2.ČAROBNIM HU HU STAZAMA: PUTEVI I STAZE KOJE SPAJAJU LJUDE I PRIRODU

Ekipa novinara iz Crne Gore i Srbije imala je priliku da se upozna sa Hu Hu projektom  Tragovima sova i drugih divljih vrsta, iza kojeg stoji Centar za zaštitu i proučavanje ptica. Projekt se temelji na jačanju prekogranične saradnje između Crne Gore i Srbije, podržan od srane  Evropske Unije u okviru IPA Programa preogranične saradnje Srbija-Crna Gora 2014-2022, projekt je kofinansiran od strane Javne uprave. Partneri na projektu su NVO Sjeverna zemlja-Berane, Udruženje građana Jadovik-Prijepolje, kao i  Regionalna turistička agencija Sandžak iz Novog Pazara. Cilj ovog projekta je približavanje ekologije, turizma, poljoprivrede, kulturnog i gastronomskog nasljeđa u jednu cjelinu, ovjekovječenu kao Hu Hu staza.

Dok još uvijek čekamo da se snijeg zavijori našim planinama, hjajde da provjerimo da li su nam poznata sva mjesta sa Hu Hu staze i možda ovaj tekst nekom pomogne da shvati da masnovni turizam uništava prirodu, a da su zvjedice odavno postavljene na nebu, jer dok god budemo imali vedro nebo, čistu vodu, očuvane planine, pašnjake i vodena tijela, možemo se nadati turizmu, jer turista dolazi da uživa u iskonskoj neoskrnavljenoj prirodi, a hoteli su samo arteficijelni spojevi betona, stakla i čelika, koji ako se oštete mogu se zamijeniti novim, prirodu kada oštetiš, teško se regeneriše, zato Hu Hu staza spaja životinje, biljke i ljude.

Sastanci ili kako je kamen postao zid

Grahovača je selo gdje je naš domaćin napravio kompleks Sastanci, dok nas poslužuje sokom od malina i servira jela karakteristična za rožajski kraj, Ervin nam priča o svojim počecima. Ervin je oduvijek znao da će svoje imanje i ljepota rožajskog kraja, koja nam je svima data kao neprocjenjivi zalog, služiti ali i poslužiti. Kako nam je saopštio počeo je od par stolova na livadi a trenutno je zavređuje najbolje ocjene na pretraživčima smještaja. Kako bi bio što vjerodostojniji prezenter svog kraja, Ervin se poslužio drvnom građom u vidu četinara, te stvorio nesvakidašnji kompleks drveta i kamena. Jedan kamen je postao i zid, Ervin je slušajući svoju graditeljsku intuiciju ali i kao poštovalac prirode, odlučio da cijeli restoranski kompleks podredi kamenu (omanja stijena), koji je njemu postao najbolji saveznik. ShvatiVŠI da je ovaj kamen zapravo njegov karbonatni poklon, oko njega je postavio zidove i izgradio restoran. Priroda kao priroda, uvijek zna poštovaoca da nagradi, pa mu svake godine šalje sve više i više turista.

Svjestan ovog dara, Ervin se na najbolji mogući način odužio svom kraju, ne bavi se lovom, sarađuje sa mještanima, razvija nabavku proizvoda za restoran od lokalnih farmera a zadovoljnih ljudi nikada dosta. Baš u blizini tog stjenovitog zida su brošure i to one ekološke, jer ništa ne treba prepustiti slučaju, na zaboravimo da se Rožaje ponose jelom, smrčom, munikom, molikom, jasenom, grabom, bukvom, klekom, crnim sljezom, hajdučkom travom i ostalim ljekovitim biljem kog ima u izobilju, srmčkom, bukovačom, vrgnjem, lisicom, vukom, medvjedom, jarebicom, tetrijebom, kunom zlaticom, vjevericom, surim orlom, mudrom sovom….

Zadovoljni krenusmo na počinak, kao pravi pustolovi smješteni smo u drvene kućice u kojima dobismo besplatnu aroma teripju zbog zidova iz kojih isparava smola.

Biljni i životinjski svijet ne poznaje administrativne granice

Tako i mi odlučismo da posjetimo naše komšije iz Srbije i otkrijemo šta su nam vrijedne i mudne sove pripremile kao izazov. Jedan od izazova Hu Hu staze je i posjeta manastiru Crna Reka. U početku mi nije bilo pravo što nam je Aldin kao vođa puta predložio posjetu ovom zadanju, ali kada smo stigli, shvatili smo da je manastir je svoje zdanje podredio prirodi i na temeljima stijena i pećina izgadio neobičnu spoljašnjost prelijepog pogleda na bukovu šumu i žubor potoka. Moramo krenuti  jer nas još izazova čeka.

Stižemo do Tutina i vidikovca, uživamo u pogledu i razbijamo sve mitove o ovom gradiću jer je njegova lična karta, njegova bogta istorija i prošlost, gotovo da smo zaboravili za ilirsku kraljicu Teutu, po kojoj ovaj grad nosi naziv a koja je stolovala i iz ovog grada, ali i za bronzane i neolitske naseobine, kao i latinsko groblje, kasnoantička utvrđinja ali i nesvakidašnji Pešter, nakon kraće pauze idemo u posjetu njegovom veličanstvu-Pešteru.

Pešter moćni ekološki kralj i poljoprivredni raj

Naš kombi se probija krivudavim uskim putem, kilometar po kilometar postepeno se prilagođavamo i dominantno zeleni krajolik sa kućama i štalama zamjenjuje Pešterska visoravan. Ovu visoravan zovu još i Sibirom, ali ja je ne bih nazvala Sibirom nego srećom, srećom što Pešter jedino sa Sinjajevinom može podijeliti svu ljepotu na ovom svijetu. Kao kompleks u kompleksu, drgagulj koji svojom impozantnošću i sjajem privlači sjaj svih zvijeda i sazvježđa u kojima je sve jasnije i čistije, u kojim je sve ljepše i romantičnije, u kojima je sve nestvarno ali opet stvarno. Svijet u kom čovjek voli svoju stvrdnutu travu, svoju malu farmu, svoju dobru kravu, svoje mirno stado koje mami magični vjetar poput čarobne frule, takav je Pešter, nesebičan rasprostranjen na  opštine Tutin, Sjenicu.

 Onako plah i miran, kao veliko tresetište, kako kraško polje, kao mjesto za mahovine, ptice, gljive, lišajeve, trave, sisare, gmizavce, vodozemce, Pešter je i Specijalni rezervat prirode, dom za mnogobrojne ugožene biljne i životinjske vrste koje se nalaze na listama mnogobrojnih ekoloških konvencija posvećenim zaštitom prirode. Tako mistčan u prvi mah za one iz toplijih kraveja pomalo hladan i grub, krije svu nježnost ljepote priodnog, kulturnog nasljeđa, okovan ne samo snijegom već i mnogobrojnim legendama. Takva je ona o Trojanovom gradu, nestalom blagu, moćnoj aždiji koja biva pobijeđena, o tragovima u kamenu koji svjedoče mnogobrojnim legendama.

Krećemo ka Trojanu, ne želimo da propustimo priliku za još jedan nezaboravn trenutak i pogled na beskraj oker tepih. U neposrednoj blizini primjećujemo jato jarebica, koje nam još brže nestade iz vidokruga. Dok se ne počnemo uspinjati blagim usponom posjećujemo i hranilište za  supove. Par supova je bio brži od munje i čuda ujedno, brzo su odjezidili u nepoznatom pravcu a nama prepustili da obiđemo  hranilište. Sup kao ptica grabljivica čini blagodeti ekološkom sistemu pretežno se hraneći leševima krupnijih životinja obično iz reda papkara. Da bi se sačuvala brojnost  i potpomogo njegov opstanak, bjeloglavi sup ima na ovom mjestu hranilište, koje se redovno održava i dopunjava.

Polako se približavamo mjestu gdje se ravnica zamjenjuje blagim usponom, na tom mjestu pronalazimo odbačeno perje raznih ptica, grmove kleke, šipurka i po koju paprat. Polako ali sigurno, kao dvonoge divokoze hodajući cik cak popeli smo se na sami vrh Trojana.

Osunčani posljednjim sunčevim zracima, gledamo na ovu ravnicu sa ponosom, poštovanjem, čuđenjem ujedno blagostanjem, dozvoljavamo da nas opčini njegova ljepota. Brzo nas glas Bojane brati u realnost, brzo će mrak i sjutra je dan za obilazak. Sunčeve narandžaste odsjaje ubrzo zamijeni tamnoljubičasta tama, u daljini se samo čuje huk, da li je vjetra ili je od neke od vjetruški ili neke od sova, jer idemo njihovim putevima.

 Tek na vrhu vidiš svrhu

Iz udobnog kreveta smo pošli pravo ka još udobnijem mjestu za našu dušu i za našu volju-meandre Uvca. Da bi došli do mjesta odakle ćemo posmatrati meandre, moramo proć kroz selo, koje na originalnim drvenim tablama nudi mlječne proizvode u vidu sira. Ne treba zaboraviti da je suveren nad sirevima ovog kraja sjenički sir, tradicionalan, bijelih kocki iz salamure, a posebno nas raduje i činjenica da ovdje obitava i vodi porijeklo sjenička pramenka, još jedna autohtona rasa kako Srbije tako i Crne Gore, a receptura ovog sira premaši ove granice svojom impozantnošću ukusa pa od njegovog recepta nasta onaj sir iz Travnika.

Zastajemo  da se fotografišemo pored table koja nam više liči na motivacionu poruku na kojoj je urezano. Tek na vrhu vidiš svrhu, i brzo prolazimo ošibnuti vjetrom. No brzo shvatismo šta poruku znači kada smo ugledali bjeloglave supove koji vladaju nebom, prkoseći naletima vjetra, pout vitezova iz vazduha, koji lebde poput najperfektnije jedrilice iznad meandara Uvca. Voda u mendrima modričasto plava na jednom mjestu uvijeni poput ptice, podsjeća me na goluba mira.

U kolibi Molitva se zagrijavamo vrelim čajem i kafom, veliki prozori nam omogućavaju pogled na ove ove moćne ptice, sve je prilagođeno i podređeno njima uz što manje buke samo melodija vjetra. Naš domaćin Dino se doselio iz Beograda na đedovinu i odlučio se za suživot sa bjeloglavim supovima, kako kaže zadovoljan je tim suživotom, Dino ima svoje, bjeloglavi supovi svoje rituale, a turisti iz Njemačke, Belgije, Italije i ostalih zemalja svoje rituale uz nezaobilazno posmatranje ovih nebeskih gorostasa.

Moramo krenuti put Jabuke, na kratko smo posjetili manastir Mileševu i krenuli put domaćinstva Rakidžija gdje nas čeka Dragana. Draganu bih nazvala prije svega feministkinjom iako ne znam da li se tako deklariše, ja je proglašavam feministkinjom na osnovu njene životne i praktične filozofije. Kako nam i sam kaže: ,,Ovdje imate dva odsto ekologa i jedan odsto žena, ljubav  prema prirodi i ljubav prema selu je jače od mene i snalazim se  u tom muškom svijetu, čak i ovi koji me poznaju mi kažu da je šteta što se nijesam rodila kao muško. Ja ima na to kažem NE!!!“

U svom domaćinstvu Dragana je napravila mali ekološko-agroturističi raj, namijenjen djeci, ljubiteljima splavarenja, planinarenja, domaće hrane ali i ljubiteljima prirode, biljaka, životinja, ljekovitog bilja. Dragana pomno čuva sve ekološke brošure i sve postere, jer i sama je zaljubljenica u prirodu.

Rakidžija je bila posljednja stanica našeg novinarskog Hu Hu iskustva, zaputismo se ka Podgorici.  Tokom putovanja smo saznali da Bojana ne samo što dobro poznaje Hu Hu staze, i osvaja planinske vrhove umije lijepo i da pjeva. Parking hotela Podgorica je ozvaničio kraj našeg putovanja, ali ne i putovanja kroz sjećanja na novembarske dane uz fijuke vjetra, hučanje sova, lepetanje krila poljskih jarebica, šum opalog bukovog lišća, bakarnog Peštera, predivnog Potpeća, Zavičajnog muzeja, Lubnice, Bistrice, džinovskog podbjela, prekrasnog Štedima mekane mahovine…..ali i iskreno nasmijanih lica naših domaćina koji su se iskonski trudili da prenesu bar djelić atmosfere suživota sa prirodom. Dok ispijam kafu iz svoje originalne šolje, radujem se ponovnoj posjeti Hu Hu stazama.

Bojana hvala ti!