UPOZNAJ DOMOVINU: RUŽICA (2141 MNM)

Izvor: Jasnina putovanja

Kao i sve ostalo, i društvene mreže imaju dobre i loše strane. Jedna od, za mene, najboljih strana FB-a je što mogu da pratim svoje drugare – planinare. Svakog vikenda pogledam fenomenalne fotografije sa raznoraznih destinacija. Do skoro su na fotografijama dominirali prizori iz Crne Gore, ali je Albanija u priličnoj ekspanziji, a sad se ide i dalje – prema hrvatskim i vrhovima Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući tim fotografijama, Sanja i ja pravimo naš zajednički spisak koji se nikad ne smanjuje. Negdje, ponešeni inspirativnim postovima krenemo brzo, a neke ture duže vremena čekaju na svoj momenat. Za Ružicu sam čula sredinom sada već pretprošle godine. Prvo me je privuklo ime vrha, a onda i pogled sa njega. Podaci o njoj su bili šturi: vrh Pivske planine. Koji mjesec kasnije, kao poručen, pojavio se tekst na stranici Vrhovi Crne Gore. Odmah mi je upalo u oko: NIJE MARKIRANA. Ipak, pročitah. Djelovalo mi je jednostavno. “Ma, dako se snađemo. Može na spisak.” Čekalo se da dođe njen momenat skoro godinu i po. Izbor za posljednju turu sjeverno od Podgorice tokom prethodne godine, posljednje subote oktobra mjeseca, pao je na Ružicu. Od Podgorice smo krenuli ka Žabljaku, a onda smo skrenuli ka Virku i nastavili ka prevoju Sedlo. Zaustavili smo se samo da bacimo pogled na Ranisavu i Valovito jezero.

Prateći instrukcije iz već pomenutog teksta sa Vrhova Crne Gore prošli smo i Dobri Do i našli makadamski put koji se odvaja lijevo. Od Sedla do početka staze, kaže Popović, ima 6,8 km. Nisam provjeravala, vjerujem mu na riječ. Parkirali smo se ubrzo po skretanju. Samo kratko smo nastavili putem, a onda smo počeli da se uspinjemo. Nije bilo markacija, ali smo našli utabanu stazu i bili zadovoljni sobom. “Ovo će biti piece of cake”. Makadamski put nastavlja ka katunu Boban. U daljini smo vidjeli i lokvu zvanu Jezerce.

Hodali smo siparnom stazom koja je išla padinom Šupljike. Ispred nas se uzdizao Bijeli Kom. U udolini ispod ova dva vrha jedva smo uočili ostatke nekadašnjeg katuna Zagulj. Previdjeli bismo ga da nismo pročitali da je postojao.

Stigli smo do malog uzvišenja iznad Zagulja, a između Šupljike i Bijelog Koma. Sve je išlo kako treba. Uočili smo utabanu stazicu i nastavili put prateći je. Teren je lagano postajao sve suroviji. Nisam se nadala baš ovakvom kamenom okruženju. Pa, ime joj ga ne daje! Očekivala sam da Ružica, ipak, mora biti pitomija. Do izlaska iz usjeka smo pratili stazicu, ali smo je onda izgubili i nastavili “slobodnim stilom”: Sanja i ja jednim, Duško drugim putem. Do cilja smo stigli skoro istovremeno uz prilično lomatanje po kameno-travnatom terenu, skoro pa najgoroj kombinaciji.

Moram priznati da mi uspon nije lako pao i pored beznačajne visinske razlike od samo 318 metara. Svaki uspon bez markacija je lutrija. Najviše sam bila kivna na onoga ko dade vrhu tako pitomo ime u ovako “divljem” okruženju.

Negativno raspoloženje je počelo da ide u kontra stranu čim smo dobili na visini, a kad smo se dočepali vrha, nastupilo je ushićenje. Sva muka tokom uspona je zaboravljena za tren oka. Jedino što nam je na vrhu smetalo je hladnoća (koliko se sjećam bilo je 4 stepena iznad nule) i to što je najveće vrhove Durmitora pokrio uporni oblak. Čekali smo da se skloni dok nam se ruke nisu ukočile od zime jer se, naravno, nisam sjetila rukavica. Nije se pomakao. Dobio je bitku. Ostali pogledi su bili fenomenalni: Prutaš, Ljubišnja, Lojanik, Sedlena Greda. To je bio prvi red planina. Vidjela se i Sinjajevina, Moračke planine, Maglić, Bioč, Volujak i Vojnik. Nebo je bilo vedro i vazduh bistar. Ružica je ipak prava ružica od vrha ako ne uganeš nogu penjući se do nje.

Spuštali smo se uputivši se utabanom stazom, ali svejedno nije lako bilo. Tokom ljeta kad je jača i veća trava sigurno je i teže. Kameni teren meni nikad nije bio problem već izazov. Kombinacija kamena i trave je ta koja predstavlja opasnost za onoga ko nema iskustva po ovakvom terenu i dobre duboke gojzerice. I uz to dvoje, oprez nije na odmet. Kad smo primijetili da se oblak konačno sklonio sa Bobotovog Kuka bilo nam je žao što nismo istrpjeli hladnoću još malo.

Iako se dan bio dobrano skratio, tura nije bila duga pa smo imali vremena za još nešto. Odlučili smo da se vratimo preko Pišča i da probamo da konačno nađemo stećke koji se tamo nalaze. U ranijoj potrazi smo pronašli samo nekoliko pored seoskog groblja. Ovoga puta se Sanja opremila mapom pa nije bilo mogućnosti da omanemo. Stećci se nalaze na malom uzvišenju iznad puta, ali se sa njega ne vide. Pošto do tad nije postojala nikakva oznaka nismo ih ni mogli naći ranije. Parkirali smo se i krenuli uz livadu. Konačno, čuveni stećci sa Pišča! Ima ih nekoliko i nisu samo običan kamen već su ukrašeni. Koliko su nas oduševili stećci toliko nas je frapiralo postojanje objekta i građevinski radovi oko njega u neposrednoj blizini stećaka. Otišli smo sa ovoga mjesta pomiješanih osjećanja. Toliko smo željeli da vidimo ove stećke, a napustili smo ih sa gorčinom i razočaranjem.

Pišče mi je, od prvog susreta sa njim, jedan od najljepših djelova naše zemlje, u prejakoj konkurenciji. Viđala sam ga u raznim izdanjima. Nikad nadomak novembra. Bilo je obasjano suncem, a čuveni trojac BMV (Bioč, Maglić, Volujak), na našu žalost, bio je u sjenci. Ne može sve da bude idealno.

Kad smo već bili u Pišču svratili smo i do groblja. Inače, gdje god da idemo, ako naiđemo na groblje, svratimo. U nedostatku ljudi i groblje može da “priča”. Sazna se dosta o prošlim vremenima, prezimenima toga kraja. Na ovom groblju ima mnogo zanimljivih starih spomenika. Pomučili smo da rastumačimo pojedine tekstove na njima. Tu je i Kapela porodice Jojić, rijedak slučaj porodične grobnice ovakvog tipa. Sve u svemu, jedno veoma zanimljivo seosko groblje. Jedino smo bili razočarani što dio gdje se nalaze stećci nije bio pokošen. Ima ih dosta i razbacani su po groblju. Većinom se jedva vide, a i onaj najveći nema nikakve ukrase. Ipak, zaslužuju malo bolji tretman jer sam sigurna da bi privukli pažnju turista.

Vraćajući se kući preko Plužina, rezimirajući viđeno i praveći plan gdje da se svrati na kafu, prolazili smo kroz tipični jesenji ambijent koji se ove godine odužio jer bi u nekim ranijim vremenima, na pragu novembra, ovdje već uveliko bio snijeg.