Žene i životna sredina su prve mete kapitalističke opresije

Prva ekofeministička inicijativa u Crnoj Gori rodila se ovog marta u eko-fanzinu, ekozinu, feminističke grupe “Vala, Ljeposava”.

U tom ekozinu, “Ljeposava” nas podsjeća da kud god pogledamo, na koju god stranu ove zemlje da se okrenemo vodi se neka borba za životnu sredinu. Na najveće ekološke probleme ukazuju protesti protiv uništavanja rijeka gradnjom hidroelektrana i nelegalnog vađenja šljunka iz Morače, protiv bespravne sječe šuma kod Durmitora, protiv krivolova u nacionalnim parkovima, protiv vojnog poligona na Sinjajevini, protiv sumanute gradnje u Kolašinu, Podgorici i na primorju.

Sve to, kaže Ljeposava, predsatvlja ugroženost sistema koji su neophodni za opstanak živih zajednica “koje činimo mi i sva druga živa bića dovoljno baksuzna da sa nama dijele ovo lijepo stanište”.

“Kada sistemi neophodni za opstanak zajednice počnu da se ruše teret tog rušenja prvo padne na ženska pleća jer su žene i dalje te koje obavljaju najveći dio posla koji se tiče svakodnevne osnovne i neophodne brige za sve članove društva. Način na koji se patrijarhat odnosi prema ženama I kapitalizam prema prirodi su nipodaštavajući, nasilni I isprepletani što borbu za prava žena čini neodvojivom od borbe za zaštitiu prirode. Zato nam je važan ekofeminizam”, piše u tekstu “Ekofeminizam i apokalipsa”.

To potvrđuje i Nataša Nelević, feministkinja, spisateljica i kritičarka koja kaže da ekofeministkinje polaze od stava da postoje povezanosti između stanja u kojem se nalaze žene i priroda u tom smislu da su i žene i priroda žrtve dominacije istog opresora kojega možemo opisati kao dominantno bijelog muškarca u kapitalističkom društvu koji ima mogućnost da na sličan način nemilice eksploatiše i prirodu i žene, i da feministička borba zato treba da sraste sa ekološkom.

“Cilj kojem teže mogao bi se opisati kao totalna transformacija društvenog sistema kojom bi bila dokinuta svaka dominacija, kako dominacija čovjeka nad prirodom, tako i dominacija muškarca nad ženom, jedne rase nad drugom, dakle – svaki oblik dominacije i eksploatacije”, objašnjava Nelević.   

Iako je u Crnoj Gori ovaj pojam realtivno nov, ekofeministički pokret je počeo da razvija sedamdesetih godina 20. vijeka u Americi, Indiji i Africi. Prvu konferenciju “Žene i život na Zemlji” na Univerzitetu Masačusetsc 1980. godine, organizovale su feministkinje i aktivistkinje Inestra King i Grace Palej, a sledeće godine grupa od osam žena formirala je prvu nacionalnu ekofeminističku organizaciju – WomanEarth, kako je u svom doktorskom radu pisala Sandra Iršević a čiji je dio objavljen na portalu posvećenom borbi za ljudska prava, za životnu sredinu i za sve manjine, Ekofeminizmu.

Iršević objašnjava da ekofeministkinje pokreću pitanja kao što su zagađenje vode, nestanak šuma, gomilanje toksičnog otpada, razvoj poljoprivrede i održivost, prava životinja i pitanje nuklearnog oružja.

“Bez obzira na različite pristupe ili škole mišljenja, jedna stvar je sigurna – ekofeminizam je globalni pokret, koji obuhvata više tema, sa stalno rastućom zajednicom aktivistkinja i teoretičarki”, piše u jednom od njenih tekstova pod naslovom “Ekofeminitički pokreti”.

Žene su se kroz istoriju, objašnjava ona, borile protiv uništavanja šuma, zagađenja vode i vazduha. Kao primjer ona navodi grupu od oko trideset žena sa Himalaja u Severnoj Indiji koje su 1974.godine udružile kako bi sačuvale više od 10 000 kvadratnih milja šumskog sliva.

Sječa himalajskih šuma izazvala je stvaranje klizišta, poplave i velike erozije zemljišta i primorala žene iz okolnih sela da se penju više u planine da prikupe drva za ogrijev. – “Sada je to poznato kao Chipko pokret, što na hindu jeziku znači “prilepiti se”, a naziv odražava praksu žena koje su protestvovale stavljajući svoje ruke oko stabala drveća obeleženog za seču i odbijale da se sklone. Ova praksa i termin kasnije su postali popularni i u drugim krajevima sveta i popularno su nazvani grljenje drveća.”

Brojni naučnici i naučnice, među kojima su i Susan Buckingam i J.P. Cole, smatraju da je ekofeminizam produkt ujedinjenja političkog i aktivističkog djelovanja na polju očuvanja životne sredine i borbe za rodnu ravnopravnost.

Oni zastupaju mišljenje da kao i društveni pokreti iz kojih je nastao, ekofeminizam jeste i politički aktivizam i intelektualna kritika. Povezujući feminizam i zaštitu životne sredine, kaže Susan Buckingam, ekofeminizam tvrdi da su dominacija žena i degradacija životne sredine posledice patrijarhata i kapitalizma.

Svaka strategija za rješavanje jedne mora uzeti u obzir njen uticaj na drugu, tako da ravnopravnost žena ne bi trebala biti postignuta na račun pogoršanja životne sredine, niti bi se poboljšanja životne sredine trebala postići na štetu žena. Dakle, ekofeminizam predlaže da samo preokretom trenutnih vrijednosti, privilegovanjem brige i saradnje u odnosu na agresivnija i dominantnija ponašanja, i društvo i okolino mogu imati koristi.

Kakvo je to bolje sjutra ako je priroda devastirana?

Ivana Čogurić iz pokreta “Ekopatriotizam” za Zumiraj kaže da je biti žena vječno najizazovnije poglavlje, nešto što će malo ko da prizna, ali hoće podrugljivo da kaže “jesi li to u PMS-u” čim čuje ženski stav.

Čogurić je crnogorskoj javnosti poznata po ekološkom aktivizmu i radu svoje organizacije koja djeluje u polju očuvanja životne sredine.

Ona priznaje da joj je jako izazovno da bude na braniku između prirode i prava na zdravu životnu sredinu, jer se u nekim momentima “odriče dobrog dijela svoje, ženske, prirode, I uskače u muške cipele, njihov način razmišljanja kako bi opstala i izborila se jer ipak je i dalje dobrim dijelom , Crna Gora muški svijet, ma koliko ljudi pričali da je ravnopravnost doživjela procvat”.

Nije, smatra Čogurić, i dodaje da će trebati joj još dugo da ravnopravnost zaživi. “Previše je javnih tajni koje prećutkivanjem dozvoljavamo. Ćuti se isključivo iz straha a to je nešto što sam morala da “pregrmim” baš zbog motiva koji su me gurnuli u ekološki aktivizam, a to je sitost isčekivanja boljeg sjutra dok nam životna sredina propada”, objašnjava sagovronica Zumiraj.

Pored toga, tu je i strah da će doći dan kada će se ostvariti kao majka, a njeno dijete neće imati pijaću vodu ili će se boriti za pijaću vodu. “Kakvo je to bolje sjutra ako je priroda devastirana? Čije je to bolje sjutra?”, pita se ona.

Iako se aktivno bavi pitanjima očuvanja životne sredine ona priznaje da joj termin ekofeminizam nije baš blizak. To obbjašnjava tako što je članica pokreta “Ekopatriotizam”, koji se zalaže za stav da se svaki kamen, svako brdo, drvo, planina i rijeka podjednako da se brani i voli jer priroda nema nacionalnost i ne pita te da li si muškarac ili žena.

Možda bježim od svoje suštine ali opet to je staza kojom ja hodam i ako mi je suđena, ako se pronađem u tome, bez ustručavanja ću se okarakterisati kao ekofeministknija. Za mene je povezivanje borbe za bolji položaj žena u društvu nevezan za očuvanje životne sredine. Svako živo biće mi je podjednako važno jer dokazano je da pored ljudi, i životinje i biljke imaju emocije, a sve što čovjek radi radi iz emocije, pozitivne ili negativne. Strah od toga da je neko bolji od nas u nečemu ili generlano stvorio nam je predrasude. Zato smo tu i đe jesmo, jer nam manjka emotivne inteligencije.