Keiko i srodne priče

Keiko, glavna junakinja romana „Prodavačica“ poznate spisateljice Sajako Murate (Sayaka Murate), nesvakidašnja je djevojčica koja se ponaša drugačije od svojih vršnjaka. Kada je jednom prilikom, zajedno sa drugom djecom iz vrtića, pronašla mrtvu pticu u parku, odnijela ju je majci i rekla: „Hajde da je pojedemo!“ Majka je bila uznemirena zbog ovog nedostatka empatije, pokušavala je da joj objasni da bi trebalo da tuguje, da je to normalno osjećanje u takvoj prilici. No, Keiko nije mogla da razumije zašto ostali plačući ubijaju cvijeće tvrdeći da će ptica biti zadovoljna ako joj ga donesu. Njoj je njihovo ponašanje izgledalo “nenormalno”.

Sudbina male Keiko navodi me da razmišljam i o tome da li djevojčice, a onda i žene, imaju jednako pravo na ne-konvencionalnost kao i dječaci, to jest muškarci, ili su one u većem riziku da će biti proglašene „nenormalnim“ ukoliko se ne drže društvenih pravila. Naravno, odgovor već znam. Znamo ga svi. Malo novinarsko istraživanje koje sprovodim neće ga opovrgnuti: ono će me samo suočiti sa ogromnim srazmjerama psihološke patnje žena koja se na različite načine može dovesti u vezu sa nasiljem koje patrijarhat nad njima vrši. To su stvari koje iz nekih razloga lako previđamo. Ta intimna, duševna patnja žena kao da ostaje nedovoljno vidljiva u feminističkim agendama.

Paradoks ili ipak nije?

Istraživanje bi moralo početi konstatacijom jednog paradoksa. Naime, dok se na jednoj strani borimo da dokažemo da je ideja o većoj sklonosti žena mentalnim oboljenjima (njihovoj „mentalnoj labilnosti“) vjekovim služila ka stereotip, izgovor da bi se žene i dalje mogle lišavati njihovih prava i držati u stanju potčinjenosti, na drugoj strani imamo egzaktne podatke koji potvrđuju da žene objektivno jesu daleko češće izložene mentalnim bolestima.

Da li bi to trebalo da nas obeshrabri i navede da se saglasimo sa stereotipima o mentalnoj inferiornosti žena? Naravno da ne. Ako uzroke očigledno veće stope mentalnog oboljevanja žena iz sfere ženske „prirode“ preselimo na teren društvenih odnosa, sve odmah postaje jasnije – veća sklonost žena ka mentalnim bolestima može se shvatiti kao rezultat njihove daleko veće izloženosti različitim oblicima društvenog pritiska, a ne njihove „prirodne“ labilnosti.

Pokušavam da dođem do feminističkih razmišljanja o ovom pitanju. Ispostavlja se da do njih nije teško doći i da feministkinje odavno znaju za manipulisanje stereotipom o ženskom mentalnom zdravlju. „Pojam mantalne normalnosti uvijek je bio duboko politizovan“, piše u jednom svom tekstu beogradska psihoanalitičarka i feministkinja Lidija Vasiljević. „Politizovan“ – to znači da od neke društvene volje ili moći zavisi da li će nečije mentalno stanje biti identifikovano kao patološko ili neće, to jest da kriterijumi „normalnosti“ nisu univerzalni i jednaki za sve članove zajednice, kao što nisu isti ni u različitim istorijskim i kulturnim kontekstima. „Politike mentalnog zdravlja su“, nastavlja dalje ista autorka, „kroz cijelu istoriju usmjeravale normiranje, terapiju i liječenje koje je bilo različito koncipirano za privilegovane i dominantne u odnosu na manjinske i ekskludivirane grupe (po polu, rodu, klasi, seksualnom identitetu i dr)“. Rodna identifikacija uvijek je bila snažno upisana u ove politike. Drugim riječima, kriterijumi „normalnosti“ za muškarce i žene nisu bili isti, i ta različitost manifestovala se, i još uvijek se manifestuje ne samo u javnom diskursu („histerična žena“ npr), već i u samim psihijatrijskim praksama koje ni same nisu imune na ove „rodne upise“. Rezultat je jasan – mentalna kvalifikacija visi nad ženskim glavama kao instrument kontrole, nadziranja i kažnjavanja žena koje se ne uklapaju u rodne uloge, koji može biti aktiviran u bilo kom trenutku.

Na drugoj strani, nalazim brojne lokalne i globalne statistike koje potvrđuju da žene zaista mnogo češće od muškaraca pate od mentalnih bolesti kakve su anksiozni i panični poremećaji, depresija, postraumatski stresni poremećaji, anoreksija, bulimija itd. Tome treba pridodati i poremaćaje kakvi su predmenstrualni disforični poremećaj (PMDD), koji se kod nekih žene razvije uz teške i onesposobljavajuće simptome, predmenstrualni sindrom (PMS) ili mentalni problemima koje prouzrokuje trudnoća ili oporavak nakon porođaja.

Dok čitam ove podatke počinjem da gubim interes za pitanje odnosa udjela žena i muškaraca u ovim statistikama. Ono što me poražava jeste saznanje o tome koliko je na svijetu žena koje pate usljed različitih oblika pritisaka kojima su izložene upravo zato što su žene. Ne mislim ovdje samo na „priznate“ uzročnike mentalnih poremećaja kao što su, na primjer, silovanja, prisilna prostitucija, porodično nasilje itd. Postoji cijeli spektar uzročnika čiju smo mentalnu opasnost spremni da previdimo, ali koji u osnovi pogađaju temelje ženskog samopoštovanja i predstavljaju dobru podlogu za razvoj mentalne bolesti.

Razgovaram o tome sa psihološkinjom Martom Martinović i ona potvrđuje moja razmišljanja: patrijarhat ne lišava ženu samo njenih prava, on takođe razara žensko mentalno zdravlje. Objašnjava mi da djevojke i žene, da bi bile društveno prihvatljive, interiorizuju pravila i vrijednosti koje podrivaju njihov mentalni status. Drugim riječima, to znači da njihovo mentalno zdravlje može biti ugroženo, a da one ni same ne prepoznaju uzroke. „Seksizam u cjelini dovodi do ograničenja njihove slobode, utičući na mogućnost izbora karijere koju žele, odluku o osnivanju porodice, postavljanje ličnih granica u skladu sa svojim željama: one u ovom situacijama najčešće osjećaju frustraciju, neadekvatnost ili prazninu koju žele da popune, ne shvatajući da je izvor frustracije upravo blokirana autentičnost usljed nametnutih društvenih vrijednosti.”

Djevojčice na nišanu

Vidim beskrajnu kolonu žena koje su u prošlosti duševno patile bez ikakve mogućnosti da neko, uključujući i njih same, shvati da nezadovoljstvo i nemir koji osjećaju nije izmišljotina ili „ženska histerija“. Morale su patiti: potreba žena za samopštovanjem morala je postojati u svim vremenima i sredinama, čak i onda kada su i same bile spremne da prihvate svoje uloge, a ona je temelj duševnog zdravlja žena kao i muškaraca.

Ali, još više razmišljam o mladim djevojkama i djevojčicama poput Keiko ili neka naše djevojčice, njene vršnjakinje, na primjer neke Anđele, koje očekuju novi, njihovim pretkinjama nepoznati oblici pritiska koje diktira neoliberalni kapitalizam preko svoje produžene ruke – medijske kulture. Mislim na sve te mlade djevojke koje vrše nasilje nad svojim tijelom i ulažu novac da bi postale prihvatljive kao seksualni objekti i na njihovo patnje jer i one pate sigurno – taj ideal kojemu teže nikada neće dostići. Kako će one u budućnosti shvatati svoju seksualnost, svoje tijelo, svoj ženski identitet i kako će izdržati sve to? Koliko uopšte znamo o njihovim osjećanjima? Jesmo li spremniji da ih osuđujemo zbog pristajanja na uslove koje im postavlja medijska kultura nego da razmišljamo o tome koliku cijenu će za to morati da plate?

Čini se da još nismo dovoljni svjesni šta se događa sa tom novom generacijom žena. Znamo da neke djevojke razviju ogromnu nesigurnost koja čak može ukazati na dijagnozu tjelesnog dismorfnog poremećaja (BDD). U Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, osoba koja želi da odradi neku hiruršku intervenciju mora da se testira na ovaj poremećaj jer je malo vjerovatno da će biti zadovoljna rezultatima ukoliko ima  iskrivljenu percepciju o svom izgledu. Ali, to su samo fragmenti koji nam mogu pomoći da otškrinemo vrata iza kojih se i dalje skriva nešto nepoznato.

Razgovaram i o tome sa psihološkinjom Martom Martinović i ona mi objašnjava kako proces objektivizacije žene podriva mentalno zdravlje. „Način na koje društvo posmatra žene utiče i na to kako one vide sebe. Ovdje se kreirao jedan začarani krug u kojem su žene počele sebe da posmatraju kao objekat i da se prilagođavaju društvenim normama, jer su to vidjele kao jedini način da budu voljene i prihvaćene. Tako su se mnoge i okrenule plastičnim operacijama, jer su njima uspijevale da utišaju sve one glasove koji su im poručivali da nijesu dovoljno dobre i da moraju nešto da promijene kako bi bile adekvatne”. Postoji samo jedan dobar izlaz, ili kako kaže moja sagovornica, one će biti spašene „ukoliko se zaliječi unutrašnja rana koja toliko forsira idealizaciju i dođe do prihvatanja sebe, prave nezavisnosti i sagledavanja realnosti (bez težnje za holivudskim kreacijama)“.

Ali, šta ako se taj izlaz ne nađe? I šta je sa svim drugim imperativima ženskosti koji im se nameću, imperativima beskompromisnog karijerizma, individualizma, sticanja, konzumerizma, ekstremno liberalne seksualnosti u kojoj se žena opet svodi na objekat? Zar svaki od ovih imperativa ne nosi rizik od gubitka nekih iskustava za koje nam se čini da su temelj mentalnog zdravlja?

Borba sa Golijatima

Žene koje bi se ponašale poput Keiko u društvu su često označene kao ne-normalne. Dakle, njih treba „popraviti”. Šta onda one počinju da rade, nakon što ih, kako to nerijetko biva, društvo ubijedi da im je popravka neophodna? Brane svojoj individualnosti da se ispolji i gube svoj identitet. Sa tim neskladom u sebi, one odrastaju gotovo kao robotkinje, savršene konzumentkinje savremene industrije ljepote koja postavlja standarde ženskih mogućnosti, ljepote, nježnosti… A onda slijedi ciklus koji uvijek ima iste faze: razvijanje simptoma mentalnih oboljenja ili poremećaja – osuđivanje žene zbog njenog mentalnog stanja – izostanak odgovarajuće njege i, na kraju – razvoj neliječene mentalne bolesti sve dok ona ne uzme svoj danak. Ishod… znamo kakav može biti.

Kao mala, voljela sam bajke: „Pepeljugu“, „Uspavanu ljepoticu“, „Malu sirenu“… Očaravajuće su bile sve te priče o princezama koje od zlih maćeha i vještica spašavaju prinčevi. Kao tinejdžerka, gotivila sam film „Đavo nosi Pradu“. Dopadala mi se ta ideja o moćnoj, poslovnoj ženi (nije mi se ipak dopadalo to što je djelovala hladnokrvno). Potom sam odrasla i čula za Alfreda Hičkoka. Pogledala sam „Psiho“. U toku „scene u kadi“, pomislila sam – Da li bi zaista sve žene tako reagovale kada bi neko pokušao da ih ubije? Možda bi neka bila nijema, ili bi čak pružila otpor, prosto iskoračila iz te  muške fantazije koja je vaspitavala generacije. Kad sam pročitala „Šteficu Cvek u raljama života“ Dubravke Ugrešić, shvatila sam zašto su mi tokom krhkih godina sazrijevanja neke stvari bile nedokučive. Osjetila sam olakšanje kad sam pročitala verziju ove bajke u kojoj Pepeljuga govori o porodičnom nasilju i pogledala film u kojem žena može da bude poslovno uspješna, a da uz to ne mora biti i čelična lejdi, karikatura lišena emocija.

Ženska borba protiv patrijarhata udruženog sa modnom, kozmetičkom, estetskom, medijskom industrijom, interesima neoliberalnog kapitalizma, koji diktira „normalnost“, ne može biti laka. Svi Golijati ovog svijeta su protiv žene. Na drugoj strani je samo krhka ženska potreba za autentičnošću koju uvijek prati rizik da će biti označena kao ne-normalnost. Nikada, dakle, ne smijemo zaboraviti koliko je ta borba teška i reći – niko je nije tjerao da pušta u digitalni svijet golišave slike, da izaziva javnost „napumpanim“ usnama, jer time samo produžavamo lanac društvene kontrole nad ženama (to smo valjda već naučili).

(Spojler alert!) „Prodavačica“ se završava tako što se Keiko oslobađa gvozdenog kaveza u koji je društvo pokušava ugurati i konačno prihvata sebe onakvu kakva jeste. Nije to bez posljedica. I trebale su joj godine. Neke djevojčice i žene u tome nikada ne uspiju. Pri tom, šanse nisu podjednake za sve djevojčice na svijetu. Recimo, kakve su šanse našoj Anđeli? Manje, još mnogo manje.

Izvor: ROZA