Objavljeno: 31.01.2020, 10:26h na portalu PCNEN

Sjećanja i ocjene trojice nekadašnjih članova Liberalnog saveza – Džemala Perovića, Nikole Vujisića i Predraga Nikolića.

Prošlo je 30 godina od osnivanja Liberalnog saveza Crne Gore (LSCG), antiratne partije koja je prvo bila za očuvanje Jugoslavije, a kasnije, kad je bilo jasno da je đavo došao po svoje, za Crnu Goru kao suverenu i međunarodno priznatu državu. LSCG je zamrzao političko djelovanje 2005. godine, a njegovo članstvo se rasulo na političkom spektru od vlasti do marginalnih opozicionih grupa.

Liberale i dalje mnogi pominju kao nešto najprogresivnije što je Crna Gora imala u svojoj novijoj političkoj istoriji, najviše zbog ideje o državnoj samostalnosti, koja je ostvarena godinu dana nakon gašenja LSCG.

No, nezavisnost Crne Gore, ideja koju je deceniju kasnije usvojila i realizovala partija koja je bila neprijateljski nastrojena prema liberalima, nije bio jedini  strateški cilj LSCG.

U Statutu LSCG je pisalo da su ciljevi i : “ostvarenje ideala slobodnog pojedinca, slobodnog naroda, liberalne demokratije, privatne svojine, slobodnog tržišta, socijalne pravde”.

———————————–
“Slavko je tada, u jednom privatnom razgovoru sa mnom, upotrijebio poređenje: ‘To ti je, Dzemale, kao borci Vijetkonga, koji bi se sakrili u močvare i disali na trsku, da bi iskočili kasnije kada dođe vrijeme’. Tako da to nije bilo gašenje, već privremeno zamrzavanje, kako bi se izazvala neka reakcija, alarm
———————————–

“Ono što je palo u zaborav jeste da se LSCG u početku zalagao za demokratizaciju Jugoslavije, za uvođenje višepartijskog sistema, onog istinski demokratskog; da su među prvim parolama bile demokratizacija Jugoslavije i ravnopravnost naroda Jugoslavije, ali  u slučaju da dođe do izlaska bilo koje republike iz Jugoslavije , da Crna Gora ima pravo da potegne istorijsko pravo na svoj suverenitet”, kaže za PCNEN Džemal Perović, bivši visoki funkcioner LSCG i nekadašnji potpredsjednik Skupštine Crne Gore.

Džemal Perović (Arhivski snimak: press centar)

On navodi i da je bilo mnogo zabluda kada je LSCG u pitanju, “kao da je to procrnogorska romantičarska priča iz 19. vijeka”.  “Ima ključna rečenica u našem programu, da smo mi partija političkog diskontinujiteta, to znači demokratija iznad svega, demokratija i demokratske norme”, kaže Perović.

O tome koliko je demokratija bila važna u program LSCG govori i izjava Slavka Perovića, lidera partije.

“Ako me pitate da li bih radije živio u demokratskoj Velikoj Srbiji ili autoritarnoj Crnoj Gori, ja bih izabrao demokratsku veliku Srbiju”, govorio je Slavko Perović.

Džemal Perović se prisjeća kako je pojava LSCG za njega “bila šokantna”, ali “u najpozitivnijem smislu”.

“U tom period kad buja nacionalizam svuda u Jugoslaviji, a i diktatura sa samog  vrha, gdje je gušen razumni glas mnogih Srba i ostalih građana, to je bilo zastrašujuće. I onda, odjednom, čuti glas razuma grupe ljudi sa Cetinja (a znajuću stav tadašnjeg komunističkog rukovodstva, koje nije imalo adekvatan odgovor za ono što se dešavalo) u januaru 1990. bilo je prijatno iznenađenje.”

————————————

Otac mi je rekao, nakon glasanja za LSCG: ‘E ako si glasao za ove, poslednje ti glasanje bilo! Tada se DPS još uvijek zvao Savez komunista”
————————————

Džemal Perović se prisjeća kako je pristupio LSCG i kakva je bila atmosfera kada su liberali prvi put došli u njegov rodni Ulcinj.

“Tada se za LSCG moglo čuti samo preko saopštenja i lista Liberal, koji je odmah počeo da izlazi. Na zadnjoj strani lista se nalazila pristupnica. Ja sam je popunio i poslao poštom, ne znajući za sudbinu toga, ali su oni došli odmah u aprilu u Ulcinj. Znači, bilo je Cetinje, Podgorica, Tuzi i Ulcinj. Mislim da je tim redosledom i išlo formiranje opštinskih odbora, no tada nas je bilo premalo da formiramo opštinski odbor… Zanimljivo je to da kad je bio prvi dolazak liberala, da je tu bila 1/3 po službenoj dužnosti, što u civilu što u uniformi, koji su postavljali pitanja: ‘Kako si protiv države, a država ti je dala stan? Kako vas nije sramota da pričate protiv države?’ Tada su oni gledali na liberale kao da su protivnici države, isto kao danas kad se neko bori protiv režima i za demokratizaciju države biva optužen da je protiv države. Isti rezon  i dalje traje”.

Nekadašnji liberal Nikola Vujisić se prisjeća kako su to “bila teška vremena” i da su “ljudi bili zadojeni nacionalizmom i živjeli u diktaturi”

“Koliko je teško bilo za mene da budem liberal (svoje prvo pravo glasa sam iskoristio i dao glas LSCG-u) vidi se kroz ovaj primjer. Otac mi je rekao, nakon glasanja za LSCG: ‘E ako si glasao za ove, poslednje ti glasanje bilo! Tada se DPS još uvijek zvao Savez komunista”, prisjeća se Vujisić.

Nekada mladi liberal Predrag Nikolić se sjeća da prvo što je čuo o liberalima iz državnih medija bilo je da je to “jedna ustaška organizacija koja hoće da zatre sve srpsko” i da su “izdajnici Crne Gore”.

“Ante Marković je od njihove strane podržan. Tada sam imao 18 godina i Ante Marković mi je bio tih godina jedino rješenje za SFRJ. Bio je jedini normalan, po mojoj ocjeni, što se na kraju ispostavilo kao tačno. Tada sam obratio pažnju na tu grupu i šačicu crnogorskih ‘fašista’, kako su ih nazivali državni mediji”, kaže Nikolić.

Prisjeća se i kako je sadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović  (“da ne pominjem ostale, jer su pokojni”) u to vrijeme “bio ne desna ruka, nego desni bubreg Slobodana Miloševića. “Lakše je bilo, recimo, reći da si gej nego da si liberal. I nikada nijesi bio siguran kada će da te prebiju; kada će da te psuju; kada će šta god. I to se ne zaboravlja, a lakše je bilo tada nego danas, ne zbog elitizma liberala, već zbog svega što su im pokrali, pa i program koji, naravno, nijesu umjeli da sprovedu.”

Džemal Perović se prisjeća kako su liberale nazivani “svakakvim imenima” i bili satanizovani.

“Mi smo organizovali ispred Skupštine protest, dok su kod hotela ‘Crna Gora’ bili organizovani radnici Kombinata aluminijuma i još nekih fabrika, pri čemu su neki nosili vile i motike. Tada nas je, tobože,  policija razdvajala, a u suštini bio je organizovan kontramiting. Bilo je veoma napeto i zastrašujuće, a policija nas je kao i uvijek, okruživala pod punom ratnom opremom. Tada sam prvi put vidio štitove. Nisam ni znao da to postoji kod nas. Dakle, odmah su počeli sa modernizacijom policije, duge cijevi. Na Cetine su postavljani čak i mitraljezi po krovovima, da se vide”.

Kako bi dočarao odnos DPS prema politici LSCG, Džemal se prisjetio i scene u kojoj je glavnu ulogu imala univerzitetska profesorica, diplomatkinja i nekadašnja ministrica odbrane Milica Pejanović Đurišić.

********************************
Ovu himnu koja je danas zvanična himna Crne Gore i koja je bila himna LSCG? Možete potražiti u naslovima medija iz 90- tih kako je satanizovana od ljudi koji se danas kunu u nju.
********************************

“Način na koji je DPS tada gledao na liberale i našu ideju najbolje opisuje ova situacija u kojoj je glavni akter Milica Pejanović Đurišić. Na poslaničkim klupama redovno su dijelili časopis Velika Srbija Vuka Draškovića, a onda smo mi odlučili da podijelimo u pauzi  Liberal, na šta se Milica veoma glasno pobunila riječima: ‘Kakva je ovo provokacija; kakvo  je ovo smeće. Da se ovo ne ponovi na mom  mjestu. Neću da vidim ovo’. Bunili su se i drugi, ali ona je bila najglasnija”, sjeća se Džemal Perović.

O razlozima za gašenje,  problemima kao i razočarenjima, on priča sa naglašenim emocijama.

“Bile su počele  izdaje, kupovina, rad iza leđa, ali prije toga smo se često pitali – što će nama ovo?. Na primjer, dese se neki opštinski izbori. Evo, u Podgorici Miroslav Vicković izgubi sa ogromnom razlikom od Miomira Mugoše. Ne može se reći da je varan narod cijelo vrijeme, da je bio u zabludi. Ako imate 100% građana  80% zna kakav je Miomir Mugoša, a sa druge strane 80% ljudi i koji nisu za LSCG znaju da je Miroslav Vicković pošten čovjek koji ima samo jedan stan u Bloku 5 i to naslijeđen od oca koji je bio prvi predsjednik Skupštine  Narodne Republike Crne Gore. To nas dovodi da posumnjamo da ovi građani ne žele nekog ko tu nije iz ličnih interesa nego za opšte dobro, da daju glas onima koje se samo bore za svoj interes, što se i pokazalo na kraju. Počela su razvrstavanja, pritisci monstruozni od strane režima, i ponude koje je bilo nemoguće odbiti. I prosto smo se pitali, da li vijedi dalje.”

Nikola Vujisić za sebe kaže da je i dalje liberal i da će to ostati.

“Dajem vam na uvid deklaraciju o zamrzavanju LSCG. Pročitajte i vidjećete da je tu napisana gola istina i da se stvari ni nakon 15 godina ne mijenjaju, što govori koliko je LSCG bio ispred svih”, kaže Vujisić.

Vujisić smatra da je Crna Gora privatna država, a da se on kroz LSCG borio za slobodnu, nezavisnu, evropsku Crnu Goru svih nas, a ne za Crnu Goru u vlasništvu odabrane grupe pojedinaca.

Predrag Nikolić je uvjeren da bi Crna Gora, da su je vodili liberali, već bila dio Evropske unije i da bi bili 30 godina ispred, a da sada samo nazadujemo i da je Crna Gora na ivici postojanja zbog političkih elita DPS-a ali i Demokratskog fronta.

Dzemal Perović smatra da je glavni cilj liberal bio demokratizacija i smjenjivost vlasti, od čega smo sada daleko.

“Crna Gora danas ni počemu nije ono što je bila u viziji LSCG. Evo, na primjer, zakon o himni i državnim simbolima, jer se ne može nešto što je stvar kulture i civilizacije pokušava nametnuti kaznom od par stotina eura. I onda imate kontraefekat. A ovu himnu koja je danas zvanična himna Crne Gore i koja je bila himna LSCG? Možete potražiti u naslovima medija iz 90- tih kako je satanizovana od ljudi koji se danas kunu u nju.”

PO UZORU NA BORCE VIJETKONGA

Džemal Perović kaže da je prvobitna ideja bila da LSCG zamrzne privremeno svoje djelovanje, “kao alarm, kako bi dobili pozornost međunarodne zajednice, da se gasi prva i jedina demokratska stranka do tada, koja je ostala autonomna u svom djelovanju i na koju nije mogao da utiče Milo Đukanović i sva UDBA i mafija”.

“Slavko je tada, u jednom privatnom razgovoru sa mnom, upotrijebio poređenje: ‘To ti je, Dzemale, kao borci Vijetkonga, koji bi se sakrili u močvare i disali na trsku, da bi iskočili kasnije kada dođe vrijeme’. Tako da to nije bilo gašenje, već privremeno zamrzavanje, kako bi se izazvala neka reakcija, alarm za demokratske snage da ovdje nema uslova za autonomno djelovanje opozicije. To smo znali i po ponudama koje su išle svakodnevno prema nama.  Mogli smo komotno glumiti opoziciju. Rado bi nas vidjeli kao crnogorske nacionaliste, samo da im ne diramo u šverc i poharu. Kukali su kada smo zamrzli stranku.

I lično sam imao ponuda raznih, što direktnih što indirektnih. No, najdrastičnije je to da nam je politički lider radio iza leđa (posao prodaje plaže Trsteno). Valja se podsjetiti prepiske i kako je to prezentovano tada kao ‘strašan posao, od koga će se pozlatiti i pločnici u  Kotoru’. I, zašto to više niko ne spominje?”, pita Džemal.

Vuk VUJISIĆ