Zabranjeni grad- “Bunker u utrobi Visa iz kojeg su trebali reketirati Dubrovnik”

Izvor: Jutarnji list, autor:Tomislav Kukec

Reporteri Nautičkog jedra ušli su u utrobu otoka Visa koja je godinama bila nedostupna javnosti

Iako su prošla više od četiri desetljeća od njegove smrti, Josip Broz Tito za mnoge je i dalje intrigantna povijesna ličnost. Svako malo doznajemo nove pojedinosti o njegovu životu, a posebna atrakcija uvijek su bili tuneli kojima je bio fasciniran, pa ih je dao nakon rata graditi diljem bivše Jugoslavije. Složene su to građevine, prave podzemne utvrde, dizajnirane kako bi njemu i njegovim suradnicima pružile utočište u slučaju napada, ali i u kojima se mogla smjestiti vojska, vojna mašinerija, sve što je potrebno za odbijanje svake prijetnje. I svaki od tih tunela ima svoju povijest o kojoj bi se moglo pričati danima, no naša nas je jedrilica dovela do Visa, koji, kada mu se prilazi, ničim ne otkriva da je upravo ovdje ključno vojno uporište Jadrana i cijele bivše države.

– Znate kako se kaže, tko kontrolira Vis, kontrolira Jadran – govori nam Tomislav Mileis, vlasnik agencije Vis It koja već godinama turistima nudi malo drugačiju vrstu odmora. Zaljubljenik je u vojnu povijest, kao i u Vis, pa nas posjeda u svoj maskirni džip i krećemo u avanturu koja nas je, iako je trajala više od dva sata, ostavila bez daha.

Sve do 1995. na Visu je bila i vojna baza, ranije Jugoslavenske narodne armije, a zatim Hrvatske vojske, zbog čega je praktički dobar dio otoka bio “zabranjeni grad”, kojem nisu mogli pristupiti čak ni mještani. Vis tako, objašnjava nam Mileis, broji više od trideset vojnih tunela, od kojih svaki od njih pomno je dizajniran i ima svoju svrhu, od komunikacijskih prostorija gdje je djelovao Tanjug, tada Telegrafska agencija Jugoslavije, pa sve do raketnih baza i podmorskih tunela u koje je mogla uploviti poveća vojna krstarica ili kakav razarač.

Mileis kaže da je sve počelo 1950-ih. Vis je tokom povijesti, još od rimskih vremena, bio važno strateško središte na Jadranu, idealno smješten između naše i talijanske obale. A u doba Hladnog rata Tito je odlučio iskoristiti potencijal otoka.

Podzemna bolnica

Najprije je izgradio tunel Crvene stine. Veleban je to tunel, služio je najviše za smještaj komunikacije, obavještajaca, telegrafista… No, u utrobi debelim zidovima opasanog tunela nalazila se i strateški važna bolnica za moguće ranjenike. Atomski obrambeni centar ukopan je čak 63 metra. Vjerovalo se da ovaj tunel bez problema može preživjeti atomski napad, što je u to vrijeme bila glavna opasnost.

Ulazimo u danas napušteno zdanje. Nema ovdje više (za to vrijeme) sofisticirane komunikacijske opreme, jedini znakovi civilizacije su odbačene limenke piva i grafitima išarani zidovi. Jer, tunel je otvoren i svatko može bez problema doći, pa ima i onih neodgovornih kojima ne smeta zašarati ili smećem zasuti ovu neprocjenjivu povijesnu ostavštinu. No, koliko god zapušteni bili, tuneli i dalje dokazuju da su arhitekti ovdje pokazali svoje umijeće. Ventilacija je besprijekorna, zakučast sustav tunela projektiran je tako da se savršeno prozračuje, pa i na plus 40 u njemu vladaju idealni uvjeti, nema smrada niti zagušljivosti. Ima i jasno upozorenje: “Zid srušiti u ratnim uslovima”.

– Zapravo su za sve zaslužni Englezi koji su ovdje stvorili piratsku bazu. Pljačkali su neprijateljske brodove. Oni su Vis zauzeli 1812. godine, no samo tri godine poslije stigla je Austrija. Zatim je Vis zauzela Italija, pa se početkom Prvog svjetskog rata za nj izborila Austro-Ugarska, pa Jugoslavija – zaneseno nam priča autor ove jedinstvene ture.

Dokumenti iz Beograda

Izvlačimo se iz tunela, pa pričamo o počecima njegove priče. Po struci je magistar ekonomije, u Vis se zaljubio prije 12 godina jer je, kaže, obilazeći otoke shvatio da Vis ima najljepšu scenografiju i najbogatiju vojnu povijest. Otvorio je agenciju čiji je slogan “No bullshit holiday”, odnosno “godišnji bez sr..nja”.

– Nisam nikada htio masovni turizam, draži mi je ovakav, pomalo robinzonski. Skupljao sam sve informacije do kojih se moglo doći. Za neke dokumente trebalo je kontaktirati i arhive u Beogradu. Čak ni neki stanovnici otoka ne znaju dovoljno o ovom dijelu svoje povijesti. Njima ture dajem besplatno, cilj mi je da saznaju što više. Godišnje ovom rutom prođe oko 1000 turista. Fascinira ih ta tajnovitost nekad zabranjenog otoka – objašnjava.

Sjedamo dalje u džip pa se zavojitim cestama vozimo prema tunelu Parija. Da bi se došlo do njega, treba se malo potruditi, no prizor je spektakularan. Sedamnaest metara visok, 135 metara dug morski tunel nalazi se na dubini od gotovo sedam metara. Dovoljno za prihvat vojnih brodova i skromnijih podmornica. Zlokoban natpis je na početku: “Zabranjen ulaz!” Započet je 1982., nikada nije dovršen, a zamišljen je kao sigurno pomorsko utočište u slučaju prijetnje. Kretanje je moguće tek uskom stazom duž obiju strana tunela, pa oni s vrtoglavicom pri pogledu na dubinu nisu baš sretni ovdje, ali svakako se isplati.

Iduća destinacija nam je topovska baza Nova Pošta, građena kasnih 1960-ih. Mileis nam otkriva kako se ovdje 1992. nalazilo čak 12.000 vojnika JNA.

– I tu je jedna zanimljiva priča koja nikada nije adekvatno ispričana, a važna je za tijek Domovinskog rata. Naime, JNA se u ovu topovsku bazu uselila kako bi mogla kontrolirati Jadran, ali domet raketa bio je vrlo velik. S Visa se moglo raketirati potez od Dubrovnika do Šibenika i Splita. Bile su to haubice njemačkog dizajna, kalibra 90, 120 i 150 milimetara. General Vladimir Barović odbio je zapovijed da se raketira gradove. Promijenio je zapovijed, Beograd je naredio povlačenje, a general je počinio samoubojstvo. Njegov herojski čin promijenio je rat na Jadranu i zbog toga mu u Hrvatskoj nikad nije dato priznanje, što je velika povijesna nepravda. On je svojim postupkom spasio živote brojnih civila, žrtvovao se radi drugih – govori nam naš sugovornik.

Fort George

Uloga Visa u obrani Hrvatske kao i povijest otoka mnogima su prava nepoznanica, te su prava meka za znatiželjnike iz cijelog svijeta.

Doznajemo tako kako iz topovskih baza od njihove izgradnje nikada nije ispaljena ni jedna raketa. No, talijanske snage su, kada su baze na Visu, kao i na Lastovu izgrađene, iz straha od mogućeg razaranja znale premještati čitave flote. To dovoljno govori koliko su ove fortifikacije značile za obranu ovog dijela teritorija, čak i samo psihološki.

Sati lete kao minute, a mi sjedamo posložiti dojmove u simpatičnom restoranu koji je smješten u jednom od najljepših objekata na cijelom otoku. Riječ je, dakako, o Fort Georgeu, utvrdi koju je britanski kralj George III. podigao ovdje prije više od 200 godina.

Fort George, odnosno tvrđava George III., najveća je utvrda smještena na zapadnom ulazu u višku luku. Izgradila ju je britanska Kraljevska ratna mornarica 1813. godine kao dio svoje kampanje na Jadranu. Nakon što je gotovo dva stoljeća služila u vojne svrhe, tvrđava je napuštena, a sveobuhvatan restauracijski pothvat započela je tvrtka European Travel Ventures, registrirana u gradu Visu 2012. godine, koja je na temelju natječaja dobila koncesiju na 25 godina za korištenje toga vrijednog objekta.

Sve je ovdje “zastalo u vremenu”. Goste dočekuju stari, drveni stolovi, bajunete, zahrđali mačevi, a rustikalnom uređenju unutrašnjosti ovog svojevrsnog muzeja “šlag na tortu” je nevjerojatan pogled na morsku pučinu. Često se ovdje odvijaju različite kulturne manifestacije, od izložbi do koncerata, a lokalno stanovništvo, kao i njegovi gosti, rado vole dolaziti u ovaj pravi mali povijesni raj.

– Imamo brojne ideje i za druge otoke. Volio bih ispričati vojnu povijest našeg Jadrana, jer je uistinu zanimljiva. Drago mi je da to ljude sve više privlači – govori nam Tomislav Mileis.

Jer, da, možemo se složiti s nekima da je ljetni odmor drijemanje na plaži nakon naporne radne godine. Sunce i more, svakako. Ali, ovakvi projekti pokazuju da turiste ipak zanima i povijesna ostavština te da je najvažnije ponuditi dobru i zanimljivu priču. Stoga, na Visu svakako ne treba propustiti odvažiti se, sjesti u terenac i prašnjavim makadamskim cestama zaviriti u ove jedinstvene tunele, baze i fortifikacije koje su obilježile nekoliko stoljeća područja viškog arhipelaga.