ZUMIRAMO: Milu Radulović, generalnu sekretarku Društva profesionalnih novinara Crne Gore

Mila Radulović rođena je 1966. godine u Sokobanji. Diplomirala je na odsjeku za žurnalistiku Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Novinarstvom se bavi od 1992. godine. Radila je kao novinarka beogradskih listova “Borba”, “Naša Borba” i “Dnevni telegraf”, dopisnica beogradske novinske agencije “Beta”, saradnica beogradskih nedjeljnika “Duga” i NIN i banjalučkih “Nezavisnih novina”. Dugo vremena bila je novinarka i urednica u Dnevnim novinama “Vijesti”. Generalna je sekretarka društva profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG).

ZUMIRAJ: Mila, otkud vi u svijetu novinarstva?

Radulović: Kad sam odlučivala čime ću se baviti u životu, novinarstvo je bilo ugledna profesija. Za nas koji smo živjeli u malim sredinama, mediji su bili prozor u svijet, prilika da saznamo i pročitamo zanimljive stvari. Tada se nije dovodilo u pitanje to što mediji objavljuju, kao ni integritet i profesionalnost novinara. U školi sam za novac koji su mi roditelji davali za užinu kupovala omladinske i muzičke časopise, a kad sam poodrasla prešla sam na ozbiljnije stvari. Bila sam oduševljena radom Gordane Suše, Gorana Milića… Mislim da je za to bio zaslužan najviše moj deda, koji je uveče redovno pratio dnevnike RTS-a, a ja sam se samo zadesila tu i “upijala” uz njega. Od srednje novinarske škole, do novinarstva na Fakultetu politikih nauka u Beogradu bio je kratak put. Bilo je to doba kad smo čitali zagrebački “Danas” i beogradsku “Dugu”. Ona mi je bila omiljeno štivo, jedva sam čekala da prođu dvij sedmice i da izađe nova “Duga” u kojoj su tada pisali Mirjana Bobić Mojsilović, Dada Vujasinović, Vesna Mališić, Milomir Marić – prije nego je novinarstvo pretvorio u šund. Za studentkinju novinarstva, tadašnja “Duga” je bila ogromna inspiracija.

ZUMIRAJ: Kakvi su bili vaši počeci u redakciji?

Radulović: Kolega sa FPN-a me poveo u gradsku redakciju lista “Borba”, gdje je on već bio honorarni saradnik. Imali smo sreću i priliku da budemo u novini gdje su urednici i novinari bili i Miša Brkić, Slavko Ćuruvija, Slaviša Lekić, Gordana Igrić, Božidar Andrejić… Tada smo pisali na pisaćim mašinama, a kada bi nam urednica skrenula pažnju na greške i vratila tekst da doradimo, nismo se svađali i tvrdili da sve znamo, već smo prekucavali iznova koliko puta treba. Kao novinari gradske pomagali smo u manje bitnijim stvarima kolegama iz unutrašnje redakcije, a usput učili od njih i bili srećni kad nam tekstovi izađu na prvim stranama novine (gradska rubrika je bila pri kraju). Sada s ponosom mogu reći da sam radila sa novinarima koji su kasnije bili okosnica najboljih beogradskih redakcija. Novinarstvo kojem su nas oni učili je podrazumijevalo etička pravila, poštenje, jasnu odvojenost informacije od komentara, nije bilo podmetanja, nije bilo politički i interesno angažovanih novinara. Novinar je bio novinar i zato je taj posao bio cijenjen, a građani su vjerovali medijima.

ZUMIRAJ: Šta vas je najviše plašilo i od čega ste najviše zazirali, a šta ste najviše voljeli i volite u ovom poslu?

Radulović: Voljela sam biti novinar, nije mi bilo teško da radim čitav dan, nisam se žalila na radno vrijeme, ni na malu platu. Uživala sam da budem na mjestu događaja, da propitujem donosioce odluka.
Ja sam školu novinarstva učila u Beogradu. Tada se novinarstvom nije mogao baviti bilo ko. U beogradsku “Borbu”, pa ni kasnije u “Našu Borbu”, “Dnevni telegraf”, agenciju “Beta” (gdje sam sve radila) nije se moglo doći sa ulice i postati IME. Morali ste imati neko znanje, diplomu, i da radite dosta i da učite od urednika, koji su i bili to. To se podrazumijevalo. Ne sjećam se da sam se nečega plašila na poslu, sem kad su kordoni, tada policije Slobodana Miloševića, nasrnuli na građane koji su protestvovali, a ja sam izvještavala. U takvim situacijama nikome ne može biti svejedno.

ZUMIRAJ: Šta vas danas motiviše da se, uprkos svim izazovima i opasnostima koje ovaj poziv nosi, i dalje bavite novinarstvom?

Radulović: Aktivnim bavljenjem sam prestala prije godinu dana, jer novinarstvo više nije profesija koja je časna i koja služi javnom interesu. Većina medija služi političkim, ekonomskim čak i interesima pojedinaca iz kriminalnog miljea. Novinarsko dostojanstvo je urušeno, novinari nisu solidarni, pravila profesije su degradirana, jako malo se radi na vraćanju povjerenja u profesiju i integritet ovog posla. Ide se linijom manjeg otpora, pristaje se na loše kompromise… Razumljivo je naše posrnuće nakon toliko neriješnih napada na novinare, kao i činjenica da su mnogi podlegli ekonomskim ili političkim uticajima, jer živimo u siromašnoj državi, novinarske zarade su sramne – u nekim slučajevima na nivou higijeničarki i fizičkih radnika. Zato kroz Društvo profesionalnih novinara pokušavam da pomognem prije svega kolegama, ali i vraćanju dostojanstva našem poslu kroz jačanje etičnosti i profesionalizma.
Ima naravno istraživačkih novinarskih centara u okruženju koji još se još drže časnog zvanja, ali to je moguće jer ih finasiraju donatori i ne zavise od lokalnih moćnika.

ZUMIRAJ: Na koju svoju priču/tekst ste najponosniji?

Radulović: Tokom 30 godina rada u dnevnom novinarstvu ponosna sam što sam bila dio nekih procesa i što sam imala sreću da radim u dobrim medijima, koji su doprinijeli otvaranju i objašnjavanju mnogih tema i događaja. Ponosna sam na znanje koje sam stekla uz urednike “Borbe” i “Dnevnog telegrafa”, ponosna sam na podršku koju sam imala od Dragana Janjića, Slavoljuba Šćekića, Ljubišu Mitrovića da radim posao koji sam volela.

ZUMIRAJ: Vaša poruka svim mladim ljudima koji su u dilemi da li da se se oprobaju u novinarstvu i počnu prolaziti ono što ste vi iskusili?

Radulović: Samo onaj ko voli novinarstvo treba da proba novinarski hljeb. Ne kaže se uzalud da je to stil života a ne posao. Samo teškim radom i poštenim odnosom prema poslu, spremnošću da se kritikuju donosioci odluka, da se traga za istinom, može se postati istinski novinar. Sve ostalo je laž i farsa, kako bi se postigao lični interes.