SELJAK.ME: Sve što treba da znate o kosidbi

U nastavku možete pročitati tekst objavljen na portalu SELJAK.ME, a o kojem se govori o tehnikama i načinu košenja trave za sijeno. Tekst je za seljak.me pripremila Anđela Bojić.

Travni ekosistem je ekosistem biljaka i životinja u kojima dominiraju zeljaste biljke. Travni ekosistemi se dijele na prirodne i vještačke. Prirodni travnjaci kao jedan od zelenih dijelova planete Zemlje  igraju izuzetnu ulogu u životu ljudi na posredan ili neposredan način. Prirodni travnjaci su biljne zajednice gdje dominiraju trave, ali u značajnoj mjeri dio njihovog sastava.

Travni ekosistem je ekosistem biljaka i životinja u kojima dominiraju zeljaste biljke. Travni ekosistemi se dijele na prirodne i vještačke.

Prirodni travnjaci kao jedan od zelenih dijelova planete Zemlje  igraju izuzetnu ulogu u životu ljudi na posredan ili neposredan način. Prirodni travnjaci su biljne zajednice gdje dominiraju trave, ali u značajnoj mjeri dio njihovog sastava čine zeljanice. Jedan od najbitnijih sastojaka čine leguminoze, jer su one glavni nosilac kvaliteta krme sa travnjaka, mada su u malom procentu zastupljene. Ono što je interesantno jeste da na travnjacima postoje i travolike biljke, to su vrste koje po izgledu liče na trave ali su u ishrani stoke praktično bezvrijedne.

Sa poljoprivrednog gledišta, a prema nadorskoj visini prirodni travnjaci se mogu podijeliti na:

• nizijske,
• brdske,
• planinske,
• visokoplaninske.

Odnosno ako posmatramo stanište, floristički sastav i nadmorsku visinu možemo ih podijeliti na pet tipova:

1. nizijsko-dolinski,
2. brdski,
3. planinski,
4. močvarni,
5. kraški tip.

Osim prirodnih postoje i vještački travnjaci kako se u praksi često i nazivaju. Oni su nastali sjetvom smješa trava i djetelina na oranicama.

Osnovna razlika između livada i pašnjaka je u tome što čovjek košenjem održava livade, a pašnjake održavaju životinje. Ukoliko se ne vrši redovna kosidba livada, dolazi do prelaska jedne biocenoze u drugu. Livade predstavljaju važno stanište na poljoprivrednim površinama, koje se tradicionalno koriste za proizvodnju sijena.

Krave na livadi.

Crna Gora je bogata pašnjacima i livadama, pa se trava sa ovih površina vjekovima koristila kao glavna hrana za stoku. Godinama naši farmeri koriste različite vrste stočne hrane, ali je trava odnosno sijeno najprirodnija i nezamjenjiva kada je u pitanju ishrana preživara.

Za teritoriju naše države posebno su značajni nizijsko-dolinski prirodni travnjaci koji su nastali u nizijama i dolinama rijeka, uvalama i drugim ravnim ili manje nagnutim terenima. Njihova rasprostranjenost je do 300 metara n. v. Ovi travnjaci se koriste kao livade i pašnjaci, a najčešće kombinovano. U odnosu na brdsko-planinske travnjake njihov kvalitet je bolji, ali se takodje može popraviti nekim agrotehničkim mjerama.

Ne manje bitan tip travnjaka jeste brdsko-planinski koji zauzima značajnije površine u brdskom području naše zemlje. Prostiru se između 300-800 m n.v., a rijetko do 1000m n.v. i veoma su značajan izvor krme. Pretežno se iskorišćavaju kombinovano. Ono što je karakteristično jeste da se kao pašnjaci koriste rano u proljeće i kasno u jesen. Na klimatske uslove ovih područja značajan uticaj ima planinska klima. Čest problem ovih pašnjaka jeste nedostatak vode, jer je zbog nagiba jače površinsko oticanje.

Rudine, odnosno planinski travnjaci obuhvataju teritorije iznad 800 m n.v. imaju važnu ulogu u proizvodnji stočne hrane, i zaštiti zemljišta od erozije. Travnjaci do 1500 m n. v. su u funkciji proizvodnje krme, a koriste se kao livade i pašnjaci koje ne zaostaju po kvalitetu u odnosu na brdske travnjake. Na većim nadmorskim visinama koriste se samo kao pašnjaci.

Čest problem planinskih pašnjaka jeste nedostatak vode, jer je zbog nagiba jače površinsko oticanje.

Spremanje sijena podrazumijeva niz postupaka u cilju eliminisanja vlage iz pokošene mase sa 75-80% do nivoa pri kome se aktivnost enzima biljnih ćelija i mikroorganizama svodi na minimum. Sijeno koje ima manje od 18% vlage smatra se dobro osušenim sijenom i može dugo da se čuva do momenta upotrebe bez opasnosti od pojave patogenih mikroorganizama. Za funkcionisanje organa za varenje preživara, dobro spremljeno sijeno je jako važno jer djeluje stimulativno na kretanje hrane kroz crijeva životinje, zatim se ubrzava razvoj predželudaca kod mladih životinja, smanjuje broj slučajeva dislokacije sirišta.

Kako se dobija najbolji kvalitet sijena?

Najbolji kvalitet sijena se dobija košenjem mladih trava i leptirnjača, pri visini porasta od 10-12 cm. Ali u ranim fazama razvoja se dobijaju mali prinosi, pa se kosidba obavlja kasnije. Da bi se postigao što bolji kvalitet sijena, koševinu treba obaviti neposredno pred cvjetanje ili na početku cvjetanja. Kosidba livadskih trava se izvodi u momentu kad isklasa nabrojnija biljna vrsta, a najkasnije do početka cvjetanja. Često je teško utvrditi kada je najbolje obaviti kosidbu trava, jer se u livadskim zajednicama nalaze različite biljke i imaju različite periode stasavanja.

U praksi, kasnijom kosidbom može se postići veći prinos travne mase, ali se znatno gubi u hranljivoj vrijednosti. Geografski položaj, odnosno nadmorska visina utiču na vrijeme kosidbe. To znači da se u istom danu neće obavljati kosidba u Bjelopavlićkoj ravnici i na nekom od brdsko-planinskih travnjaka. Stručnjaci smatraju da je biljni materijal najbolje kositi kada su skrob i šećer u biljci najviši. Njihova koncentracija je najniža ujutro jer biljke ugljene hidrate koriste tokom noći za disanje, i oni se u tom periodu ne mogu skupljati jer njihovo stvaranje počinje tek u procesu fotosinteze. Izlaskom sunca, biljka kreće sa fotosintezom i stvaranjem šećera, njihova količina se povećava tokom dana, a maksimum postiže oko šest sati posle podne.

Rezultati istraživanja su pokazali da  životinje proizvedu više mlijeka ukoliko koriste sijeno od biljaka sa najviše skroba i šećera. Ali sa druge strane postoji problem, jer se kasno pokošena krma ne osuši dovoljno i skupljeni šećeri se izgube kroz transpiraciju.

Transpiracija je proces odavanja vode sa površine biljaka, posebno sa površine listova.

Visina kosidbe

Osim vremena kosidbe, bitan faktor koji utiče na kvalitet sijena samim tim i na regeneraciju livade je i visina kosidbe. Ukoliko se vrši visoka kosidba na livadi ostaje znatan dio koji je neiskorišćen. Pri suviše niskoj kosidbi dolazi do oštećenja biljke, odnosno odstranjenja tačke rasta iz koje se razvijaju novi vegetativni i generativni izdanci. Kao posljedica toga jeste usporena regeneracija biljaka. Osim toga isuviše niska kosidba utiče da se sijeno zaprlja zemljom porijeklom iz neravnina, krtičnjaka i mravinjaka. Opšta preporuka jeste da se kosidba na prirodnim travnjacima vrši na visini od 4 cm, a na sijanim travnjacima na 5-6 cm.

Kosidba- tipovi

Kosidba se obavlja ručno ili mašinski. Mašinska kosidba je sve više zastupljena u svim predjelima Crne Gore, prvenstveno jer je u odnosu na ručnu kosidbu znatno brža, jeftinija i ravnomjernija. Ručna kosidba se malo primjenjuje i to u krajevima koji su nepristupačni za mehanizaciju. Kosačice mogu biti sa oscilatornim, rotacionim ili diskosnim uređajem za košenje. Kod kosačica sa oscilatorni uređajem postoje dva rezajuća elementa, od kojih je jedan pokretan. Ovakav tip kosačice je manje efikasan ako je trava polegla ili je zamršena.

Sušenje travne mase

Nakon koševine, nastupa sušenje travne mase, to znači da se odigrava niz fizioloških pocesa koji utiču na očuvanje hranljivih materija. Nakon košenja biljne ćelije su i dalje žive, pa životne funkcije i prooces fotosinteze teče normalno. Fiziološki procesi sinteze u početku preovladavaju u odnosu na procese hidrolize. Kada procesi hidrolize preovladaju nad procesima sinteze nastupa faza ”gladnog” metabolizma. Za ovu fazu karakteristične su promjene proteina , odnosno njihovo razlaganje do amino-kiselina, kao i promjena relativnog odnosa pojedinih amino-kiselina. Povećava se količna lizina i triptofana, a kasnije se povećava količina asparagina i amonijaka.

Količina proteina nije adekvatan pokazatelj njegove očuvanosti, jer vrijednost proteina varira zbog ugljenih hidrata. Posle navedene faze nastaje takozvana faza autolize, odnosno prestaje djelovanje enzima. U ovoj fazi se smanjenje vlažnosti odvija sporije jer isparava voda koja je vezana za koloide.

Dakle, sušenje je nabrže u prvoj fazi nakon košenja biljaka i traje ukoliko vremenske prilike to dozvole 4-6 sati, najviše do 12 sati, nakon toga u drugoj fazi sušnje traje oko 3 dana.

Brzina sušenja biljne mase zavisi od starosti biljaka i količine proteina, kasnije košene biljke se suše brže. Faza koje nastaje izumiranja ćelija karakteriše isključivo procesi razlaganja materija. Proteini se razlažu do amonijaka, pa posle 24 sata moze biti izgubljeno i  do 30% sirovih proteina. Ako pokošeni materijal pokisne na samom početku sušenja, dok su ćelije još žive, ne dolazi do gubitaka usled ispiranja, ali ako materijal pokisne nakon treće faze sušenja, gubici u ugljenim hidratima, proteinima i mineralima mogu biti značajni.

Sušenje travne mase može da se obavlja na zemlji, na napravama, vještački i u dehidratorima. Da bi se brže sušila travna masa vrši se njeno tretiranje različitim hemikalijama kako bi se prekinule životne funkcije ćelija. Kod nas se i dalje praktikuje sušenje na zemlji, koje se izvodi u otkosima, talasima, gomilama ili naviljcima. Najjednostavniji način ali ujedno i sa najviše gubitaka, je obično sušenje pokošene mase na zemlji, odnosno na mjestu gdje padne otkos. Često se dešava da je otkos debeo pa se mora rasturiti i rasporediti radi boljeg i bržeg sušenja.

Postoji niz faktora koji utiču na dužinu sušenja kao što su:

• debljina otkosa,
• okretanje,
• procenat vlage,
• temperatura vazduha.

U znatnoj mjeri u cilju ubrzavanja sušenja obavlja se okretanje otkosa. U odnosu na otkose, mnogo  vlažnosti travne mase od oko 55-60% otkosi nabace jedan na drugi. Ovakva biljna masa mora biti rastresita kako bi vazduh mogao ravnomjerno da prolazi i ravnomjerno da se suši. A najefikasniji način sušenja vrši se u gomilama ili naviljcima.

Skladištenje sijena

Nakon završene kosidbe, sijeno treba skladištiti i sačuvati kako bi se izbjegli gubici. Sijeno se može čuvati na otvorenom prostoru specijalno pripremljenim za tu namjenu, u stogovima ili u posebnim objektima (sjenjacima, šupama, nadstrešnicama, skladištima i dr.). Ovakvim načinom čuvanja sijena se postižu najmanji gubici. Za naše poljoprivrednike izgradnja ovakvih objekata predstavlja dodatne troškove, pa se zbog toga sijeno pakuje u stogove i kamare na otvorenom prostoru. Ovaj način čuvanja je najjeftinije rješenje, ali zbog uticaja spoljašnjih faktora dolazi do značajnih gubitaka i promjena.  Sijeno se đene  u obliku kupe u čijoj sredini se nalazi stožina, koja je ukopana u zemlju, koja služi kao oslonac za oblikovanje stoga. Boja sijena varira u zavisnosti od dužine skladištenja kao i nekih drugih faktora. Boja svježeg i kvalitetnog sijena je zelena, dok dužinom skadištenja gubi boju kao i hranljivu vrijednost. Miris dobrog sijena treba da je prijatan. Težak i neprijatan miris ukazuje na dugo stajanje sijena i na kontaminaciju.

Pri prodaji ili kupovini sijena neophodno je utvrditi njegovu količinu. Najpouzdanije je da se sijeni izmjeri na kolskoj vagi. Ukoliko je to iz nekog razloga neizvodljivo količina sijena može da se procijeni na osnovu njegove zapremine. Utvrđivanje zapremine sijena u stogovima vrši se na osnovu forula. Količina sijena se utvrđuje množenjem utvrđene zapremine masom jednog kubnog metra sijena.

Količina sijena (kg) = zapremina sijena (m3) x masa sijena u 1 m3 (kg/m3)

Masa 1 m3 sijena posle pakovanja od 3-5 dana iznosi 50-58 kg za trave.

Masa 1 m3 sijena posle pakovanja od 30 dana iznosi 60-68 kg za trave.

Masa 1 m3 sijena posle pakovanja od 90 dana iznosi 65-74 kg za trave.

Masa 1 m3 sijena posle pakovanja od 3-5 dana iznosi 57-66 kg za leguminoze.

Masa 1 m3 sijena posle pakovanja od 30 dana iznosi 70-77 kg za leguminoze.

Masa 1 m3 sijena posle pakovanja od 90 dana iznosi 75-83 kg za leguminoze.

Organoleptička osnova

Organoleptička ocjena je ocjena koja se vrši bez opreme, a pomoću ljudskih čula. Koriste se čula vida, mirisa, dodira. Senzorna ocjena ima niz svojih prednost, koje je čine neizostavnom komponentom u procesu kontrole kvaliteta hrane za životinje. Pri senzornoj ocjeni, procjenjuje se od čega se hrana sastoji i u kakvom je stanju. Debele i grube stabljike ukazuju da je sijeno košeno u kasnijim fazama razvoja biljke, dok tanje i mekše stabljike ukazuju na mlađe biljke. Sijeno sa malo lišća i grubim debelim stabljikama, životinje će slabije konzumirati i sporije variti.

Livadsko sijeno se sastoji od niza biljnih vrsta, pa je potrebno dobro poznavati botaniku da bi se prepoznao tačan sastav livadskog sijena. Naročito treba voditi računa o prisustvu neželjenih i opasnih primjesa u hrani za životinje. Metalni predmeti, različito smeće, otrovne biljke, zemlja, leševi glodara itd, često se nađu u hrani za životinje i treba voditi računa da se njihovo prisustvo na vrijeme uoči i izbjegnu rizici koje ono može nositi sa sobom.

Organoleptička ocjena kvaliteta sijena se temelji na posmatranju sljedećih faktora:

• vrste biljaka od kojih se sastoji,
• boje i mirisa,
• procentualnog učešća lišća,
• starosti biljaka prilikom košenja,
• prisustva stranog materijala.

Biološki faktor je najčešći i kvantitativno navažniji uzročnik kvarenja hrane. Razvoj i razmnožavanje mikroorganizama u hrani za životinje zavisi od mnogo faktora: relativne vlage, temperature, aerobnih i anaerobnih uslova, skladištenja, primjesa u hranivima, pH vrijednosti. U cilju sprečavanja razvoja mikroorganizama vrši se konzervisanje hrane.

Kontaminacija hrane plijesnima predstavlja ozbiljnu prijetnju za zdravlje životinja, posebno ako se radi o plijesnima koje imaju sposobnost sinteze mikotoksina. To su metaboliti plijesni, koji su toksični ili imaju druge negativne biološke efekte. Mikotoksini su najčešće prisutni na žitaricama, proizvodima na bazi žitarica, sušenim voću i proizvodima životinjskog porijekla. Akutna ili hronična oštećenja zdravlja izazvana mikotoksinima nazivaju se mikotoksikoze. Mikroorganizmi svojim enzimima prouzrokuju hemijsku razgradnju ugljenih hidrata, proteina, masti i esencijalnih materija. Proizvodi takve razgradnje mogu promijeniti miris, ukus i izgled hrane, umanjiti njenu hranjivu vrijednost ili mogu biti štetni za zdravlje životinja.

Plijesni su aerobni mikroorganizmi, ali se mogu razvijati i u sredinama sa malo kiseonika. Ovi mikroorganizmima najviše odgovara sredina sa 13-22% vlage i relativno visoka temperatura. Prisustvo plijesni u hrani za stoku se može uočiti organoleptički. Boja plijesni može biti bijela, zelena, crna ili crvena i utiče na promjenu boje hrane i hraniva. Najrašireniji, najopasniji i najbolje proučen mikotoksin jeste aflatoksin. Sintezi aflatoksina pogoduje širok temperaturni interval, mada je optimalno 30 stepeni celziijusa, mada se mogu sintetisati i pri relativno niskoj temperaturi. Sojevi koji su odgovorni za pojavu aflatoksina su porijeklom iz Azije i Afrike i samim tim hrana koja se uvozi iz tih područja ima veću vjerovatnoću da će se u njoj naći aflatoksin. Pojava aflatoksikaze prethodnih decenija nije pravila problem evropsim državama, ali se situacija poslednjih godina promijenila, a razlog tome jesu klimatske promjene.

Hemijsko konzervisanje sijena primjenjuje se kod nedovoljno osušene mase, čija vlaga prelazi 20%, u cilju sprečavanja aktivnosti plijesni, degradacije organske materije, zagrijevanja mase i produkcije mikotoksina.

Dodavanje kuhinjske soli je postupak hemijskog konzervisanja koji se primjenjuje u slučaju lagerovanja mase sa povećanom masom. Uloga soli je u vezivanju dijela vlage, odnosno stvaranje nepovoljnih uslova za razvoj mikroorganizama. Količina soli koja se dodaje zavisi od vlage u sijenu i iznosi od 0,5-2%.

Pripremila: Anđela Bojić