Vuk Iković - izvor: Kombinat

Pročitajte Kombinatovu ” Riječ nedelje” ekologa Vuka Ikovića. Razgovor vodila Bojana Šolaja.

Dok živimo u sistemu koji insistira na neprestanoj eksploataciji i zaposijedanju svega što se da zaposjednuti, pristajući na njegova pravila i snažeći ga tim pristankom, lamentujemo nad pojedinačnim slučajevima nemara i nebrige, koji su uvijek samo epifenomen jednog mehanizma koji je postavljen tako da dehumanizuje sve što se da dehumanizovati, i da učini vještačkim sve što je nekada bilo prirodno. U toj neprekidnoj borbi na život i smrt, kojoj je izloženo sve, od crva do čovjeka, opstaju samo oni koji nisu nostalgični za onim bezvremenim vremenom i bezmjesnim mjestom gdje smo u drugom vidjeli Raj prije nego Pakao i odustajali od sebe kako bismo se zadobili. Zanesenjaci koji još vjeruju u nemušti jezik nemoćno moćne ljubavi osuđeni su na beznađe i razočaranje u svijetu koji su zaposjeli oni koji sve nade polažu u uživanje u samome sebi i privođenje pod svoju vlast svega što se može privesti. Da li je rješenje ekoloških problema moguće kao korektiv postojećeg poretka ili je sam poredak neophodno promijeniti da bi se živjelo u adekvatnoj životnoj sredini, odgovarao je kroz komentare za našu nedjeljnu rubriku, Vuk Iković.

POŽARI

Što je više požara manje je šume, manje šuma više je suše, a to onda produžava trajanje požara i pojačava klimatsku krizu zbog koje imamo nagle poplave koje odnose zemlju koju više ne veže korijen jer je izgorio, a bez zemljišta nema obnove šuma. Tako ulazimo u začarani krug.

Opožarene površine poslednjih godina su sve veće, ipak goloruki smo dočekali vatrenu stihiju i 2022. godine kada je opožaren prostor veličine opštine Žabljak.

Crna Gora nema ni jedan avion čija je glavna fabrička namjena gašenje požara. Ipak, ni budžetom za 2022. godinu nijesu opredijeljena sredsva za nabavku ovakvog aviona. Tako u kiši vidimo glavnog saveznika u gašenju požara, dok nastavljamo gubiti ekonomski potencijal jer turističku ponudu zasnivamo na očuvanoj prirodi.

Prošle godine u Crnoj Gori je izgorelo 142 km2 šuma što odgovara površini od preko 230 fudbaskih stadiona. Prema evropskom modelu ,,ukupne štete” procjenjuje se da je 2021. godine šteta usljed šumkih požara u Crnoj Gori iznosila oko 280 miliona eura. Ako znamo da je prosječni godišnji budžet Uprave za šume oko 8 miliona eura, to znači da bi ona trebala da radi 35 godina da bi nadoknadila štetu koja je nastala samo u šumskim požarima prošle godine.

Bez obzira na očajnu situaciju, rukovodstvo ne želi da prizna da smo u sve većim problemima i uporno ponavljaju da je sve pod kontrolom.

Ovo je rezultat nataloženih grešaka funkcionera koji s puno žara prihvataju fotelju, ali ne i svoje zadatke. Samo možemo da pretpostavimo kakve greške nam dolaze na naplatu zbog neznanja i nerada. Što prije to shvatimo to ćemo prije izvući iz višeslojne krize koju uzrokuju požari.

Požare treba sprječavati tj. imati sistem zaštite koji neće dozvoliti da dođe do požara, a ako i dođe – treba brzo biti ugašen. Zato novac treba biti primarno potrošen na sistem brzog obavještavanja, na opremu, obuke i na formiranje operativnog sezonskog tima koji će biti angažovan u kriznim periodima godine.

HE KOMARNICA

Voda nije samo resurs, voda je uslov života. Znak zdrave ekonomije je zdrava rijeka.

Treba biti jako oprezan sa projektima koje forsira rukovodstvo EPCG-a jer su se njihovi projekt drugi blok termoelektrane Pljevlja i HE Morača, pokazali neisplativi. Sada oni mještanima predstavljaju projekat hidroelektrane “Komarnica” kao spasonosan. Obezbijedimo prvo mještanima ono što su davno platili: pristojan put, sigurnu vodu i otkup poljoprivrednih proizvoda. Tek nakon toga ih pitajte: “Da li želite da vam potopimo rijeku?”

Ako se osvrnemo na infrastrukturu vidimo da je naša elektromreža u takvom stanju da nam preko nje godišnje iscure dvije planirane hidroelektrane na Komarnici. Zamislite sada viziju države koja ulaže oko 300 miliona eura u elektranu čime bi se pokrilo samo pola gubitaka na elektromreži.


Ipak sve i da ovo nije tako, ovaj projekat je jako rizičan i skup, puno se ulaže novca, dobija se malo energije, a pri tome se gubi jedan od biološki najvrjednijih kanjona Evrope koji je istovremno spomenik prirode i može postati do svjetske prirodne baštine. Kada bi ovaj kanjon bio potopljen 90% njegovih biljaka i životinja bi nestalo.


Kada bi planiranih 300 miliona eura uložili u energiju sunca i vjetra imali bi najmanje dva puta više struje, a zauzeli bi većinom neplodnu površinu koja se može uvijek koristiti u druge svrhe jer su solarne elektrane montažni sistemi. Tačno je da se energija iz sunca ne može upoređivati sa hidroenergijom, ali solarne elektrane su građevinski jednostavniji projekti i njihova sveobuhvatna isplativost je mnogo brža, a na račun danas proizvedene energije sunca možemo sačuvati vodu u akumulaciji i uvoziti struju kada budemo imali veću potrebu za njom.

Veliki problem ovog projekta je i neispitanost terena. Podaci jasno ukazuju da na mjestu planirane brane postoji velika pukotina dužine oko 1.500 m kroz koju se gubi velika količina vode. Bez obzira na cijenu struje ovo dovodi čitavi projekat u pitanje, jer ako ne znamo koliko imamo dostupne vode ne možemo znati koliko ćemo imati struje.


Oko 50% struje dobijamo od vode tj. iz hidroelektrana, a pri tome povećava se neujednačenost kiše i snijega, dok od sunca dobijamo manje od 0,1%, a broj sunčanih dana se povećava.

Zato treba da se više okrenemo za početak energiji sunca, treba da pokrenemo sistem toplotne izolacije objekata i štednje struje. Kada bi naša domaćinstva uštedjela samo deset odsto godišnje potrošnje, Crna Gora bi imala više nego što bi dobili od elektrane na Komarnici.

Komarnicu i njena okolna sela možemo koristiti za lokalnu poljoprivrednu proizvodnju i razvoj turizma. Sve veći broj turista u Crnu Goru dolazi zbog njene priode, a da bi turizam bio uspješan njega treba nadopunjavati arhitektura i poljoprivredna proizvodnja. Okrenimo se uspješnim projektima iz regiona: lokalne zajednice rijeke Soče u Sloveniji prihoduju samo od ribolova mušičarenjem preko 2 miliona eura godišnje, a od ugostiteljstva i turizma 2018. godine prihodovali su oko 26 miliona eura.


Komarnica kao i brojne druge rijeke Crne Gore su stvorne za održivi ribolov. Zato Crna Gora treba da postane prepoznata evropska ribolovna destinacija.

FARMA SVINJA

Treba nam proizvodnja zbog ukupnog razvoja, ali ne takva da zbog nje gubimo zdravlje, zbog koje Spužani ne mogu mjesecima otvoroti prozore da provjetre prostorije i zbog koje gubimo glavni resurs – vodu. Dakle, može se imati razvijenu privredu i očuvanu prirodu. Jedno drugo ne treba da isključuje.


Dugo nas je Opština Danilovgrad ubjeđivala da farma mora da smrdi i da ne može tu ništa da se uradi, da je zagađenje nužno da bismo imali privredni rast. A kada te ubijede da ne može bolje, onda ti stvarno neće biti bolje. Ipak mještani su bili istrajni u svojim zahtjevima i došlo je do određenog pomaka.


U farmi svinja u Spužu su napokon stvari pokrenute sa mrtve tačke. Vlasnik farme je pristao da testira tehnologiju koja bi mogla da riješi problem neprijatnih mirisa. Naravno i dalje je sve neizvjesno jer sve što je postignuto je urađeno pritiskom na rukovodstvo Opštine Danilovgrad koje se ne miješa u svoj posao. Ovo je rezultat decenijskog zapostavljanja Spužana od strane opštine iako su platili danilovgradske funkcionere da im obezbijede makar čist vazduh i čistu rjeku Zetu.

U konačnom ako imao farmu svinja, onda čitava zajednica treba da ima koristi od toga. Ako prostor u kojima se gaje svinje ispunjavaju uslove zaštite životne sredine onda će i mještanima životni uslovi biti bolji,

KRČENJE ŠUMA

Ljekari propisuju promjenu vazduha i sredine, ali kao da neko funkcionere i povlašćene koncesionare tjera da sijeku drveće što više i što brže, kao da sjutra ne postoji.

Zvanično se posiječe manje šume nego što poraste u istom periodu. Ipak, problem je što se ne vrši ravnomjerna, pravilna sječa. Umjesto da se posiječe na primjer 1000 stabala na prostoru čitave šume, firme koje vrše sječu posijeku tih 1000 stabla uglavnom tamo gdje postoje putevi. Tako nastaje šumski nered. Kada dođe do veće sječe onda nastaje lom – stabla su prorijeđena i nijesu samostalna jer se ne oslanjaju jedno na drigo pa vjetar i snijeg uzrokuju rušenje i lomljenje stabala. Nakon takovog loma stabala se suše, šire se bolesti drveća i to povećava pojavu požara.

Šuma je kompleks živog i neživog: kubik opalih iglica smrče može da “popije” 248 litara vode. Zamislite koliko vode može da veže i postepeno ispušta šuma Gorice ili bilo koji gradski park. Zato su stabla prirodni klima uređaji. Zato prijatniju klimu ćemo imati kada goleti oko Podgorice pretvorimo u šume kao što je nekada bilo. I umjesto da bar sačuvamo to što je ostalo mi smo dozvolili da izgori najmanje 20 fudbalskih terena šume na Gorici. Zato moramo preokrenuti situaciju, stvoriti sistem brze dojave požara i da pošumljavanje bude životna navika, a ne sporadična marketinška akcija.


Naravno, loša ekonomija je stvorila društveni i ekološki problem: kod nas mještanin podigne kredit da bi kupio mašine za obradu drveta i proizvodnju stolova, stolica – da bi pokrenuo porodični posao. Onda država, koja mu je dozvolila da podigne kredit, ne dozvoljava da kupi drvo za obradu već je izdala šume na sječu “velikim” firmama koje su kupile šumu po cijeni od 17 € po kubiku i preprodaju je po cijeni od preko 100 €, ali lokalnim drvoprerađivačima ni tada nije dostupna sirovina. Tako se mještanima blokira rad i onemogućava vraćanje kredita.


Čitavi postojeći sistem upravljanja šumama je neodrživ. Tako prihod Uprave za šume 2020. godine je bio manji od prihoda samo jedne firme kojoj je Vlada ustupila šumu na sječu.


Rješenje je da sistem sječe ekonomskih šuma treba obustaviti dok se ne počne sa radom državna firma za sječu i izvlačenje drveta. Drvo bi trebalo izvoziti samo kao finalni proizvod, a prednost treba da ima lokalna drvoprerada. Ako lokalni drvoprerađivač kupuje trupce iz obližnje šume, on će biti i njen dobar zaštitnik.

RECIKLAŽA

U prirodni ne postoje nešto kao što je otpad. U ekosistemima ono što proizvede jedna vrsta kao otpad, to druga koristi kao hranu. To je idealan sistem, to je primjer cirkularne ekonomije koju možemo dostići ako upoznamo i primijenimo formule prirode.


Ako ne vršimo reciklažu otpad je izvor zagađenja, a ukoliko ga pravilno sakupimo i obradimo, onda je to čuvanje zdravlja i resursa.


Najmanje svaki treći kilogram otpada kod nas čine ostaci hrane, granja, lišća i trave. Prirodnim procesom truljenja ovaj otpad se pretvara u humus – najplodniju zemlju. U Podgorici se ne vrši reciklaža ovog otpada već se najčešće u kontejnerima miješa sa ostalim otpadom – ili čak biva zapaljen što uzrokuje širenje gasova zbog kojih se povećava temperatura već prezagrijanog vazduha.


Ovaj otpad se odlaže na gradsku deponiju i tako se zauzima prostor koji je bio namijenjen otpadu koji se ne može ponovo koristiti, a izrada nove kade za odlaganje otpada košta oko 1,3 miliona eura bez PDV-a.


Da smo pretvarali ostatke hrane i biljaka u humus danas ne bismo morali da trošimo 1,3 miliona eura na izradu nove kade za otpad. Umjesto toga imali bismo plodnu zemlju, brži rast stabala, čistiji vazduh i smanjem uvoz humusa.


Reciklaža je uspješna onoliko koliko volje, vještine i znanja primijene komunalna preduzeća i opštinsko rukovodstvo. Istina je da dosta zavisi i od građana, ali svakako da bi reciklaža funkcinisala građanin treba to i da zahtijeva od rukovodstva, jer u konačnom on ga plaća. Nema opravdanja da to ne bude tako.

BUŠOTINE

Obećavali su nam da ćemo prodajom Telekoma napraviti autoput, onda nam je govoreno da izgradnjom autoputa će doći do preporoda i da će sjever da se razvije izgradnjom malih hidroelektrana i tako redom. Ništa se od toga nije desilo, čak smo zbog tih projekata zapali u još veću krizu.


Hvalili smo se da ćemo imati ogromni profit od nafte, a pri tome niko nije znao da li je uopšte ima. Ipak, nastavljamo sa bušenjem.


Za početak treba da iskoristimo ono što imamo, pa tek onda da razmišljamo o razvoju od nafte za koju samo pretpostavljamo da je možda ima, a pri tome čak i da je ima ne znamo o kojim količinama je riječ. Ako znamo da u prosjeku svakog dana uvezemo preko million eura hrane onda Vlada treba da razvija proizvodne linije za hranu. Pri tome za razvoj poljoprivrede imamo stručni kadar, dok za naftnu industriju nemamo. S druge strane industrija motornih vozila uveliko prelazi na vozila koja ne zavise od fosilnih goriva. Svijet nastoji postati što manje zavisan od nafte, a mi forsiramo tehnologije koje se uveliko napuštaju.


Ako kompanija “Eni” koj se bavi preradom nafte, ulaže u energiju sunca i vjetra, trebala bi i Vlada Crne Gore. Nafta i turizam ne idu zajedno zato se trebamo opredijeliti što su naši prioriteti.

ZAŠTIĆENE VRSTE

I dalje nam se nameće sistem vrijednosti – obogati se ili odustani. U toj trci izgrađen je klasni odnos koji forsira ideju dominacije čovjeka nad čovjekom kao i nad drugim vrstama.


Ako žabe nestanu osjetićemo to na svojoj koži: bockanje i peckanje komaraca je jako neprijatno, a može uzrokovati i širenje zaraznih bolesti. Kao što svaki čovjek ima svoju ulogu u zajednici tako svaka vrsta ima svoju ulogu u prirodi.


Bezbjedan prostor za kretanje i ishranu vrsta nije ništa manje bitan nego protok pitke vode i protok električne energije. Ako imate stabilan biljni pokrivač onda imate i ujednačen protok vode, a time i veću proizvodnju struje. Bilo kojom radnjom treba da dobijemo novu, dodatnu vrijednost. Nasuprot tome, često smo korišćenjem jednog resursa više gubili nego dobijali, zato su pojedine vrste postale ugrožene i rijetke i zakonom postale zaštićene.


Na planini Garač u Danilovgradu do prije 30 godina je živio tetrijeb, rijetka i ugrožena vrsta, ali ga danas nema, jer poslednjih 30 godina Garač gori skoro svake godine, ali još ni jedan funkcioner nije pokrenuo pošumljavanje Garča, niti sistem njegove zaštite od požara, iako je silueta ove planine na grbu Opštine Danilovgrad.


Zetska mekousna pastrmka je nekada živjela u Morači, danas je pitanje da li je ima i u rijeci Zeti. Mogli smo prije tridesetak godina za dva sata upecati ručak na ovim rijekama, danas je to samo uspomena. Kada smo gubitke osjetili na svojoj koži onda smo odlučili da neke vrste koje su ugrožene ili rijetke zaštitimo ali to je i dalje više želja koja je dijelom ozakonjena ali ne i primijenjena.

Mi smo kao vrsta opstali pomažući jedni drugima. Ako se se ne solidarišemo oko toga da smo u problemu i da ga treba rješavati, postepeno ćemo nestajati kao zajednica.

PREOKRET

Vrijeme je za ekonomski, kulturološki, ekološki, politički preokret. Vrijeme je da vjerujemo sebi, a ne partijskim bajkama.


Kada je partijska knjižica i dalje glavni uslov za dobijanje posla, kada ti ne daju da uradiš dobru stvar za zajednicu, kada mladi napuštaju naš grad, kada je svako treće dijete u državi gladno, kada političar gomila svoju imovinu na uštrb građana, tada je vrijeme za preokret.


Ukoliko se odričemo svojih prava i svoje izborne šanse onda to slabi sve nas koji smo spremni da se zajedno borimo. Ako se potčiniš njihovoj volji onda za ugnjetavanje, depresiju, stres možeš kriviti samo sebe, a pri tome ne ispaštaš samo ti već i tvoja djeca i prijatelji. Zbog toga nam je potreban potpun preokret.

HRAST

Ko sadi danas, taj vjeruje u sjutra.

Kuće okružene hrastovima vrijede više, ljepše su i otpornije, računi za struju su manji i za 30 %. Tako dvorište ima više vrabaca, a štetnih insekata u bašti je manje. Stan sa drvoredima može imati baš zbog zelenila i do 10.000 € veću cijenu.


Dokazano je da drvoredi pored puta čine saobraćaj sigurnijim, vozači mogu lakše pratiti ivicu puta i svoju brzinu kretanja. Takođe, ako je put u hladu drveća možete voziti biciklo i po njavećoj vrućini. Jako bitno: ako imaš hrast imaš veći mir, ako ništa drugo – buka je manja. Sjenka od hratsa koji je pored puta produžava vijek putu i do 60%. Zato sadnja drvoreda uz putni pojas čini put sigurnijim i dugovječinijim.


Istraživanja pokazuju da preduzeća koja se nalaze uz puteve koje prati drveće imaju do 20% veći prihod. Prodavnice sa lijepim pejzažima su posjećenije.


Sadnja hrastova je način kako da za kratko vrijeme na jeftin način učinimo prostor ljepšim, zdravijim, a lokalnu zajednicu učinimo ekonomksi nezavisnijom. Potrebno je samo da poštujemo prirodu i ona će nas nagraditi.

Skip to content