sve, ali je slučaj namjestio da ja posle skoro godinu i po naletim na ovu foto-čeku.

Sa pojedinih pozicija izgledalo je kao da je čitavo jezero pokriveno snijegom. Šuma oko jezera me je podsjetila na onu koja se smjestila oko Pešića jezera, što nije čudno jer su oba na Bjelasici, na udaljenosti, vazdušnom linijom, po mojoj slobodnoj procjeni, oko 8 km.

Krenuli smo nazad ka Velikom Šiškom jezeru, ali mi je pažnju privukao sto ispod drveta na cvjetnoj livadi, potpuni kontrast od jezera pod snijegom. Kad sam se spustila da ispod puta vidim potočić koji sam čula odozgo došla sam do spomen-česme. Volim spomen-česme. One su, za mene, najbolji način da se što duže otrgnu od zaborava oni koji više fizički nisu sa nama.

Vratili smo se nazad do Velikog Šiškog jezera i zaustavili pored njega. Duško je izvadio knjigu i odbio da šeta, a ja sam se popela iznad jezera da bih ga cijelog ugurala u jedan kadar. No, idući uzbrdo škljocala sam i u snijegom pokrivene obližnje vrhove, tek proniklo cvijeće i naravno – jezero. Na vrhu sam uz pomoć neke aplikacije sa telefona spoznala da vrhovi koji su se bijeljeli u daljini, u pravcu Ševarinskog jezera, pripadaju Hajli.

Dolazila sam do Šiškog jezera već tri puta. I tada, kao i tokom ove četvrte posjete učinilo mi se da jezero nikad nije bilo ljepše. Valjda u međuvremenu zaboravim kako je izgledalo prethodni put. Sa uzvišenja pogled na jezero je bio očaravajući. Namjeravala sam da prođem i malo dalje, iza brda, ali je vjetar na tom mjestu toliko duvao da sam odustala. Duško je mirno čitao ležeči na jednoj drvenoj platformi. Kad sam mu prišla, frapirala sam se koliko je plastičnih boca bilo oko njega. Sva je prilika da su se zajedno sa snijegom do jezera spustile i boce koje su neodgovorni posjetioci ostavljali za sobom. Iako namjeravam, stalno zaboravljam da u auto stavim kese za smeće i rukavice. Nisam se mogla pomiriti s tim da ostavim sve ove boce tu pa sam se, pretražujući prtljažnik, sjetila nekih plastičnih džakova koje smo odavno stavili kod rezervne gume i na njih zaboravili. Obradovala sam im se kao malo kome. Napunila sam pet džakova. Pomogao mi je i Duško uz gunđanje: “Dako ima neko drugi da to pokupi…“ Ali, tog „drugog“ toga momenta nije bilo na vidiku. Pun gepek plastičnih flaša na kraju je završio u reciklažnom dvorištu na Zlatici jer u Beranama nismo uspjeli da nađemo nešto slično.

Pozdravili smo se sa Šiškim jezerom, često izgovaranom rečenicom u sličnim prilikama: “Neće nas brzo gledati ako se nešto ne preduzme po pitanju ovoga puta.” Ne znam da li mi je bilo žalije da ostavim jezero ili okolne livade “okupirane” šafranom.

U povratku nam se put učinio još gorim nego u dolasku pa smo se na momente pitali je li moguće da smo tuda prošli. Na skretanju prema dijelu Bjelasice koja pripada Kolašinu zaustavili smo se da pogledamo spomenik koji se smjestio na malom uzvišenju. Interesovalo nas je kome je namijenjen. Pisalo je da su “potomci i rodbina” 2011. godine podigli spomenik u znak sjećanja na pretke stradale daleke 1877. godine.

Naspram velikog lijepog planinarskog doma renoviranog 2011. godine takođe je stajala spomen-česma.
Malo je izblijedio natpis, ali kad se bolje zagleda vidi se da je posvećena Branku Božoviću (1925–1986). Česmu su podigli članovi PSD “Vojo Maslovarić” iz Ivangrada.

Iznenadile su nas Kurikuće. Za naše današnje prilike to je veliko selo u kojem je te subote bilo poprilično stanovnika. Vjerujem da su neki došli da tu provedu vikend, ali mi se čini da ima dosta i onih koji tu žive. Odatle smo se uputili ka Beranama, prošetali do centra grada i završili u hotelu istoga naziva kao i grad. Hotel je smješten na samoj obali Lima. Lim je djelovao moćno toga dana. Ne pamtim ga takvog. Vratili smo se istim putem skroz zadovoljni činjenicom da se od Podgorice do Berana može stići za oko sat i po vremena. Time nam se u perspektivi otvaraju mogućnosti za jednodnevne ture i po ovom dijelu naše zemlje.