Stakleno zvono

Sad kada sam ostao bez krova nad glavom, kuda da krenem, kome da se obratim?
Ovo je jedna od najužasavajućih misli koja me proganja. Moram da priznam da zaista
vjerujem da je ovaj scenario vrlo vjerovatan i za mene! Ali nisam siguran da li bih znao da se
snađem, da li bih preživio mjesec dana na ulici? Bespomoćan sam. Snosim apsolutnu krivicu
za to! Dozvolio sam da budem ubijeđen u svoju nesposobnost i nespremnost za život. Ja sam
uvijek bio okružen ljudima koji su bili vrlo pesimistični, nepovjerljivi i sumnjičavi. U takvom
okruženju sam rastao. Poput neke dragocjene stvari bio sam zaštićen. Stavljen pod stakleno
zvono. Bio sam otrgnut od normalnog svijeta.

Postoje i razlozi za to, u neku ruku se mogu smatrati razumnim, ali ne i opravdanim. Na ovaj
način uništen je jedan veliki dio moje prošlosti. Postao sam žrtva prezaštićenosti koja je
prijetila da razbije to neprobojno zvono u kojem sam bio zarobljen. Sva težina realnosti
zapljusnula me je. Iznenada i neočekivano uletio sam među žive ljude, nisam znao kako da se
ponašam. Tolike godine bio sam poput poslušne lutke submisivan tuđoj volji. Autoritet mojih
roditelja nikad nije doveden u pitanje. Sad i nisam toliko siguran da želim ono šta mi
serviraju, a serviraju mi milostinju sa osjećajem krivice – taj otrov jedem tri puta dnevno na
dan. A pošto završim sa objedom budem poslat u sobu kao po kazni da razmislim o svojim
postupcima i odlukama koje sam donio u poslednjih nekoliko godina. Moja soba, moja
samica. Siva, mračna, hladna sa zatvorenikom u njoj. Osuđen na doživotnu robiju,
slomljenog duha, ravnodušno brojim dane i ćutim. Strah me preplavljuje i parališe iznova
svake noći. Moja vjera u sebe blijedi i gubi se, čak i kad se novi dan rodi ja se ne nadam
ičemu. Moja agonija i mučenje nastavljaju se.

Odlučio sam da kada budem dovoljno jak da ću sjesti sa svojim roditeljima i otvoreno
porazgovarati o svemu. Zatražiti da me bar saslušaju.
Mama, tata imam nešto važno da vam kažem.

Znam da će vam biti teško da čujete sve što imam da vam kažem. Vjerujte, meni je bilo
mnogo teže da skupim hrabrosti i odlučim se na ovaj korak. Zato bih vas zamolio da me
saslušate bez prekidanja, pa ako budete imali pitanja slobodno pitajte, biću spreman da
odgovorim na svako od njih. Kao što znate moj život je proteklih mjeseci krenuo u potpuno
drugom smjeru, za vas apsolutno neočekivano, ali nadasve nepoželjno. To ste mi već vrlo
jasno stavili do znanja.
Od momenta mog autovanja pa do danas vaše nepoverenje prema meni raslo je iz dana u dan.
Moram da priznam da nisam očekivao da ćete takvu vijest lako primiti, ali me je iznenadila
činjenica da je sve to za vas predstavljalo veliko iznenadenje i šok. Pa vi kao niko drugi me
poznajete dovoljno da ste mogli da pretpostavite da se glavna raskrsnica i neki izbori
definitivno neće poklopiti. Putujući kroz djetinjstvo znali ste i imali ste priliku da vidite iz
prve ruke u kakvog momka ću izrasti. Ja vjerujem kao vaš sin da ste svoj posao roditelja
obavili što ste najbolje znali i umjeli. Znam da me život nije mazio i znam da ste sa mnom
prošli kroz toliku patnju i bol, ali iskreno vjerovao sam da će te iste godine samo da očvrsnu
ljubav, pažnju i privrženost. Da ćete dalje u životu biti senzibilniji za mnoge stvari. Ali sam
se prevario.

Moja vijest o seksualnoj orijentaciji dočekana je sa nevjericom, zatim su krenule ucjene…
Sve sam to podnio onako kako sam znao. Pasivno sakupljajući sve u sebi i gutajući tu gorku
pilulu svaki dan. Nije to bio nimalo lak zadatak. Ogroman je to pritisak, ali mene krasi jedna
osobina koju u današnje vrijeme rijetki posjeduju – strpljenje. Volim vas i poštujem, pružili
ste mi mnogo toga u životu, na čemu sam vam zahvalan, ali morate da znate da nije na vama
da donosite odluke u moje ime. Prvo nemate pravo na to, drugo vjerujem da ste napravili
dovoljno štete kontrolišuci veći dio mog života. Ja sam taj koji donosi odluke za sebe, pa i
kada je riječ o ljubavnom životu.

Ne znam kako ste zamislili, kako bi mogao da funkcioniše „prisilni brak“ između mene i
neke žene. Iskreno, nadam se da imate imalo razuma da zaključite šta bi napravili toj ženi,
koliko patnje bi joj nanijeli da živi u braku bez ljubavi, uskrativši joj pravo da voli i bude
voljena i da se ostvari kao majka.

A da li ste razmišljali kako bi sve to pogodilo mene? Prvo, pokazalo bi koliko me ne volite i
ne želite, i koliko me ne poštujete. Ovo bi moglo veoma ozbiljno da se odrazi na moje
psihičko zdravlje, mogao bih da zapadnem u duboku kliničku depresiju, a depresija bi mogla
da me dovede do pucanja, do samoubistva. Mislim da ne želite taj teret da nosite na duši. I ne
vjerujem da vam nije stalo i da me toliko mrzite. Znam da želite unuke i želite da produžite
lozu, ali te mogućnosti su sada zatvorene. Možda negdje u budućnosti, kada nađem nekog
pored koga bih mogao da se skrasim i koga bih volio srcem svim, možda budem u
mogućnosti da zakonski usvojim dijete i dam mu svoje prezime.

Nadam se da sada posle dužeg vremena, kada ste konačno pokazali želju da me saslušate
možete da steknete bolji uvid u sve. Sada možete da ispravite svoje greške i napustite
pogrešne stavove.
Nadam se da ćemo moći jedni drugima da oprostimo sve i okrenemo novi list.

Gej muškarac koji je želio da ostane anoniman

Tekst je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom tekstu isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.