1.ČAROBNIM HU HU STAZAMA: PUTEVI I STAZE KOJE SPAJAJU LJUDE I PRIRODU

Ekipa novinara iz Crne Gore i Srbije imala je priliku da se upozna sa Hu Hu projektom  Tragovima sova i drugih divljih vrsta, iza kojeg stoji Centar za zaštitu i proučavanje ptica(CZIP). Projekt se temelji na jačanju prekogranične saradnje između Crne Gore i Srbije, podržan od srane  Evropske Unije u okviru IPA prekograničnog programa Srbija-Crna Gora 2014-2022, te je kofinansiran od strane Javne uprave. Partneri na projektu su NVO Sjeverna zemlja-Berane, Udruženje građana Jadovik-Prijepolje, kao i  Regionalna turistička agencija Sandžak iz Novog Pazara. Cilj ovog projekta je približavanje ekologije, turizma, poljoprivrede, kulturnog i gastronomskog nasljeđa u jednu cjelinu, ovjekovječenu kao Hu Hu staza.

Januar je mjesec sumiranja utisaka a za one koji vole putovati, planiranja putovanja, zato vam želim da u ovoj godini što više putujete, ali prije neke daleke destinacije provjerite da li ste imali prilku da prošetate Hu Hu stazom, ja vam ovdje prenosim svoje novinarsko  ujedno nezaboravno iskustvo koje sam sa kolegama novinarima stekla.

Ako je neko kojim čudom prosipao zlatnu prašinu vasionom, onda je tom magijom stvorio Crnu  Goru. Te zlatne čestice su kreirale jedinstvena mjesta, planine, rijeke, jezera stvarajući specifičan dom za još sprecifičnijie biljne i životinjske vrste.  Obitavajući u prekrasnom reljefu tvorac ovih čestica je stvorio uslove za hotel sa bezbroj zvjezdica na sjeveru naše zemlje, ovjekovječenom u portretu Hu Hu staze.

Prva destinacija kojom započinjemo putovanje su Pljevlja. Na žalost borba za vazduh i mnogobrojni ekocidi stavljaju u drugi plan svu ljepotu i potencijal Pljevalja, ali Hu Hu staza je način da se  Pljevljima  vrati originarni sjaj, sjaj koji leži u bogatoj istoriji, kulturi, poljoprivredi i prirodi ali i ljubaznim ljudima.

Putevima Homo Sapiensa

Zavičajni muzej u Pljevljima je prva destinacija Hu Hu staze, postavka je rađena po uzoru na postavke u muzejima širom Evrope i kao takva jedinstvena je u Crnoj Gori. U ovom muzeju, Pljevlja gledamo iz drugačije vizure, saznajemo da su ovim gradom nekada hodali mamuti, bizoni, nosorozi,  stenon konji. Ni na pamet nam ne pada da je pračovjek sijao speltu a  saznajemo da su rimljani imali sistem toplifikacije njihovih naseobina. Naseljavanje i dolazak različitih civilizacija možemo vidjeti u vidu stećaka, a poseban trag ostavlja rimska civilizacija koja se uspješno organizuje gradske zajednice, o čemu svjedoče eksponati iz  Komana jedno takvo naselje je poznato kao Municipium S.

Primjer moćne rimske civilizacije i perfekcionizma ali i potrebe za lijepim je ovjekovječeno u vidu diatrete, rijetke čaše koja se zbog neprocjenjive vrijednosti čuva pod posebnim režimom, ali svu ljepotu, moćnost nudi hologramski prikaz diatrete koji nas podsjeća na scene nekog filma. Pored ovog u Pljevljima se nalazi i jedan od djelova štita- takozvani umbo, još samo jedan tako dobaro očuvan primjer umboa se može naći u Londonu.

Bogati aluvijum omogućava  kako tada, tako i danas odolijevanje  vremenskom kontinuumimu, pružajući  inzvaredan resurs- poljoprivredno zemljište, svjestan potencijala domaćin gazdinstva Jakić iz sela Potpeće svjedoči spoju prirode, ekologije, domaće hrane i turizma. Gospodin Jakić je pronašao životnu misiju i sreću u ovom selu ali se odlučio da svojim radom učini i stepenicu više u svom radu, a to je da pored ovaca, svinja, krava, uzgaja i zapat buše, koja je u Crnoj Gori pred izumiranjem, i ne samo to odlučio se za očuvanje arhitektonskog nasljeđa – kuće u tipičnom stilu i obliku ovog kraja, naravno, na stolu ovog gazdinstva se mogu očekivati mnogobrojne đakonije i specijaliteti, ali i nezaobilazni pljevaljski sir, koji je brend za sebe.

Hu Hu staza nas vodi do meandara Ćehotine hodamo selom Gačevića Dolina, selo plijeni neobičnom ljepotom pejzaža u kom u blizini staze dominira kleka i tvrda trava, a oko nas su karakteristični primjerci arhitektonike ovog kraja. Stižemo kroz čitanarsku šumu nizbrdicom do vidikovca.

Pogled nam se usmjerava na usnulu modričastu zmiju- meandre Ćehotine. Kakvi krasni prizori i ljepota koja se svakim milimetrom ovog puta otkriva, omamljuje, ostavlja bez daha… Miris četinara mami a sama ruta nam svima podiže serotonin u krvi. Trenutno smo privilegovani za ovakav pogled dok nam vjetar prolazi kroz kosu i nanosi još mirisa ljekovitog bilja, sasušene trave i mirisa gljiva koje se tradicionalno beru svake godine u Pljevaljskom kraju. Nepregledne šume su staništa vrganja, lisičarke, mahovina, sova, gorostasnih medvjeda, ponosnih vukova, snalažljivih lisica…

Bistrica bistri najljepše snove

Pada mrak,  sa nestpljenjem dolazimo do treće tačke na Hu Hu stazi- gazdinstvo Pešić koji se nalazi u selu Tomaševo. U prvi mah sam pomislila da smo uhodali u scenografiju neke od poljoprivrednih emisija, ali smo brzo shvatili da je ovo svakodnevni prizor i aranžaman u kom Milijanka i Vučko Pešić dočekuju svoje goste. Dekoracije sa zidova su u obliku vijenaca bijelog luka, obravnica, paprika ali klipova kukuruza, tu su i  fenjer, gusle, ali i ćilimi. Vrijedne ruke uz pomoć još vrjednijih i radosnijih ručica  svaki dan proizvode hranu, koja se može opisati hranom sa više hiljada Mišelinovih zvjezdica. Njihova životna i praktična filozofija je život u skladu sa prirodom, zato ovo gazdinstvo praktikuje uzgoj voća i povrća bez upotrebe pesticida, ali i uzgoj autohtonog voća i žitarica. Zavidno poljoprivredno znanje, očuvanje tradicije i inostrano iskustvo ovo gazdinstvo izvaja na  sami vrh Hu Hu staze, jer Pešići svojim radom brinu o klimatskim promjenama, i ne podređuju prirodu sebi, već su sebe podredili prirodi. Krećemo zadovoljni na počinak jer nas ujutru čeka šetnja do druge staže u Bijelom Polju.

Rano jutro-magla pomiješana sa sunčevim zracima postepeno probijajući se veo po veo otkriva bogatvo ovog reona. Cilj nam je stići do rijeke Bistice, ali je prvobitan cilj bio i obići Đalovića pećinu. No ovog puta Đalovića pećinu nećemo posjetiti, na zalost ovaj biser sjevera je zatvoren zbog devastacije, i mi na žalost nijesmo bili u mogućnosti da je posjetimo. A po čemu je Đalovića pećina poznata? Đalovića pećina predstavlja spomenik prirode, daleke 1968. godine je stavljena pod zaštitu države. Ovaj spelološki dragulj karakteriše obilje pećinskih ukrasa (stalagmita i stalaktita), posjeduje veći broj hodnika, jezera, dvorana. Ne smijemo zaboraviti ni da je ova pećina dom slijepih miševa koji se nalaze na Listi zaštićenih rijetkih i ugroženih vrsta, ipak ljudski nemar je učinio da dio populacije izumre stoga ne ni bilo zgoreg pri valorizaciji prirodnih resursa prilagoditi naše potrebe potrebama divljeg svijeta.

Dok se sa parkinga spuštamo ka rijeci Bistrici, nailazimo na manastir Podvrh, koji svojim specifičnim graditeljstvom i freskopisanjem može zauzeti značajno mjesto kulturnog blaga Crne Gore ali i bjelopoljskog kraja, o tome svjedoči i izložba ,, Umjetnost na tlu Jugoslavije” iz 1971. godine u Parizu gdje je ikonostas upravo iz ove crkve predstavljao Jugoslaviju.

Naš novinarski karavan se polako približava bukovoj šumi, spuštamo se niz strminu, koračamo po bakarnom tepihu predvođeni Bojanom Sekulić i hukom Bistrice. Dolazimo do drvenog mostića, uživamo u igri i nestašnom odbijanju vode o kamen, huči Bistica sa ponosom i diči se ledenom vodom.

U svojim pjenastim talasima čuva mnogobrojne tajne. Dok se fotografišemo, kapljice odbijenih talasa nam rose lica, nestašna je na tom mjestu Bistrica, bistra kao suza, nestašna poput čigre, vesela kao dijete, nosi sa sobom bogatstvo ihtio faune: lipljana, pastrmke, peša, mladice…. naravno iz starih debala se nadvija pravi čuvar prirode-sova, no njoj se pridružuju i ostali predstavnici herpetofaune insekata i divljači, biolozi su o okolini postavili foto čeke-sprema se monitoring.  Moramo krenuti, još nas izazova čeka. Uzesmo džinovski lokvanj ili je to bio džinovski podbjel ne znamo , posluži nam umjesto kišobrana.

Berane svjedok seoske arhitekture

Selo Lubnice kraj Berana skreće nam pažnju svojim arhitektonskim naljeđem. Na tom mjestu se prožimaju stilovi kuća  karakteristični za to podneblje, koje prkose zubu vremena u svojoj punoj ljepoti.

U jednoj od tih kuća staroj 104.godine nalazi se gazdinstvo Kljajić, kako vlasnik ovog gazdinstva kaže, potrudio se da prilikom renoviranja i osmišljavanja cijelog koncepta seoskog domaćinstva ne naruši njen autentičan izgled, čak je uspio šindru da promijeni bez promjena i oštećenja. Za ovo domaćinstvo se može reći da je začetnih seoskog turizma na ovim prostorima, ali je ujedno jedno od najboljih ali i najnagrađivanijih domaćinstava. Kako nam vlasnik Milan kaže, ideju je dobio prilikom posjeta bivšim republikama Jugoslavije. Na njega je utisak ostavila Slovenija i rodila se i realizovala ideja u vidu seoskog domaćinstva.

Kaže nam da ima stalne goste, lako pronađu gazdinstvo na društvenim mrežama, to su pretežno stranci koji dolaze da vide staru kuću i porodično nasljeđe, da spavaju pokriveni ponjavama u skromnim krevetima sladeći se nagrađivanim medom. U uglu jedne sobe je i kolijevka stara 80.godina kroz koju se odgajilo čak 12 djece-navodi naš sagovornik. Ipak to je ono što privlači turiste a i on ne posustaje, pokušava da svoje iskustvo prenese ili kako on to voli da kaže ,,zarazi” mještane, pa je već uspostavio saradnju sa nekima kako bi uspio u namjeri plasmana domaćeg proizvoda na njegovom gazdinstvu u  gotovo apsolutnom obimu. Nakon degustacje proizvoda i planinskog meda krećemo put Štedima.

Štedim VS Irska, ipak Štedim

Štedim ću zapamtiti kao mjesto koje me podsjeća na Irsku. Za sada sam samo vidjela na fotografijama iz daleke Irske kućice pokrivene mahovinom, i naravno uživo ovdje u Crnoj Gori na Štedimu. Kako su nam iz lokalne Turističke Organizacije objasnili, ovakav način pokrivanja kućica odnosno koliba ima praktično utemeljenje. Za početak takv način pokrivanja kućica se radi decenijama unazad, a cilj je izolacija. Nomadi koji izdižu svoju stoku na krov kolibice stave nailon, a zatim postave sloj zemlje i sloj mahovine, na taj način kolibica se ljeti hladi a za vrijeme hladnih dana grije.

Kolibice su tu pruže zaštitu od hladnog vjetra koji duva sa Ahmice, ali i da sačuva tradicionalne mlječne proizvodi vrijednih domaćica. Penjemo se uz brdo, stopala nam upadaju u isti mah meku ali i tvrdu travu, uzivamo u pogledu koji podsjeća na tundru obogaćenu travnato –mahovinastim kolibicama, u daljini gledamo planiske vrhove. Govorim u sebi jedva čekam ljeto i šetnju ovim stazama. Modričasta noć se poput vela spušta na ovu visoravan, doživljavamo duh divljine kroz lepet krila i oglašavanje ptica, kasnimo, moramo put Rožaja.

Naš kombi se kreće kroz nestvarno lijepe prizore četenirskih šuma, u mrkli mrak stižemo do još jednog gazdinstva.

Nastaviće se….