PLASTIKA POGUBNA PO PLANETU: Da li su mikroalge spas od zagađenja plastikom i pesticidima

Koliko je čovjek daleko od savršenog bića pokazuje njegova briga o okruženju. Od sredine 19. vijeka kada je otkrivena prva vještačka plastika, preko početka 20. vijeka kada je ušla u masovnu proizvodnju, pa do danas, pređen je put od korisnosti do opasnog uticaja na prirodu, a samim tim i čovjeka.

Zagađenje plastikom može da promijeni staništa i prirodne procese, smanjujući sposobnost ekosistema da se prilagode klimatskim promjenama, direktno utičući na živote miliona ljudi, mogućnosti proizvodnje hrane i društveno blagostanje

Svjetska proizvodnja u 2021. godini iznosila je 390.7 miliona metričkih tona. Procjenjuje se da je više od devet milijardi tona plastike proizvedeno između 1950. i 2017, a više od polovine je proizvedeno od 2004. Ako se globalni trendovi u potražnji plastike nastave, procenjuje se da će do 2050. godine godišnja svjetska proizvodnja plastike dostići preko 1.100 miliona tona.

S obzirom da se procjenjuje da se manje od pet odsto plastike reciklira, ovaj otpad postaje poguban za našu planet ili makar za većinu oblika života.

Sličan slučaj je i sa pesticidima. Od nečega što je obezbjeđivalo veću zaštitu biljaka a samim tim i veće prinose, došlo se do toga da je zahvaljujući pesticidima hrana postala štetnija, a prirodno okruženje zagađenije.

Istraživači u Evropi rade na tome i istražiju da li u mikroskopskim algama se nalaze odgovore na naše ekološke problem odnosno zagađenje koje pravi čovjek.

Kap u moru

Svaka kap morske vode vrvi od mikroskopskog života. Mnogi istraživači u Evropi vjeruju da bi jedna posebna vrsta koja se zove mikroalge, koja je nevidljiva ljudskom oku, mogla biti odgovor na najhitnije izazove planete, tako što će poljoprivredu učiniti održivijom i obezbjediti zelenije alternative za plastiku.

Almerija, koja se nalazi u južnoj Španiji, poznata je po sunčanim plažama i poljoprivrednoj industriji. Region je dom ogromne mreže staklenika, poznatih kao “plastično more”. Ova klima je raj za mikroalge, jednoćelijske organizme koji mogu da pretvore sunčevu svjetlost, hranljive materije i CO2 u vrijedne biomolekule.

Lokalni istraživači su pronašli sojeve mikroalgi koje mogu da prečiste lokalne otpadne vode dok proizvode đubriva i druge proizvode za farmere.

„Oni pružaju biostimulativna svojstva za proizvodnju hrane u poljoprivredi”, rekao je za Juronjuz  (Euronews) Gabriel Asijen, profesor hemijskog inženjerstva na Univerzitetu u Almeriji.

„Takođe smo izolovali manje-više deset različitih mikroorganizama koji mogu da obezbijede biopesticide — da bismo mogli da kontrolišemo gljive, insekte i druge bolesti u staklenicima bez upotrebe hemikalija, samo ove prirodne molekule dobijene iz mikroalgi“, dodao je on.

Kroz projekte koje finansira Evropska unija, poput Sabane, za koju je Gabrijel koordinator projekta, i Algaenautsa, lokalne biotehnološke kompanije koja je razvila niz komercijalnih poljoprivrednih proizvoda napravljenih od sastojaka mikroalgi na putu smo da dođemo do ekološki prihvatljive alternative, koja ima za cilj da prepolovi upotrebu hemijskih pesticida do kraja decenije.

„Moramo imati na umu da do 2030. godine moramo ukloniti hemijska jedinjenja u poljoprivredi kako bismo dobili održivu i zdravu proizvodnju hrane“, rekao je Hoakin Poco Dengra, direktor za istraživanje i razvoj za Biorizon Biotek i koordinator projekta Algaenauts.

Za šta se koriste alge?

Dok su đubriva i pesticidi na bazi mikroalgi možda skuplja od tradicionalnih hemikalija, farmeri su ih smatrali efikasnijim – ne moraju da koriste toliko proizvoda da bi dobili isti rezultat.

Danas je sve veći broj potrošača spremnih da plate više za proizvode za koje se smatra da su uzgajani na prirodniji način.

„Biljke koje nisu tretirane hemikalijama su nežnije, zelenije, prirodnije. Na kraju, dobijate proizvod višeg kvaliteta“, rekao je David Garsija Lopez, uzgajivač paradajza.

Mikroalge i plastika

Zagađenje plastikom predstavlja veliku zabrinutost za brojne regione širom planete. Komadi morskog otpada se razlažu na sitne čestice koje završavaju u lancu ishrane.

Istraživač Stefan Bruzo kaže da bi problem trebalo riješiti prikupljanjem i recikliranjem – ali u nekim slučajevima biološki razgradive alternative takođe mogu igrati ulogu.

“Uvijek postoji plastika koja završi u kopnenom ili morskom okruženju, za koje – zaista, razvoj biorazgradivih polimera može biti ekološki odgovorno rješenje”, otkrio je Stefan.

„To može biti plastika koja se koristi u sektoru ribarstva, na primjer. Može biti sektor poljoprivrede, može biti kozmetički sektor, tekstilna vlakna…“.

Drugi evropski projekat, Nenu2PHAr, fino prilagođava industrijsku proizvodnju biopolimera koristeći morske bakterije i šećere ekstrahovane iz mikroalgi.

Istraživači kažu da takva bioplastika može biti održivija od one napravljene od poljoprivrednih kultura, jer uzgoj mikroalgi ne zahtijeva obradivo zemljište.

„Možemo da napravimo bioreaktor u pustinji, na primjer. Ne bismo mogli da uzgajamo repu u pustinji, ali možemo da napravimo bioreaktore koji mogu da proizvedu ove šećere da bi se zatim koristili za proizvodnju bioplastike“, navodi Gabrijel Brušon, istraživač biotehnologije na Univerzitetu Južne Bretanje u Francuskoj.

Svojstva ovih materijala su jednaka tradicionalnoj plastici i mogu se prilagoditi specifičnim zahtjevima.

Istraživač biotehnologije, Pjer Lemečko, rekao je da „Ponekad može biti nešto prilično krto. Ali samo krto kada se savija, i prilično otporno na vuču ili kompresiju, na primjer. Sve zavisi od zahtjevanih specifikacija i namjeravane upotrebe“.

Kompanija sa sedištem u blizini Faroa u Portugalu, usavršavala je svoje tehnike proizvodnje mikroalgi više od četvrt vijeka. Njegov suosnivač, Žoao Navaljo, veruje da se pravi potencijal ove industrije može u potpunosti realizovati eliminisanjem birokratskih prepreka, racionalizacijom nacionalnih propisa i rešavanjem onoga što on vidi kao nelojalne konkurencije iz sektora štetnih po životnu sredinu koji izvlače jeftine prirodne resurse.

„Mi smo veoma mali i veoma mali, ali možemo postati veoma veliki i mogli bismo da odigramo veoma važnu ulogu u onome što bi mogla biti budućnost u Evropi — obezbjeđivanje novog oblika hrane za ljude, novog oblika hrane za životinje, novog način proizvodnje stvari koje već proizvodimo, ali na manje štetan po životnu sredinu”“ objasnio je Žoao Navaljo.

Šta je akvakultura?

Jedan primjer je akvakultura, koja obično koristi mikroalge, ili fitoplankton, za ishranu mladih riba i drugih uzgajanih vrsta. Istraživačka stanica za akvakulturu (IPMA) u Olhaou istražuje upotrebu različitih sojeva kako bi ribe bile zdravije. Istraživanja se sprovode kako bi se istražile potencijalne prednosti mikroalgi i za odrasle ribe, što sugeriše način da se hrana za industrijsku akvakulturu učini održivijom.

„Pošto su mikroalge dio lanca ishrane u ishrani ribe, prirodno je da se koriste za zamjenu ribljeg ulja i ribljeg brašna, a istovremeno doprinose dobrobiti životinja, jačajući njihov imuni sistem i otpornost na stres“, rekla je Sara Kastanjo, tehničarka u Istraživačkoj stanici za akvakulturu IPMA.

Danas se u hrani za ribe često koriste proteini poljoprivrednih kultura. Možda bi njihova zamjena mikroalgama mogla da uradi isti posao bez oduzimanja zemlje za uzgoj hrane.

„Danas, za morsku ribu, na primjer, hrana se zasniva na pšenici. A kao što znate, pšenica postaje rijetka zbog rata u Ukrajini. Dakle, postoji potraga za mogućim alternativama, kao što su mikroalge, čini se“, rekao je Pedro Pousao-Ferreira, šef istraživačke stanice za akvakulturu IPMA.

Ova sićušna stvorenja su pokrenula složen život u okeanu pre više stotina miliona godina. Danas mikroalge mogu pomoći priobalnim ekonomijama da evoluiraju ka većoj održivosti, štiteći okean od zagađenja i drugih prijetnji.

„Imamo direktnu vezu sa okeanom“, rekao je Žoao Navaljo. “To je naše rodno mjesto. I što pažljivije čuvamo njegovu čistotu, to će naša veza biti jača i više ćemo moći da uživamo u svemu što nam okean može dati”.

Izvor: N1