UPOZNAJTE ZAGRADAC (MORAČKE PLANINE)

Izvor: Jasnina putovanja

Posljednje sedmice jula 2023. nismo imali ideju gdje da pobjegnemo iz kotla zvanog Podgorica. Obično bismo se zavlačii u neku šumu, ali smo svaku već mnogo puta obišli da sam proučila spisak potencijalnih tura i rekla: “Šta kažeš za Zagradac?” Zagradac je drugi po visini vrh Kape Moračke. Najviši je Lastva, ali su svi koje smo pitali za preporuku glasali za Zagradac. Sanja je bila njime posebno očarana. Edukacija je kratko trajala. Čitala sam o njemu i ranije čekajući zgodan momenat za pokret. Samo je trebalo utvrditi gradivo prelistavši Vrhove Crne Gore i njihovu priču o ovom vrhu. Stara narodna: “Svako zlo za neko dobro”, nanovo se pokazala tačnom. Asfalt do Kapetanovog jezera nam je pomogao da se primaknemo našem cilju. Pročitali smo da terenskim vozilom možemo prići još oko 2 km dalje od jezera pa se nismo zaustavili na kraju asfalta. Pokajali smo se zbog toga jer je makadamski put bio u izuzetno lošem stanju. Ipak, 4 km manje hoda po julskoj vrućini nije mala pomoć. Ostavili smo auto i prateći preporuke gospodina Popovića grabili naprijed. Okolni prizori su bili nevjerovatni. Kad sam krenula da pišem blog, gledajući fotografije, pomislila sam da je možda suvišno da išta pričam. Fotografija je mnogo upečatljivija od bilo kakvih objašnjenja. Ipak…

Vrlo brzo smo ugledali i Zagradac. Na prvi pogled nije djelovalo da je previše naporno stići do njegovog vrha. Ovakvi utisci, često se ispostavi, pokažu se pogrešnim. Nije bilo ni daleko ni visoko, ali baš naglo.

Na drugi pogled uopšte nisam mogla da dokučim kuda ćemo se uspentrati. Znala sam da je upadljiva stijena pri samom vrhu “eksponirani” momenat, ali kako do nje? Ne rekoh ono najgore: nema markacija. Pratili smo makadamski put oko kilometar, a zatim neku razgaženu stazicu, ali se ona račvala, gubila pa opet pojavljivala. Sve u svemu, u potrazi za najboljom putanjom napredovali smo metodom “dva koraka naprijed, jedan nazad”. Nije mi to nimalo smetalo jer je kamenito-travnata okolina sve vrijeme bila predmet moga hiperoduševljenja.

Na kraju smo došli do mjesta kad se moglo samo pravo gore. Što bi rekli “što se mora, nije teško”. Ovo je jedna od narodnih mudrosti sa kojom nikad nisam bila saglasna, ali što se mora – mora se. Na polovini ovog posljednjeg uspona napravili smo pauzu. Što da predahnemo, što da uživamo u pogledu. Često sam ponavljala: “Zar je moguće da ranije ovdje nismo došli?” Ovo je jedna od tura koja je bila daleko više od onoga što sam očekivala, što je rijedak slučaj jer kad su usponi u pitanju uvijek imam velika očekivanja. Zagradac ih je za više kopalja nadmašio.

Odmarajući se pogleda uprtog u brojne vrhove koje smo pokušavali da identifikujemo, manje ili više uspješno, ispod sebe smo posmatrali katun. U stvari, s jedne strane se vidio živi katun, a s druge ostaci davno napuštenog. Ove druge, gdje god mrdnem, viđam mnogo češće. Na žalost svih nas.

Nastavili smo dalje i vrlo brzo stigli do ispod same stijene koja pomalo podsjeća na kapu pa neki smatraju da je po njoj ovaj dio masiva Moračkih planina i dobio ime Moračka Kapa. S desne strane smo mimoišli Podski vrh. Naježila sam se pri pomisli da su pojedini uspjeli i na njega da se popnu. Svaka im čast, ali meni je on odličan i ovako poizdalje malko. Ispod stijene smo lagano prošli, skroz zadovoljni sobom, misleći da smo prošli najgore. No, najgore je došlo tad. Od stijene do vršnog grebena trebalo je preći jednu kratku, ali baš, baš strmu dionicu. Kad smo se dokopali početka grebena s desne strane nam se ukazala Sinjajevina.

Grebenom je bilo lako i ne predaleko. No, stigao me je umor, a i vrućina je doprinijela činjenici da sam dobrano odahnula kad sam se dokopala cilja. Onda sam sjela i samo uživala. Neopisivi prizori. Na svakoj strani drukčije boje. U momentu sam pomislila: “Ovo je najljepši pogled koji sam do sad vidjela”, a onda sam se sjetila da sam ovo izjavila do sad… ko zna koliko puta. Ipak, kad bolje razmislim, mogu ga uvrstiti bar u 10 najljepših, što u jakoj konkurenciji nije mala stvar. Osim Sinjajevine, koja nas je izazivala i čiji vrhovi Gradišta i Umovi, koje smo odavde samo osmatrali, odavno čekaju da dođu na red, tu je bio i jedan neobičan vrh kao trup bez glave s majicom na V izrez. Naknadno sam doznala da se zove Tejova Glava. Brojni vrhovi Moračkih planina su bilo oko nas. Pretpostavili smo da je onaj što štrči Lastva.

Bilo je vedro, ali što je mnogo bitnije, vazduh je bio izrazito bistar, što je sve rjeđi slučaj. Tako smo pogledom dobacili i do Durmitora. Ispod nas se vidjelo selo, pa smo posle vijećanja zaključili da je to selo Ljevište kroz koje smo prolazili kad smo išli na izvor Morače. Vidjela se i Torna, Tali, Vojnovac, Stožac. Ma, nema šta nije. Pretpostavljam da ne ponese svako sa ovoga mjesta ovako pozitivan utisak. Najbitnija je dobra vidljivost, a mi smo toga dana baš imali sreće.

Sve što je lijepo ima kraj pa se i sa Zagradca moralo krenuti nazad. Spuštanje je bilo lakše od penjanja, ali smo baš hodali “pod ručnom”, što bi se “stručno” reklo. Duško je bio mnogo brži, a ja, gledajući ga iz ptičje perspektive, nisam mogla da nam se nadivim kako smo savladali toliku strminu pri usponu.

Dok smo hodali prema autu povremeno sam se osvrtala, zadovoljna činjenicom da sam uspjela gore da se uspentram. Bilo mi je drago i što smo napravili presedan i u sred ljeta pošli na turu tokom koje nema ni malo zaklona od drveća. Začuđeno su nas posmatrali čas konji, čas krave. Bili smo usamljeni penjači toga dana na ovoj lokaciji. Nismo se mimoišli ni sa kim.

Pored Kapetanovog jezera smo prošli kao pored kuge. Gomila novih objekata nabacanih bez reda i smisla na samoj obali, smeće, jezero nekako bolesno. Prosto me tuga uhvatila. Nevjerovatno je kako mi gledamo na prirodu i na kako pogrešan način pokušavamo da je iskoristimo. Pojam “održivi razvoj” do našeg tvrdog uveta nije dopro, a kad će ne znamo. Bijes koji me je obuzeo zbog Kapetanovog jezera donekle je uspio da potisne pogled na Žurime. Lukavica cijela, a Mali i Veliki Žurim posebno, pravi su dragulji. Pritom su i izuzetno fotogenični. Ugurao se u kadar i Borovnik. Košenje je bilo u punom jeku. Nismo bolje mogli da završimo ovaj nenadano dobro iskorišten ljetnji dan.