Oni troše naše pare, a mi ih (ne)kontrolišemo

Objavljeno: 09.10.2019, 20:48h na portalu PCNEN

Ko je računovođa kome država polaže račune i da li je trošenje opravdano, odnosno srazmjerno kvalitetu usluga koje država daje građanima/građankma?

“Aplaudirati političaru zato što je izgradio bolnicu, školu, cestu, javnim novcem je isto kao i aplaudirati bankomatu jer vam je isplatio vaš novac”.

Ove riječi novinara Marka Repeckog često kruže društvenim mrežama kad se počne pričati o tome kako se troši novac građana i građanki.

PDV, akcize, poreze na zaradu, takse, carine i mnogo štošta drugo ima svaka država na svijetu, pa i Crna Gora. Svi ovi nameti služe za to da država napuni svoj novčanik (budžet) i iz njega plaća usluge zaposlenima u javnoj upravi i službama koji rade poslove u korist građana/građanki. Plaća sve, počev od predsjednika države, pa do onih koji na brojnim šalterima izdaju razne potvrde, uvjerenja i tome sličnu papirologiju.

Bez tih para, država ne bi mogla da funkcioniše i mogli bi je slobodno baciti na smetlište istorije.

A kako se te pare troše i ko to kontroliše? Ko je računovođa kome se polažu računi i da li je to trošenje opravdano, odnosno srazmjerno kvalitetu usluga koje država daje  građanima/građankma?

Da pođemo od našeg dvorišta, od Crne Gore.

“Građani imaju vrlo ograničene informacije o javnoj potrošnji, a najavljene izmjene i dopune Zakona o slobodnom pristupu informacijama prijete da onemoguće i sadašnji, nedovoljni nivo pristupa”, kaže za PCNEN Marko Sošić iz Instituta alternative.

Sošić upravo radi na program koji se bavi javnim finansijama.

Marko Sošić:/screenshot Youtube

Od Sošića smo saznali da je, prema međunarodnoj metodologiji, indeksu otvorenosti budžeta, Crna Gora klasifikovana kao zemlja sa ograničenom otvorenošću budžeta i da, ukupno gledano, pripada grupi zemalja nedovoljne budžetske transparentnosti.

“U pogledu dostupnosti informacija, posebno su problematični kapitalni budžet, nedostatak elemenata programskog budžetiranja, ali i postojanje ‘crnih tačaka’, kao što su tekuća budžetska rezerva i dio kojim raspolaže Vladina komisija, o kojima su sve informacije o potrošnji proglašene tajnom”, kaže Sošić.

Nedavno je dnevnik Vijesti objavio da su predsjednik Skupštine Crne Gore i poslanici iz redova vladajuće Demokratske partije socijalista iznajmili privatni avion kako bi putovali na zasijedanje Parlamentarne Skupštine OEBS-a. Ne, nisu to zadovoljstvo platili iz svoga džepa. Plaćeno je 16.500 eura iz državne kase, u koju se sliva novac koji se uzima iz novčanika građana. Koštalo bi i da su letjeli komercijalnim lux letom, ali znatno manje.

Uporedimo ovaj slučaj sa onim u kome je glavni junak predsjednik  republike Finske  Sauli Ninissto. On se sa službenog putovanja iz Hrvatske vraćao  letom ekonomske klase do Helsinkija, što je koštalo manje od 100 eura.

Ove dvije države se ne razlikuju samo po tome, već i po životnom standardu: 

Kao što vidimo, Finska nije siromašnija od Crne Gore i mogla bi da plati privatni avion predsjedniku.

——————————————————————————————-

SOŠIĆ: JAVNA PREDUZEĆA SU POSEBAN PROBLEM

Marko Sošić iz Instituta alternativa kaže da javna preduzeća velika crna tačka u javnim finansijama.

“Poseban problem su javna preduzeća, koja predstavljaju najmanje transparentan dio javnog sektora, u kojima je zaposleno preko 10 000 radnika. Ona su u poziciji da troše novac bez ikakvog učinkovitog nadzora uprave, ponašajući se kao privredna društva na tržišnoj utakmici, do trenutka kada dođe do potrebe da država pokriva njihove gubitke i spašava ih od potražilaca. Državne firme, među kojima i one koje posluju godinama sa gubitkom, godišnje na donacije, sponzorstva i jednokratne pomoći troše stotine hiljada godišnje, mimo jasno utvrđenih kriterijuma i procedura za dodjelu novca u te svrhe.

—————————————————————————————–

Marija J.  već nekoliko godina živi  u jednoj od skandinavskih zamlja, u Norveškoj, grad Tromso, na sjeveru zemlje. Ona je jedna od onih koja je rodnu Crnu Goru zamijenila Skandinavijom i tamo potražila svoju sreću.

Šta ona dobija od tuđe, norveške države za pare koje joj daje?

“Plaćam 24% poreza od bruto prihoda. Normalno, što je veća plata, veći je i porez. Ja imam bruto 35000 kruna (3500 eura) mjesećno, od toga 24% na porez ide. Neto dobijem oko 26000 kruna (2600 eura). Od toga poreza koji plaćam, imam sledeće: besplatno zdravstvo, besplatno školovanje (fakulteti su besplatni), penzijsko, ostatak ide na puteve, na sve što država finansira iz budžet”, kaže Marija za PCNEN.

Ona je fascinirana time što ljudi u Norveškoj, za razliku od stanovnika Crne Gore, drugačije gledaju na porez.

“Građani imaju apsolutno povjerenje u vlast, i ne pitaju đe im ide porez. Putevi su vrhunski, javni prevoz je besprekoran. Najnoviji autobusi, vozovi, avioni, metro. U Crnog Gori se plaća dio školovanja, tablete plaćaš jer ih državna apoteka nema (to ovđe ne može da se desi).”

Marija je zadovoljna i onim šta nudi norveški socijalni sistem. Nabraja:

“Za svako rođeno dijete dobiješ 81000 kruna (8100 eura) kao pomoć. Porodiljsko je godinu dana, otac ima pravo na tri mjeseca porodiljskog kad mu se rodi dijete.

Ako ostaneš bez posla, a ne nađeš novi, biro (NAV) ti godinu dana isplaćuje 66% prihoda. Osim toga, oni ti traže posao. Ako imaš primanje ispod (ukupno) 450000 nok  ( norveških kruna) godišnje, imaš pravo od opštine na 50% plaćene kirije i na 50% umanjene cijene vrtića.

Ako si samohrani roditelj bez posla, država ti isplaćuje pomoć u vidu: 13000 nok + besplatne ulaznice, karte i sve gradske aktivnosti (bioskop, pozorište, bazeni, luna parkovi, muzeji) za tebe i dijete (đecu)+ x2 dječiji dodatak, vrtić ti je besplatan, država ti plaća alimentaciju (ako pod nekim uslovima je muž ne plaća).

Ako si samohrani roditelj a imaš posao, dobiješ 50% umanjen vrtić, tri godine + (optimalno +2 (ako studiraš)) 13000 mjesečno + x2 dječiji.”

Marija je majka četvoro djece, ali i studentkinja političkih nauka. Ne propušta na pomene pogodnosti koje pruža Norveška djeci i mladima.

“Ovđe je fokus na psiho fizičko zdravlje djece; djeca se mnogo izvode napolje, bez obzira na vremenske uslove.

Bez obzira na uspjehe, srednjoškolcima i studentime država daje mjesečnu pomoć (džeparac), u visini od oko 2000 nok (16+ godina). Ovamo je malo drugačiji obrazovni system. Možeš da uzmeš pozajamicu (svaki mjesec da dobijaš 9000 nok, koje se obavezuješ da vratiš kad završiš sa školovanjem i nađeš posao).”

Traži li smo od Marije da komentariše ponašanje norveških javnih funkcionera prema novcu građana.

“Za jednog jedinog funkcionera ne znam da je zloupotrijebio novac građana. Imaju veći prihod, samim tim i veći porez. Putuju kao i svi građani, nikako se ne eksponiraju. Djeca im idu u redovne škole, voze se gradskim autobusima, itd… Sramota bi bilo drugačije. Svi se oni voze ekonomskom klasom i autobusima.”

Marija J. ne planira da se vrati u Crnu Goru, koja joj ništa ne pruža za novac koji je i ovdje davala kroz poreze, podižići dvoje djece i radeći  mnogo više za daleko manju platu.

Marko Begović/Foto: facebook

Drugačijeg je stava Marko Begović koji živi u Švedskoj, gdje  trenutno radi kao konsultant za međunarodne odnose.

On se rado vraća u Crnu Goru, provodeći vrijeme ovdje kao građanski aktivista koji teži da Crnu Goru izmjeni na bolje.

Njemu je nedavno Vlada Crne Gore odbila inicijativu kojoj se zahtjeva da sva djeca u osnovnim školama imaju besplatne udžbenike, što je praksa u skandinavskim zemljama.

“U nordijskim zemljama je različit poreski sistem, no ono što ih spaja jeste upravo kvalitet usluga. Ako pođemo od zdravstvene zaštite, koncept preventivnog zdravstva se sprovodi u punoj mjeri, a rezultate vidimo po sljedećim parametrima. U Švedskoj, primjera radi, očekivani životni vijek je iznad 82 godine, uspješnost izlječenja od najtežih oboljenja je iznad evropskog prosjeka i iznosi 65%. Ovdje je važno napomenuti da stopa izlječenja od raka dojke iznosi 86%, a žene rađaju u prosjeku dvoje djece. Ako pogledamo sistem predškolskog obrazovanja, odnos vaspitač-djeca je 1:4 ili 1:5. Hrana koja se priprema za djecu je ekološka ili prve klase i ne sadrži dodate šećere ili druge vještačke additive”, kaže Begović za PCNEN.

On napominje da je tako i u drugom sferama života, ističući  usluge javnog prevoza, razgranatu mrežu biciklističkih staza, upravljanje otpadom i održavanje puteva.

O ponašanju švedskih javnih funkcionera i njihovom ophođenju prema novcu građana, Begović ima samo lijepe riječi. I to na štetu crnogorskih.

“Odgovornost prema budžetskim sredstvima, sugrađanima i životnoj sredini jeste standard u Švedskoj, koji ‘ne stanuje’ u Crnoj Gori. Potpuno je prirodno da predstavnik građana, poslanik biciklom ide na posao, živi u iznajmljenom stanu, tj. dijeli sudbinu svojih sugrađana. Skromnost i društveni konsenzus jesu ključne odrednice švedskog društva. I to bi valjalo da naučimo od njih”, kaže Begović.

On naglašava da “ne smijemo zaboraviti da oni nijesu odjednom postali uspješno društvo”, kao i da su “svojom postojanošću pobijedili i oštro klimatske uslove i siromaštvo 19. Vijeka”.

Begović ocjenjuje da za poreze koje plaćamo u Crnoj Gori ne dobijamo kvalitetnu uslugu i da finansiramo zarobljene institucije, pa kao jedan od vidova nenasilne borbe predlaže neplaćanje računa i poreza.

“Pozvao sam na neplaćanje poreza i računa, kao jedan od mehanizama suprotstavljanju onima koji su ne samo zarobili institucije već, po primjeru stambene politike, otimaju naš novac. Nenasilna konfrontacija je neminovna. Podsjetio bih vas na činjenicu da oni koji žele dobro svom društvu redovno izmiruju dažbine, nasuprot onih kojima je prilikom intoniranja himne Crne Gore desna ruka na srcu, a lijeva u tuđem džepu”, podsjetio je Begović.

Borko Poznanović je natjeran da svoju perspektivu pronađe u gradu Siebnenu. Njemu Švajcarska nudi mnogo više nego Crna Gora, a i zna da porez koji plaćaju građani/građanke ide na pravo mjesto.

“Država ovdje porez koji plaćaju građani koristi za održavanje mreže puteva, javni prevoz, obrazovni sistem, kao i socijalni sistem. Švajcarska nudi sistem besplatnog obrazovanja od vrtića do fakluteta za građane Švajcarske, ali i za one koji to nisu. Nude se stipendije, nudi se sistem pravne sigurnosti, koji nemate u Crnoj Gori. Ovdje je veoma niska stopa kriminala i korupcije.”

Poznanović upoređuje i kaže da se u Crnoj Gori porezom ne plaća da bude bolje građanima, “neko se pune nečiji višemilionski dzepovi”, što je nezamislivo u Švajcarskoj.

On je brodomašinac koji trenutno radi kao izolater. Zadovoljan je jer se poštuju prava radnika i za mnogo manje posla zaradjuje više novca.

Marka Sošića iz Instiotuta alternative zabrinjava činjenica da Crna Gora još uvijek nema budzetskog inspektora, a napominje da je povjerenje u revizorsku komisiju poljuljano.

“Kontrola nad trošenjem javnog novca je slaba i nedjelotvorna — budžetski inspektor nije imenovan još od 2016. godine, gotovo sve informacije o radu i učinku 84 unutrašnja revizora u javnom sektoru su skrivene za javnost, posljednja imenovanja članova Senata Državne revizorske institucije su poljuljala povjerenje javnosti u objektivnost i nezavisnost njihovog rada, a skupštinski Odbor za ekonomiju, finansije i budžet se u ovom sazivu gotovo prestao baviti nadzorom javnih finansija”, kaže Sošić.

ZAPAŽANJA IZ NJEMAČKE

Prilikom nedavnog boravka u Njemačkoj, autor ovog teksta je upoređivao i svoja zapažanja dijeli sa čitaocima.

U Njemačkoj građani plaćaju PDV 21%, što je ista stopa kao u Crnoj Gori.

Cijene hrane u Njemačkoj se ne razlikuju puno od cijena hrane u Crnoj Gori.

Ono što se definitivno razlikuje su cijene javnog prevoza i kvalitet istog. Javni prevoz je moderan I futuristički za crnogorske prilike. Mreža javnog prevoza je veoma dobro povezana, pa ne morate da pješačite kako bi promijenili prevoz. Kašnjenja su veoma rijetka, saznajemo u razgovoru sa stalnim putnicima. Na svakoj stanici imate ekran na kome se u minut pokazuje kada dolazi voz,tramvaj,autobus ili metro.

Kupili smo kartu Preisstufe 5 u Duseldorfu, kojom plaćate bilo koju vrstu prevoza čak šest sati, što nam je omogućavalo da pređemo i do 1000km u regiji  Sjeverna Rajna-Vestfalija  pod uslovom da smo putovali regionalnim vozovima koji se kreću brzinom koja prelazi 200 km/h.

Kod nas, za kartu koja košta tri eura možemo da putujemo vozom od Podgorice do Kolašina, što je razdaljina od 70 km.

Zaključujemo da u Crnoj Gori kilometar prevoza vozom košta  0,042eura, a u Njemačkoj u prosjeku 0,014 eura, što je više nego tri puta jeftinije.

Prosječna bruto  zarada Crnoj Gori iznosi 511eura, dok u Njemačkoj  prosječna neto  iznosi  2409 eura.

Vuk VUJISIĆ