Ulcinj-Dubai: Tragedija pornografije

Izvor: Normalizuj.me

Spajić još igra i na kartu toga da prosječan čovjek ne može zamisliti koliko je velika milijarda

Kada čujete termin „strani investitor“ – momentalno se uhvatite za zadnji džep. Ako zakasnite i sekundu, već će vam ukrasti novčanik. Odveć je jasno da je investitor devastator koji nam betonira budućnost zemlje. Još kad se on upari sa Milojkom Spajićem, budite naivni pa pomislite da nije neka prevara. Strani investitori i domaći izdajnici su vjerujem sebi napravili jasnu računicu: investitorima profit, političarima provizija, a građanima beton.

Premijer je slagao da nema srbijansko državljanstvo, slagao je da neće ponovo zadužiti državu, slagao je da ćemo od Podgorice stići do Budve za 15 minuta, da će stanovi na Veljem brdu biti useljivi 2026. godine. I sad bismo mu trebali vjerovati da u Crnu Goru dolaze investicije vrijedne 35 milijardi eura?

Kad smo kod laži, pogledajmo na trenutak program Pokreta „Evropa SAD!“. U njemu piše da se stranka zalaže za najviše ekološke standarde, zaštitu prostora, očuvanje biodiverziteta i transparentnost pri donošenju odluka. U pamfletu, koji potpisuje ova partija, se dalje navodi da prirodni resursi nijesu neiscrpni, te da treba sačuvati vodene resurse, obogatiti šumski potencijal i zaustaviti divlju gradnju. PES će, kažu, poštovati Arhusku konvenciju, zbog koje će putem javnih rasprava, sprovoditi direktne konsultacije sa građanima i stručnom javnošću, u cilju postizanja najkvalitetnijih rješenja.

Uprkos glasačima koji su ga glasali zbog programa, Spajić “silom na sramotu”, sa sumnjivim investitorima, iza leđa javnosti, pokreće projekat na Velikoj plaži, jednom od posljednjih očuvanih prirodnih dragulja Crne Gore. Prilikom čega će ruinirati biodiverzitet, oštetiti reljef koji čuva Ulcinj od poplava i erozije, ugroziti migratorske vrste poput čaplje kašikare i garantovati da Veliku plažu možete viđeti samo preko ograde koja simbolizuje aparthejd bogatih. Oni nešto (ne)sretniji će imati pristup kao jeftina radna snaga, da za minimalac čiste klozete i slažu posteljine šeicima.

Vaši roditelji će moći da pate kako nikad nijesu posjetili Sveti Stefan, vi ćete moć da pričate kako vam je, eto, baš skliznulo da nikad ne vidite Mamulu, a vaša đeca će moć da čuju priče kako je nekad bila lijepa Velika plaža dok nijesu došli Arapi da grade zgrade i da je rentiraju na 99 godina.

Spajić je s ponosom kazao da je u pitanju kredibilni investitor. Alabbarovi projektu su, ipak, po pravilu obojani korupcijom. Nailazio je na probleme i u Zagrebu, i u Draču, i u Beogradu, pa i u Indiji, gdje se protiv njega vodi krivični postupak zbog prodavanja fantomskih stanova, čiji je novac preusmjeravao na gradnju drugih projekata. U pitanju je ista osoba koja je gradila Beograd na vodi i Burj Khalifu. Što mene podsjeća na Miju Khalifu, bivšu porno glumicu koja je u javnosti progovorila o užasima te industrije.

Znate, u oku seljačine (termin koji nema veze sa ruralnim predjelom, već karakternom crtom) seks podrazumijeva ono što on vidi u pornografiji: besramno, bestijalno, plastično i lažno iživljavanje. Isto tako je za seljačinu bogatstvo ono kako zamišlja „ulcinjski Dubai“ na Velikoj plaži: privatni avioni, megajahte, plastični sjaj zgrada napravljenih u staklu, ležaljke i moeti. Ironija leži u tome da običan čovjek ne može niti će ikad moći da se približi takvom iskustvu, može samo da masturbira zamišljajući te prizore izvana. U oba slučaja.

Slavoj Žižek u „The Pervert’s guide to cinema” govori o, kako kaže, tragediji pornografije. On navodi da je prosto nemoguće da su scenaristi porno filmova toliko glupi da pišu idiotske scenarije u kojima muž odlazi na posao, a žena gola dočekuje vodoinstalatera, kojem „plaća“ za obavljen posao seksualnim uslugama.

Žižek kaže da je to neki vid cenzure od emotivnog involviranja u priču. Da kroz ultra-glupi narativ, uradak koji je namjenjen za fizičku, seksualnu aktivnost – ne dozvoljava emotivno ulaganje gledaoca. Odvojenost fizičkog i emotivnog time postaje tragedija pornografije. Iz istog razloga Spajić priča priču o investicijama vrijednim 35 milijardi, od kojih će šatro svi imati dobiti. Toliko velika glupost ne zahtijeva emotivno ulaganje, a samim tim će šarena (p)laža lakše pasti građanima kada ih mentalna slika, formirana na osnovu Spajketovih obećanja, iznevjeri. Ne može premijer da slaže da će se očuvati biodiverzitet, da će tu ostati ptice, da ćete moći i dalje da šetate plažom u sutonu, čekajući zalazak sunca. To su previše „stvarne“ vizualizacije, tako da ne bi legle, kao što se ne bi uklopio ni neki Dormaelov scenario za uvodnu priču porno filma.

Bolje premijer onda da obeća da će od aerodroma, pristaništa za megajahte, Gucci i Vuitton butika – moći da žive dobro svi građani i građanke u Crnoj Gori. Da će i sami uživati u luksuznom resortu. To je teže zamisliti, samim tim su afektivne mogućnosti atrofirane. Kapitalizam funkcioniše po principu kreiranja konzumerističkih želja, za koje ni ne postoji suštinska potreba. Počiva na laži da tlačeni može postati tlačitelj; da jednog dana nećete biti sobar/ica, već šeik. Ali u periodu kasnog kapitalizma, u to više niko ne vjeruje.

Spajić još igra i na kartu toga da prosječan čovjek ne može zamisliti koliko je velika milijarda, a kamoli 35 njih. Primjera radi, Porto Montenegro, Porto Novi i Luštica bay u početnim investicijama ne dostižu cifru od 900 miliona. Cjelokupni projekat Beograda na vodi je koštao 3 milijarde. I to ako uzmemo za ozbiljno cifre koje plasira Aleksandar Vučić. Pritom, grad Beograd od ovog nije vidio skoro pa ništa. Ni Ulcinj ne bi prošao drugačije.

Kada shvatite da je to generalni princip „velikih stranih investicija“, da narodu ne ostane ništa, već da sav profit ubere šaka biznismena i političari koji zbog izdavanja države uzmu svoj procenat – biće to prava tragedija pornografije.

Zato ne čekajte taj dan, nego potpišite peticiju, širite glas i ono što je najbitnije, izađite na ulicu. Poručimo im da Crna Gora nije igračka za bogate, nego dom za ljude.