ZUMIRAMO: Milana Vujovića, bubnjara benda “NeonoeN”

Milan Vujović je rođen 1984. godine u Nišu. U našim muzičkim krugovima važi za jednog od talentovanijih crnogorskih bubnjara. U svojoj bogatoj karijeri svirao je sa brojnim poznatim muzičarima iz Crne Gore i regiona, ali i u/sa mnogim popularnim bendovima. Član je podgoričkog benda “NeonoeN”.

ZUMIRAJ: Milane, kada i kako si počeo svirati bubanj?

Vujović: Moj prvi susret sa bubnjevima je bio dok sam još pohađao osnovnu školu. Doduše, tada vrlo kratko, na samo par dana jer sam ga čuvao drugaru iz generacije kod mene u spavaćoj sobi. Tada i nisam nešto specijalno bio zainteresovan da naučim da ih sviram. Definitivno ne više od sviranja bas gitare. To je, zapravo, bila moja prva, a ostala i neostvarena ljubav. No, ipak, u tih par dana ugrabih da zapamtim par trikova koje mi je Stefan pokazao, što će me kasnije i predodrediti da postanem bubnjar. Ovu priču često provlačim i njega stalno pominjem, ali zasluge su u potpunosti njegove. Moj kolega Ivan Bakić je glavni krivac zašto sam sada tu gdje jesam. On je u jednom našem neposrednom razgovoru primijetio da lupkam po nogama dok pričam. Meni su ta lupkanja bila kao svakom klincu, kad čuje neki dobar “gruv” u pjesmi, ali on je tu osjetio nešto više. Sjećam kad mi je rekao: “Ajde ponovi to što si sad uradio”, pa “ajde sad probaj ovo”, “a ovo(?!)”… A onda, odjednom, skočio i kazao: “Ideš ti sa nama na probu kod Saše u Blok, da probaš na našim pauzama da li ti leži bubanj”… Meni je u tom trenutku realnija ideja bila da postanem astronaut, nego bubnjar, ali eto. Sedam dana kasnije sviram u klubu “Tvrđava” četiri pjesme, od čega dvije na bas gitari, a dvije na bubnju. I eto me, 23 godine kasnije, i dalje sam udarač među muzičarima.

ZUMIRAJ: Na koje sve načine si se, u početku, snalazio da ga sviraš pošto je, vjerujem, sigurno bilo teško ubijediti roditelje da ti ga kupe?

Vujović: Drugačija su to bila vremena. U to vrijeme je rijetko ko imao kompletiran, da ne kažem nov, bubanj, pa čak i da ima komplet, ali da je makar u istoj boji. Takođe, nisi mogao ni tako lako da ga kupiš. U Podgorici je postojala jedna muzička radnja ispod stadiona u centru grada, koja je bila jako oskudno opremljena, te samim tim na tu temu o potencijalnoj kupovini nisam ni razgovarao sa mojim roditeljima, već sam se snalazio kao i većina mojih dragih prijatelja i kolega. Vjerujem da je tada bilo sve pristupačnije kao danas, sasvim sigurno da bi nam olakšalo ostvarenje naših snova. Možda bi nas danas bilo mnogo više, jer su momci izreda odustajali, što je bilo potpuno razumljivo, ali meni u neku ruku tužno jer znam da su uživali. No, opet, nekolicini od nas to je davalo veću draž da guramo dalje i da se razvijamo kao bubnjari. Ja sam svoje osnove i pravila sviranja naučio svirajući na jastucima i na nogama sa nekim palicama koje, najčešće, nisu bile iz istog para. Bas pedalu postavim da udara u drveni dio kreveta, na kojem sam spavao, lijevi jastuk “Hi Hat”, druga dva jastuka doboš i timpan, a onda kad treba da napravim neki prelaz – najčešće po nogama. Toliko sam snažno udarao, jer su mi slušalice bile na ušima a muzika pojačana do maksimuma, da često nisam imao osjećaj koliko je to jako. Tako sam na onom prvom pravom susretu sa bubnjem, koji pomenuh gore, iskrivio “Hi Hat” činele… I da, noge su mi često bile modre… To me je zapravo oblikovalo i ostalo kao neki lični pečat. Ono što neki zapravo cijene kod mog sviranja, a bilo je i onih kojima smeta (oni su u manjini), da udaram jako i sviram glasno. A nego kako?! A kada bi konačno pronašao neku prostoriju za vježbu, pa dođu Zarija, Ivan Bakić, Mladen (moj brat) i onda vadimo ko što ima, nebili sklopili nešto makar približno nalik nekom setu kako bi mogli odsvirati neki prelaz, udariti više činela, a samim tim se razvijati kao bubnjari. Čak i na svirkama si mogao da vidiš da je bubanj sastavljan od ko zna koliko različitih kompleta. Ali, znaš šta? Nama je bilo savršeno! Osjećali bi smo se premoćno, jer radimo nešto više za sebe od onoga što ti ovaj grad nudi, a što većina tvojih vršnjaka ni ne pomišlja da pokuša. I to je, ako mene pitaš, suština u životu. Pronaći sebe u nečemu što te čini srećnim. Ne osvrći se na komentare i kakvo mišljenje imaju drugi o tome što radiš. Ako te to čini ispunjenim – samo guraj naprijed, ali i daj sebe (u) tome 101%.

ZUMIRAJ: Šta najviše voliš kod ovog instrumenta? Koja je to njegova čar koja te i dalje inspiriše da stvaraš ritmove, snimaš, sviraš sa bendom…

Vujović: Vjerujem da i kolege koje sviraju neki sasvim drugi instrument imaju sličan osjećaj i misle slično kao i ja. Kad sjednem na stolicu i uzmem palice u tom trenutku zaboravljam na svakodnevnicu i upadam u svoj mod. To je moja teritorija, moj mali svijet, moj instrument sa kojim se osjećam najmoćnije i sa najviše samopouzdanja. Pa taj rad sa bendom… Kada prosto krenemo sa nekom idejom, a poslije par nedjelja sviranja ista počne da poprima prave obrise, da se dopunjava, pa nekad i skroz mijenja da bi, na kraju, došla do finalne verzije. To je magija i siguran sam da neću pogriješiti ako kažem da se ovaj proces ne može objasniti, ni prepričati riječima. A kada ta pjesma ugleda svjetlost dana, a onda čuješ od ljudi, ili što je nama i najdraže – vidiš na njihovim licima u publici dok je sviraš na svojim koncertima… Kada čitaš sa usana tekst koji je potekao iz te prostorije u kojoj stvaramo. To je nešto što doživljavaš kao stvaralac, kao muzičar, kao umjetnik… Upravo se tu razlikuje naša životna priča od ostalih.

Takođe, pored rada sa bendom, a što je istinski najveća draž u sviranju i stvaranju, oduvijek mi je pružao neku posebnu emociju taj rad u studiju. Ipak, u startu, priča o studijskom radu u doba kada smo počinjali je bila poprilično identična kao i priča sa opremom. Ako si i imao neki studio, on najčešće nije imao odgovarajuće uslove za snimanje bubnja. No, srećom, stvari su se polako mijenjale, pa je moj pravi susret sa studiom bio u Nikšiću kod mog prijatelja i sjajnog kolege Ivana Perovića. Tada sam snimio svoju prvu pjesmu sa bendom “Qtera”. Zvala se “Aritmija” i ona je čak završila par nedelja na top listi MTV Adria, a takođe zbog nje smo bili nagrađeni na Banjalučkom Demo Festu u kategoriji “Nagrada publike”. Eto što može jedna pjesma donijeti kada imaš normalne uslove da je snimiš i obajviš. Taj rad u studiju je podjednako ključan kao i stvaranje. Jer sve što si osmislio i stvorio je uzaludno ako ne zaokružiš priču snimanjem istog materijala u studiju i najviše što može ostati je, vrlo vjerovatno, samo priča kako je to mogla biti jedna sjajna pjesma/album. Biti u studiju sa pravim ljudima je prosto čarobno! Dešava se da pola godine vježbaš pjesmu koju planiraš da snimiš i dođeš u studiju sav spreman da je završiš iz par “tejkova”, kad poslije par minuta shvatiš da ona ista pjesma može da dobije neke nove i drugačije momente. Da pjesma može da ode u potpuno drugom pravcu…

ZUMIRAJ: Da li je ritam nešto što se uči ili se s njime rađa?

Vujović: Pomenuo bih sada mog dragog kolegu Dragoljuba Đuričića koji nas je, nažalost, rano napustio, a sa kojim sam, na moj sreću i veliko zadovoljstvo, imao priliku da sarađujem. On je uvijek govorio da smo mi Balkanci rođeni sa ritmom u sebi i da nam samo treba dati par štapova, a mi bismo od toga napravili neko veliko djelo. Smatram da mi od malih nogu učimo da budemo u ritmu, u skladu. Od prvih načinjenih koraka kao djeca, prvog plesa, prvog koša ili driblinga. Sve nas to oblikuje za dalje korake u životu. Čovjek se rađa sa mogućnošću da bude što god poželi. Bez bilo kakvih limita! Jedino je bitno koliko žarko nešto želiš i na kolika odricanja si spreman zarad ostvarenja tog cilja.

ZUMIRAJ: Na koju svoju svirku/pjesmu/nastup si najponosniji kada je u pitanju tvoj umjetnički izraz kroz ovaj instrument?

Vujović: Jako sam ponosam na bend kojem pripadam. Dakle, na moj bend “NeonoeN” i na ljude koji ga čine: Marko Vukčević, Ilija Pejović, Filip Vulanović i ja. Razlog tome je upravo koliko smo predani i koliko vrijedno radimo. Toliko toga smo uradili posljednjih godinu ipo dana. Iza nas su dva spota koja su izašla za pjesme “Dok ne udahnem te” i “Dječak sa vjetrom u kosi”, a snimljena su još i dva nova koja ćemo uskoro objaviti, kao i kompletan materijal za naš prvi album “Huk na zvuk”.

ZUMIRAJ: Šta su tvoje trenutne aktivnosti i koji su ti dugoročni planovi kada je muzika u pitanju?

Vujović: Kao što pomenuh u odgovoru na prethodno pitanje, aktivnosti i planovi su potpuno usresređeni na moj bend. Trenutno smo u završnoj fazi priprema za Montesong, gdje ćemo predstaviti našu novu pjesmu “ClickBait”. Siguran sam da će mnogi biti iznenađeni tekstom i zvukom ove pjesme, a u zavisnosti od samoga ishoda ovog takmičenja – zavisi kada ćemo krenuti sa promocijom našeg prvog albuma. Pune su nam ruke posla i, moram priznati, to me čini jako zadovoljnim.

ZUMIRAJ: Tvoj savjet mladima koji bi željeli da krenu da sviraju?

Vujović: Imate sve preduslove da se bavite muzikom: pristupačnost opreme, muzičku školu sa ozbiljnim profesorima, kao i dostupnost interneta koja vam takođe daje prednost i olakšavajuću okolnost da pronađete i savladate mnoge prepreke. Na vama je samo da želite da postanete dio ove priče. A kada zakoračite u ove vode, molim vas, ne kupujte instrument da bi već sjutra zaradili par desetina eura. Jer i novac će doći, ali prije svega uradite nešto posebno u svom životu, napravite razliku. Neka ostane i poslije vas nešto zbog čega će i one naredne generacije, ugledajući se na vas, poželjeti da se bave muzikom.