Može li se Krsto Zrnov upoređivati sa Pavlom Đurišićem?

Objavljeno: 12.11.2020, 13:12h na portalu PCNEN

Boračke organizacije ne žele da se izjašnjavaju o ovom delikatnom pitanju, dok istoričar Šerbo Rastoder kaže da u saradnji Krsta Zrnovog Popovića sa okupatorskom vlašću ‘nema djela zločina’, dok u djelima četničkog komandanta Đurišića itekako ima

Grupa građana/ki sa Cetinja je nedavno podnijela predsjednici Skupštine Cetinja Maji Ćetković inicijativu za podizanje spomenika Krstu Zrnovom Popoviću. Inicijativu je, kako tvrde, potpisalo 638 građana, koji traže da se podigne “dostojanstven spomenik u Grahovskoj ulici jednoj od najznačajnijih ličnosti“ i kažu da bi se realizacijom ove inicijative “sadašnje i buduće generacije na primjerima takvih istorijskih ličnosti učile ljubavi i odanosti državi Crnoj Gori.“ Tri godine ranije, prilikom obilježavanja 70 godina od ubistva Krsta Zrnovog Popovića, pokrenuta je i inicijativa za njegovu rehabilitaciju.

“Mislim da je inicijativa legitimna i zakašnjela. Loše bi bilo ako je ona motivisana aktuelnim političkim trenutkom a ne potrebom da se dokazanom crnogorskom patrioti ukaže čast. Dobro je da inicijativa stiže sa Cetinja, a loše da nije inicirana od boračkih organizacija koje i postoje kako bi njegovale spomen na ljude koji u narodu uživaju ugled crnogorskih patriota”, kazao je za PCNEN istoričar, akademik dr  Šerbo Rastoder.

Nijedna od dvije boračke organizacije u Crnoj Gori (SUBNOR i SOBNOR) nije željela da za PCNEN komentariše zahtjev Cetinjana za podizanje spomenika Krstu Zrnovom Popoviću. Iz SUBNOR-a nijesu uopšte odgovorili na pitanja, dok su iz SOBNOR-a poručili da ima razloga zašto neće da komentarišu inicijativu, ali te razloge nijesu objasnili.

Kada je, godinama ranije, pokrenuta inicijativa za podizanje spomenika jednom drugom antikomunističkom vođi i saradniku okupatora iz Drugog svjetskog rata, četničkom komandantu Pavlu Đurišiću, oba udruženja su osudila tu inicijativu.

Ispred SUBNOR-a se tada oglasio Ljubomir Sekulić, koji je kazao da će se ta organizacija kategorično boriti protiv ove inicijative i da je “pričati danas o njegovom spomeniku kao znaku pomirenja priča za malu djecu.“ SOBNOR je tada izdao saopštenje za javnost, u kome su izrazili protest i neslaganje sa inicijatorima podizanju spomenika Pavlu Đurišiću, osuđujući čin i pojave koje “veličaju one ličnosti koje su bile protagonisti zločina u Drugom svjetskom ratu“.

Komunistička vlast je nakon Drugog svjetskog rata proglasila i Pavla Đurišića i Krsta Zrnovog Popovića za ratne zločince, pa smo pitali dr Šerba Rastodera kako komentariše to da su se boračke organizacije oglasile u slučaju Inicijative za podizanje spomenika Pavlu Đurišiću, ali ne i kada je riječ o spomeniku Krstu Popoviću.

“Uz svo poštovanje pomenutim organizacijama za koje nijesam siguran ni šta znače, ne vidim zašto bi se oglašavale. Ali vidim iz nastavka vašeg pitanja, da ideološki konstruisana ‘greška’ dovodi u vezu Krsta i Pavla Đurišića. Prvo, u ideološkom smislu su to antipodi. Jedan se bori za ‘homogenu Veliku Srbiju’, s nacističkom ideologijom istrebljenja, a drugi za Crnu Goru tradicionalističkog shvatanja. Tačno je, da ih je komunistička vlast proglasila ‘ratnim zločincima’. To je uradila komisija na čelu sa učiteljem Jakšom Brajovićem. Ali, ideološki ‘slijepa’ nije vidjela suštinsku razliku koja se vidi u dosijeima ovih ‘ratnih zločinaca’. Pavle Đurišić ima djelo zločina, koje je u dosijeu zapisano na manje od 1% onoga što se znalo, dok u Krstovom dosijeu, iako su mu sabrani svi grijesi, NEMA DJELA ZLOČINA. Zato je ‘zločin’ dovoditi ih u vezu, jer čak iako si bio ‘komunista’, očekivalo bi se da bar u Krstovom dosijeu objasniš kako to da nema konkretnog zločina”, kazao je Rastoder, prigovarajući sudu poslijeratne komunističke komisije.

U Istorijskom leksikonu Crne Gore, čiji je dr Rastoder jedan od autora, navedeno je da je Krsto Zrnov Popović bio jedan od vođa Božićne pobune, šef štaba crnogorskih trupa u Italiji, posljednji načelnik štaba crnogorske vojske u Italiji, te komandant zelenaške Lovćenske brigade u Drugom svjetskom ratu.

On je, kako se navodi, 1918. radio na organizovanju ustanka kao vojni komandant ustanika, zalagao se za poništenje odluka Podgoričke skupštine i ravnopravno ujedinjenje Crne Gore i Srbije.

Nakon Božićne pobune, piše u Leksikonu, Krsto Popović je otišao u Kotor, a potom u Italiju, odakle je više puta upadao u Crnu Goru i komitovao. Nakon smrti kralja Nikole, vratio se i naselio u Nikšić,davši obećanje kralju Aleksandru da će “Vašem Veličanstvu i domovini biti vjeran kao što sam vjeran Njegovom Veličanstvu Kralju Nikoli u Crnoj Gori“.

U Leksikonu se navodi da je po italijanskoj okupaciji Crne Gore, aprila 1941, Krsto Popović pripadao grupaciji crnogorskih federalista koja nije podržala amputaciju djelova Crne Gore i Boke, kao i krajeva pripojenih Velikoj Albaniji, za koje su zelenaši smatrali da treba da budu djelovi crnogorskog državnog prostora.

Ova grupacija je, prema navodima iz Leksikona, odbila da pruži podršku italijanskoj rezoluciji o proglašenju suverene Crne Gore i profilisala političku platformu koja nije isključivala jugoslovensku državu sa Crnom Gorom kao federalnom jedinicom, praveći na taj način distancu od druge federalističke struje, na čelu sa Sekulom Drljevićem, koja je isključivala bilo kakvo postojanje jugoslovenske države.

Italijanski okupator je, navodi se u Leksikonu, odbacio predlog Krsta Popovića o formiranju Crnogorske narodne vojske s njim na čelu, koja bi trebalo da uspostavi red u ‘Staroj Crnoj Gori’, ali je, tokom novembra i decembra 1941, guverner okupirane Crne Gore Pircio Biroli intenzivno radio na objedinjavanju antipartizanskih snaga, što je marta 1942. godine rezultiralo stvaranjem koalicije između četnika i zelenaša.

Ovaj savez, sklopljen iz potrebe borbe protiv partizana, raspao se čim su se partizani povukli iz Crne Gore (jun 1942). Četnici su odmah pokušali da unište zelenaše, ali su ih u tome spriječili Italijani. To je uslovilo da ubuduće zelenaši imaju tolerantniji stav prema partizanima i odbiju (za razliku od četnika) da učestvuju u pohodima protiv njih u Bosni i drugim krajevima, navodi se u Leksikonu.

Pokret zelenaša se raspao kapitulacijom Italijana, a Krsto Popović razoružan od strane Njemaca, koji su zamijenili italijansku okupacionu vlast. On je, kako se navodi u Leksikonu, pobjegao sa Cetinja sa manjom grupom svojih pristalicakrajem 1943. godine.

Iako su mu dva sina bila u partizanima, Krsto Zrnov Popović je uporno odbijao pozive da im se priključi. Avgusta 1944. u Katunsku nahiju pokušava bezuspješno da mobiliše svoje pristalice. Ostao je u šumi, skrivajući se do 13. marta 1947. kada du ga, u sukobu, likvidirali pripadnici OZNA-e.

“Ja  sam jedan od, za sada rijetkih, naučnika koji tvrdi da ne postoji revizija istorije. Ono što je bilo, je bilo, i to se ne može ‘revidirati’. ‘Revidira’ se samo naše mišljenje o tome ‘što je bilo’, i ako je takvo mišljenje zasnovano na provjerljivim i mjerljivim činjenicama, onda se ne radi o ‘reviziji’ već o logičnom i dinamičnom saznajnom procesu koji je sadržan u cjelokupnom znanju o istoriji. To što neko promoviše stav da je ‘revizija’ sve što se ne slaže sa mojim stavom je glupost koju propisuju oni koji bi da i njihova djeca razmišljaju njihovom glavom. To što mnoge moje kolege koji ‘brane’ ili su ‘izdali’ svoje, navodno ‘naučno’ djelo, pokušavaju sakralizovati svoje mišljenje kao jedino istinito, znači samo da nijesu spremni niti sposobni da podastru provjerljive činjenice koje same po sebi čine pouzdanim iznijeti sud. Kada govorite o ideologijama, prvo treba znati da one ne mogu biti kolaborantske. Kolaboracionisti mogu biti  samo nosioci i protagonisti tih ideologija. Ideologije su slične ili komplementarne. Koliko bar ja znam, ideologija pokreta Krsta Popovića nema ništa nacističko niti fašističko u sebi. To što nije bila ni komunistička, samo po sebi ne znači da je kolaboracionistička. Samo tako posmatrano, mogu se sva Krstova đeca smatrati ‘patriotima’ jer su završili u partizanima, a samo Krsto ‘kolaboracionistom’ jer nije želio, poput skoro svih svojih saboraca, prići partizanima, iako mu je tako nešto nuđeno. Da li bi bio kolaboracionista da je prišao partizanima i postao njihov general, poput nekih svojih saboraca ili je vodio ‘neki svoj rat’ koji je započeo 1918, a samo nastavio 1941, ostaje dilema? Dakle, ne postoje dva Krsta – jedan iz Božićnog ustanka, drugi iz vremena rata 1941-1945.- nego samo jedna ideja, koju je slijedio u različitim vremenima. Odnos prema Krstu zavisi od odnosa prema ideji koju je slijedio”, odgovorio je dr Rastoder na pitanje PCNEN-a, da li bi podizanje spomenika Krstu Zrnovom Popoviću otvorilo prostor za reviziju istorije, pa, u krajnjem slučaju, i obezbijedio legitimitet nekim drugim pristalicama kolaborantskih ideologija i vojski da rehabilituju svoje politike i traže podizanje spomenika svojim ‘idolima’?

General Jovo Kapičić, narodni heroj iz Drugog svjetskog rata, u svjedočenju o Krstu Zrnovom Popoviću, kaže da je on “u vrijeme Drugog svjetskog rata bio akciono vezan za ideju da se Crna Gora kao nezavisna drzava obnovi”, te da se “borio za Crnu Goru ne zbog Italijana ili fašizma, nego zbog Crne Gore”.

“On nije bio ni ratni zločinac, niti kvisling, jer njega Italijani ili Njemci nijesu postavili za državnika, šefa marionetske drzave ili vlade, vrhovnog komandanta vojske, ministra itd. Italijani su tada vršili vlast u Crnoj Gori, a ne Krsto Popović”, naveo je Kapičić u kazivanju istoričaru Novaku Adžiću.

Kapičić je posvjedočio da su komunisti u Katunskoj nahiji bili dominantno zaštićeni na teritoriji koju je on sa svojom vojskom kontrolisao.

“Krsto je mislio da se do Crne Gore može doći uz saradnju sa Italijanima. Ja kao komunista govorim da se do Crne Gore ne može doći s osloncem na okupatora”, rekao je Kapičić, konstatujući da je “Krsto Popović bio borac za svoj narod”.

Jovana DAMJANOVIĆ