Smije li strah biti ugrađen u temelje demokratije?

Objavljeno: 31.05.2020, 22:03h na portalu PCNEN

Šta o novinarstvu misle mladi koji se školuju da se njime bave i njihovi vršnjaci koji bi da od te profesije imaju drugu vrstu koristi?

Lazar Maksimović je student druge godine medijskih studija i novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. On je zapazio da je “ćuti i trpi” princip po kome se novinarstvo u Crnoj Gori idvaja od ove profesije u drugim državama.

“Sramota je iznijeti neki problem ili da se što ne zamjeri ako se nekome uputi javna kritika za nešto što ne radi pošteno ili transparentno. Sve je u tom nekom smjeru  -‘šta se ti petljaš’, ‘što to tebe interesuje’, ‘ko te poslao i tako dalje”, kaže Lazar.

Uz uzdah dodaje da je “prpa ljude da se čuje o njihovim postupcima, a pokušali su ili su nešto uradili kako ne treba”.

Đorđe Đukić je na završnoj godini studija novinarstva. Radi kao šanker u barskom kafiću “Riva”. Dok gostima sipa piće, kaže sa dužnom ozbiljnošću da je novinarstvo temelj demokratije ili bi barem trebalo to biti. Dok konobar odnosi piće, Đorđe se koncentriše i objašnjava da “je to ključni problem u Crnoj Gori”,  jer “mediji kod nas nisu stub demokratskog društva” već promovišu političke činioce. “Važno je da mediji rade u interesu građana i javni servis bude prije svega servis građana”.

Đorđe misli da kompletnu istinu zaslužuje da zna svaki pojedinac u drustvu. Pa onda ređa:

Da nema novinarstva, ne bi znali o problemima mladih;

da ih sve više odlazi u inostranstvo, mahom u Njemačku;

da je izdato više od 2000 dozvola za rad u toj zemlji;

Ne bi znali za brojne radnje koje imaju veze sa korupcijom i kriminalom, kako u državnim institucijama, tako i u privatnim.

“Ukoliko rade svoj posao onako kako zahtjeva kodeks novinara i novinarki, onda su najvažniji posrednici”, kaže budući novinar iza barskog šanka.

Đorđe napominje da novinari moraju biti angažovani u rješavanju društvenih problema i društveno odgovorni, te da se u tome ogleda važnost novinarske profesije.

——————————————————————-
PODSJEĆANJE

Nešto više od 50% građana/ki Crne Gore misli da je medijima na prvom mjestu stalo do interesa onih koji imaju političku moć, a zatim do interesa onih koji imaju ekonomsku moć (18,6%), dok je samo njih 13,4 % kazalo da je medijima stalo do interesa građana, pokazalo je istraživanja javnog mnjenja koje je prije nepune dvije godine uradila podgorička agencija ‘Damar’.

—————————————————————-

Teodora Đurnić je stigla do četvrte godine studija novinarstva. Ona ističe važnost novinarstva u kriznim situacijama, kao što je ova aktuelna pandemija. “Jedna od važnijih uloga medija je da u društvu obezbijede javni diskurs o temama koje su ‘zaboravljene’ ili se na njih ne obraća toliko pažnje”.

Svake godine Fakultet političkih nauka u Podgorici upiše 40 brucoša koji svoju budućnost vide u medijima i novinarstvu. Studenti prve godine su najčešće najambiciozniji.

Na pitanje, šta novinasrku profesiju čini važnom u društvu, Aleksandra Lazarević se malo mršti i sa dozom ljutnje u glasu kaže da je uvijek vrijeđa kada čuje da ljudi omalovažavaju novinare i pričaju da su besramni i spletkaroši.

“Ja sam saglasna da pojedini ne obavljaju ovu profesiju etično, ali daleko od toga da su svi takvi, mnogo je onih koji daju sve od sebe da pruže kvalitetno novinarstvo, uprkos lošim uslovima“, kaže Aleksandra.

Novinari su važni, dodaje ona, jer će oni pravi među njima spriječiti korupciju, laži, nepravdu, spasiće i promjeniti nekome život. Takođe, otvoriće oči ljudima i dovesti do poboljšanja društva. “U Crnoj Gori imamo dosta nepravde, ali novinari daju sve od sebe da je isprave.“

Lazar misli da u crnogorskim medijima nema mnogo mjesta za tabloidizaciju, ali da ima za “polarizaciju i politizaciju”. Uvjeren je da je crnogorska medijska scena “zdravija” od drugih zemalja Balkana, ali da su rijetki mediji koji su u potpunosti nezavisni.

Aleksandra kaže da godinama sluša kako je medijska situacija u državi loša “ali ne vidi nikakve promjene”. Ona misli da je najlakše kuditi novinare i svu krivicu svaliti na njih, i pita – šta radi Vlada povodom toga.”Oni obećavaju promjene i samo na tome ostaje. Novinari su najslabija karika u medijskom lancu i ne mogu samostalno donositi odluke, jer su finansijski zavisni.”

—————————————————–
PODSJEĆANJE

Građani/ke se u najvećim procentima ne slažu sa tvrdnjom da je medijima istina na prvom mjestu (54,9%) i da mediji temeljno provjeravaju činjenice koje objavljuju (50,9%), dok se najveći broj novinara ne slaže sa tvrdnjom da su novinari nepristrasni (58,1%) i da je novinarima istina na prvom mjestu (33,1%).- Damar, 2018.

——————————————————–

Teodora smatra da je medijska scena u Crnoj Gori polarizovana. Kaže da su mediji definitivno podijeljenji na dvije strane i da to utiče na njihov način izvještavanja. “Danas je dovoljno da pogledate ime nekog medija i da odmah pretostavite kakav će biti njihov stav prema određenoj temi”.

Đorđe se uglavnom slaže sa Lazarom kada je riječ o tabloidizaciji i da se “svakako ne stidi medijske scene u Crnoj Gori u poređenju sa ostalim zemljama regiona”. Naglašava da je polarizacija veliki problem i da se mora razvijati istraživačko novinarstvo.

Svi naši sagovornici se slažu da treba više istraživačkog novinarstva, objektivnosti i sloboda.

Lazar kaže da “novinarstvu fali da bude cijenjeno”. Laganim udarcem šakom o sto kao da stavlja do znanja da je jedva čekao da ga neko to pita. “Ljudi i dalje ovaj posao smatraju zanatom, pa novinare doživljavaju kao potrčka; barem starije generacije sa kojima sam imao prilku da razgovaram”.

U odgovor je ubacio i da “publika u Crnoj Gori ne umije ili neće da napravi razliku između ‘kvazi’ novinara koji se bave pregledom dana u jednom od mnogih rijaliti programa i onih koji se zaista trude da donesu priče vrijedne pažnje”.

———————————————-

PODSJEĆANJE

Nešto više od polovine (51,0%) anketiranih građana/ki smatra da političke partije imaju potpuni uticaj na uređivačku politiku medija u Crnoj Gori, a svaki treći novinar/ka (33,8%) smatra da vlasnici medija u potpunosti utiču na uređivačku politika medija.

———————————————-

Ksenija Dragović je studentkinja vizuelnih umjetnosti i u svom stanu nema televizor. Malo stidljivo kaže da “ne zna kada je poslednji put uzela novine u šake”. Ona se, uglavnom, informiše preko društvenih mreža, iako je svjesna da se tako lako može izložiti lažnim vijestima. Kaže da na društvenim mrežama naizlazi na hrpu nebitnih informacija i brdo tračeva. Priznaje, ne skrivajući ljutnju, da “joj je sve tako nekako glupo i nepouzdano i voljela bi da ponekad naiđe na društvenim mrežama na teme od značaja ili makar neku lijepu vijest”. “Samo nekakve svađe, prepirke ubistva, psovanja…”.

Ksenija dodaje i jedno “pff” uz ovu nedovršenu misao. No, ipak ističe da je svjesna da je novinarstvo važna profesija koja je od velikog značaja za društvo ali se boji da je u sijenci žute štampe.

Miloš Đuranović živi u Baru a psihologiju studira na fakultetu u Padovi (Italija). Za medije u Crnoj Gori on vezuje senzacionalizam i kaže “da mu se ne sviđa što većini medija ne vjeruje”.

Miloš misli da je novinarstvo jako važna profesija i da “zalužuje posebno poštovanje”,  ali da je “često nepravedno zanemareno. Smatra da crnogorskom novinarstvu nedostaje kreativnosti i istraživanja, kao i dubinskog obrađivanje tema koje se ne tiču samo politike.

Sara Borančić takođe studira psiholohiju ali  na Univerziteta Donja Gorica. Novinarsku profesiju vidi kao “pomagačku koja ima posredničku ulogu i između građana/ki i svakodnevnih dešavanja u društvu”. Misli da mediji u Crnoj Gori nisu slobodni i da je izvještavanje politizovano. “Politička scena u Crnoj Gori ne dozvoljava da se o nekim pitanjima govori naširoko i nadugačko”.

Sara bi voljela da mediji obrađuju više tema koje se tiču mladih i zdravlja, sa akcentom na mentalno zdravlje.

Marija PEŠIĆ